Glazbeni sjaj Bersinih Sunčanih polja

Zagrebačka filharmonija, Plavi ciklus, Ayyub Guliyev, dirigent, Koncertna dvorana Lisinski

• 

  Prvi ovosezonski koncert za pretplatnike Plavoga ciklusa priredila je Zagrebačka filharmonija u petak, 6. listopada 2023. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Na programu su bile tri skladbe, ovoga puta dvije simfonijske pjesme i simfonija u drugome dijelu, a orkestrom je ravnao (prvi put u Zagrebu?) mladi azerbajdžanski dirigent Ayyub Guliyev (1984.). Od 2011. godine je ravnatelj i šef-dirigent Azerbajdžanskog državnog baletnog i opernog kazališta, a iste je godine bio pobjednikom Međunarodnoga natjecanja dirigenata Arturo Toscanini u Parmi. Osvojena prva mjesta na još nekoliko svjetskih natjecanja dirigenata otvorila su mu vrata mnogih opernih kuća i koncertnih dvorana pa je tijekom izvedbi opera (baleta) te simfonija i koncertantne glazbe potvrđivao svoje umijeće vođenja velikih instrumentalnih ansambala, kao i solista, zborova i baletnih umjetnika na pozornicama kazališta.

  U prvome dijelu koncerta izvedene su dvije simfonijske pjesme: Sunčana polja Blagoja Berse (1873–1934) i Don Juan, op. 20 Richarda Straussa (1864–1949), dok je drugi dio bio posvećen velikome finskom skladatelju Jeanu Sibeliusu (1865–1957) i njegovoj Simfoniji br. 1 u e-molu, op. 39. Dvije obljetnice dvoje hrvatskih skladatelja tzv. prijelazne generacije navršile su se u 1923. godini. Mnogi posjetitelji možda će se prisjetiti 1. Festivala Dora Pejačević čiji je priređivač bila Zagrebačka filharmonija, a zajedno s još nekim zagrebačkim ansamblima, solistima, orkestrima i muzikolozima obilježena je 100. obljetnica skladateljičine smrti. Opus Dore Pejačević, koji se tek sporadično predstavljao domaćoj koncertnoj publici, privukao je već ranije pozornost šefa-dirigenta Dawida Runtza, koji je u njemu otkrio snažnu umjetničku osobnost. Drugi skladatelj, čiju ćemo 150. obljetnicu rođenja proslaviti 21. prosinca 2023. i čije je djelovanje obilježilo početke sustavnog obrazovanja skladatelja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, jest Blagoje Bersa.

  

  Do prerane smrti 1. siječnja 1934. uputio je u skladateljske tajne niz glazbenika, pa su njegovi diplomanti Rudolf Matz (1901–1988), Božidar Kunc (1903–1964), Ivo Prišlin (1902–1941), Boris Papandopulo (1906–1991), Ivan Grbec (1889–1966), Milo Cipra (1906–1985), Stanislav Šimunić (1980–1989) i Josip Vrhovski (1903–1984). Iako su studij započeli u klasi Blagoja Berse, dvojica skladatelja diplomirala su u klasi drugih profesora: Ivan Brkanović (1906–1987) kao jedini diplomant Frana Lhotke i Bruno Bjelinski (1909–1992) u klasi Franje Dugana st. (1874–1948). Glazbeno školovanje Bersa započinje u Zagrebu u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda, gdje su mu učitelji bili Ivan pl. Zajc (1832–1914) – glasovir i kompozicija, Anton Stöckl (1850–1902) – glazbena teorija i Hinko Geiger (1871–1920) – violončelo. Školovanje je nastavio na Konzervatoriju u Beču, gdje su mu predavali rođeni Zagrepčanin Julius Epstein (1832–1926) – glasovir i Robert Fuchs (1847–1927) – kompoziciju. Kod istoga je pedagoga od 1890. do 1891. godine kompoziciju učio i Jean Sibelius (osam godina stariji od Berse), nastavljajući školovanje započeto na Glazbenom institutu u Helsinkiju (1885–1889) i Umjetničkoj akademiji u Berlinu (1889–1890) u klasi Alberta Beckera (1834–1899). Za vrijeme jednogodišnjega boravka u Berlinu, gradu bogatom glazbenim događanjima, upoznao je Sibelius simfonijsku pjesmu Don Juan, op. 20 Richarda Straussa, ubrzo nakon njene praizvedbe u Weimaru 11. studenoga 1889. (Ovo su poveznice za program koncerta 6. listopada koje smo naveli slijedeći podatke o skladateljima i skladbama.)

  Blagoje Bersa imao je namjeru skladati ciklus od šest simfonijskih pjesama pod naslovom Moja domovina, kako je to uspio ostvariti češki skladatelj Bedřich Smetana (1824–1884). No Bersa je dovršio tek dvije simfonijske pjesme – Sunčana polja i Sablasti, koje se češće izvode zasebno a rjeđe se nalaze na programima koncerata pod naslovom Simfonijski diptih. Skice za Sunčana polja potječu za boravka u Beču – iz 1919. godine, a skladba je dovršena i prvi put izvedena u Zagrebu na trećem koncertu Filharmonije kazališnog orkestra 10. svibnja 1920. Navedena kao „jedna partija iz suite Moja domovina“ našla se na koncertu koji je glazbeni kritičar, potpisan nerazriješenom šifrom „J. Ž.“, nazvao Veče jugoslavenskih skladatelja sa skladbama Carneval Antuna Dobronića (1878–1955), Uvertira Žige Hirschlera (1894–1941), Jugoslavenski capriccio Frana Lhotke (1883–1962) i Nocturne Josipa Štolcera (Slavenskog) (1896–1955) koja je također prvi put izvedena. Autor J. Ž. napisao je u kritici objavljenoj 13. svibnja 1920. u novinama Obzor:

  „(…) Kompozicije kako trojice starijih te već oprobanih, tako i dvojice mladjih, koji su na najboljem putu da stvaraju valjano, svaka [!] u svojoj vrsti, pokazuju ne samo originalne srećne invencije, nego i znalački vješte obrade, a mahom se nalazi u njima i nacijonalnih [!] primjesa nečega što se i iz svega umjetničkog sklopa ističe kao nešto osnovno, odiskonsko u duši naših skladatelja, a što te kompozicije razlikuje, čisto bismo rekli: odlikuje od homogenih tudjinskih ma i savršenijih radova. Ne mislimo ovdje upuštati se u minuciozniju analizu pojedinih muzičkih tvorevina – a takvu bi analizu trebala zasebna opsežna studija, te se ograničavamo na konstataciju, da je ovo veče jugoslavenskih skladatelja bila impozantna manifestacija utješnog i za naše skladatelje dičnog fakta, da evo stigosmo dotle, da nam naši sunarodnjaci mogu već iz svog vlastitog pružiti muzičkih zalogaja, koji su isto tako ukusni i slatki, kao i djakonije sa stranih trpeza“.

  

  Čitajući tekst autora J. Ž. s odmakom od jednoga stoljeća i poznajući hrvatsku glazbu 20. stoljeća, zaključujemo da je autor prepoznao nadarenost i stručnost mladih skladatelja Berse i Štolcera Slavenskog, što se kasnije potvrdilo u njihovom skladateljskom (i pedagoškom) radu. Obje su se skladbe, čini se, svidjele struci i publici pa je Bersina simfonijska pjesma Sunčana polja izvedena umjesto najavljene Štolcerove skladbe Nocturne, što nije upisano na program koncerta priređenog 31. svibnja 1920. u Hrvatskome glazbenom zavodu. Povod je bio posjet Roberta Williama Seton-Watsona (1879–1951), engleskoga političara i povjesničara, koji se prije Prvoga svjetskog rata zalagao za razjedinjenje Austro-Ugarske monarhije i stvaranje samostalnih država naroda koji su bili u njenome sastavu. Za Bersinu simfonijsku pjesmu Sunčana polja koju je izvela, kao i 10. svibnja 1920. Filharmonija kazališnog orkestra pod ravnanjem maestra Milana Sachsa (1884–1968), glazbeni kritičar novina Obzor, potpisan nerazriješenom šifrom „M. P.“, napisao je: „(…) Filharmonija kazališnog orkestra (…) je (…) ponovila tu odista veličanstvenu muzičku žanr-sliku, koja je tek prigodom ovog drugog prikaza pravo zasjala sjajem svojih odlika“.

  Na „lov na podatke o izvedbama Bersine simfonijske pjesme Sunčana polja“ potaknuo me tekst u programskoj knjižici koncerta održanog 6. listopada, koji priprema G.A.D. Produkcija. U tekstu se navodi da je skladba „(…) samo na koncertima Zagrebačke filharmonije između 1937. i 1997. izvedena više od 30 puta“ te da – nakon spomenutih dviju izvedbi 1920. godine – „Dvije godine kasnije, 29. listopada 1922. Sunčana polja „zasjala su“ na svečanom koncertu u povodu osnivanja Muzičke akademije, pod ravnanjem Milana Sachsa, te otvorila put skladateljevoj recepciji.“ Posjetitelje koncerta i čitatelje portala klasika.hr upozorila bih na nekoliko podataka preuzetih iz (meni) nepoznatih izvora. Prema podacima iz monografije Zagrebačka filharmonija (Zagreb, 1996.) Bersina skladba Sunčana polja je na koncertima tog orkestra izvedena dvadeset i pet puta od 6. veljače 1927. kao samostalna skladba ili kao prvi dio ciklusa Simfonijski diptih. Koncert 29. listopada 1922. je doista održan, ali kao I. matineja Zagrebačke filharmonije, a ne kao koncert povodom osnivanja Muzičke akademije.

  

  Prema uvodnome tekstu urednice Sanje Kiš Žuvela u monografiji 100 godina glazbe učenjem, stvaranjem, istraživanjem… (Zagreb, 2022.) već 2. kolovoza 1921. je ova glazbena obrazovna ustanova dobila naziv Kraljevski konzervatorij, a od 18. listopada 1922. naziva se Kraljevska muzička akademija. Zacijelo bi tako značajan koncert održan 29. listopada 1922. bio upisan u kronologiji javnih priredbi Muzičke akademije, ali prva od navedenih u monografiji održana je 8. travnja 1925. Glazbeni kritičar J. Ž. napisao je u novinama Obzor u svom osvrtu na koncert održan 29. listopada 1922. kako je hvalevrijedno što Zagrebačka filharmonija planira prirediti dvadeset matineja, a ocjenjujući Bersinu skladbu Sunčana polja istaknuo je uzornu instrumentaciju, zaključivši da: „Smjela i spretna upotreba limenih instrumenata nadmašila je, može se mirne duše reći običajni način orkestracije. (…) Sama sadržina, unutrašnja strana kompozicije, nije na visini instrumentacije, nego je više kompilacija mnogih slavenskih kompozitora. Uprkos tome pogodjen je dobro slavenski duh, a i inače je ova kompozicija vrlo solidno izradjena, pa će zauzimati u maloj zasad orkestralnoj literaturi Jugoslavena zacijelo odlično mjesto. Svakako bi bilo dobro da se početak i nekoliko jednoličnih taktova u sredini i na svršetku kompozicije preudese“. Nepoznati autor J. Ž. predvidio je da će Sunčana polja postati repertoarnom konstantom hrvatskih orkestara, a ostala su to i bez predložene izmjene izvornika ove programne skladbe u kojoj nema prizvuka tradicijske glazbe, a ipak se osjeća .

  Matineja Zagrebačke filharmonije održana u Music Hallu 29. listopada 1922. odvest će nas do druge skladbe izvedene na koncertu Zagrebačke filharmonije 6. listopada 2023. Bila je to simfonijska pjesma Richarda Straussa Don Juan, op. 20. Izvedena je 9. prosinca 1921. na drugome koncertu novootvorene dvorane Music Hall u Nikolićevoj ulici 7 (kasnije od 1948. do 1977. Koncertni studio Istra, od 1987. Zagrebačko kazalište mladih), a ne kako je bilo predviđeno 3. prosinca. Music Hall je svečano otvoren 6. prosinca koncertom troje vokalnih solista uz klavirsku pratnju Cirila Ličara. Razlog su bile „tehničke poteškoće“, a iz kratke obavijesti u novinama Obzor od 8. prosinca doznaje se da je kazališni orkestar prekinuo rad na nekoliko dana pa Zagrebačka filharmonija (čiji su članovi uglavnom bili glazbenici kazališnog orkestra) nije mogla nastupiti. Dvorana Music Hall dugi je niz godina bila središtem održavanja orkestralnih koncerata do izgradnje Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, koja ove godine proslavlja pola stoljeća djelovanja. Na koncertu u Music Hallu nastupili su i solist dr. Viktor Benković te Hrvatsko pjevačko udruženje Lisinski, a dirigirao je Milan Sachs.

  

  Simfonijska pjesma Don Juan, op. 20 druga je po redoslijedu nastanka od osam koje je Strauss skladao između 1887. i 1889. godine, a još dvije 1903. (Sinfonia Domestica) i 1915. (Alpska simfonija). Već u simfonijskoj pjesmi Don Juan pokazao je Strauss invenciju, poznavanje glazbenih formi i umijeće instrumentacije. Kao ishodište skladbe odabrao je fragment poeme Don Juanov kraj (pisanoj prema španjolskoj legendi iz vremena renesanse) austrijskoga (ne mađarskoga, kako piše u programskoj knjižici koncerta) pjesnika Nikolausa Lenaua (1802–1850). Strauss je skladbu Don Juan formalno osmislio kao prošireni sonatni oblik koji bi se mogao protumačiti i kao oblik ronda. koristeći upečatljiv lajtmotiv za glavnog junaka koji pokušava pronaći pravu ženu i kraće teme za nekoliko ljubavnih epizoda iz njegova života koji završava tragično – osvetom oca jedne od djevojaka koje je Don Juan prevario i ostavio. Don Juanov lajtmotiv izvoran i variran provlači se kroz orkestar poprimajući različite boje instrumenata, a teme različita ugođaja vezane uz likove i pojedine scene kao i odlomci koji ih povezuju, počivaju na razvedenoj kasnoromantičkoj harmonijskoj podlozi bogatoj kromatikom i disonantnim akordima. Straussova simfonijska pjesma Don Juan bila je najčešće izvođena od svih deset na koncertima Zagrebačke filharmonije (više od četrdeset puta do 1996. godine).

  Zahvaljujući skladatelju Jeanu Sibeliusu, Finska – o čijem glazbenom stvaralaštvu znamo još uvijek malo, upisana je na glazbenoj karti svijeta kao još jedna od nacionalnih škola koje su nastajale u romantizmu od početka 19. stoljeća. U orkestralnom opusu Jeana Sibeliusa ističu se simfonijske pjesme nadahnute finskom narodnom književnošću, što nalazi odjeka i u glazbi, ponekad bliskoj tradicijskim uzorima. Ostavio je sedam simfonija, jer je rukopis posljednje osme sam uništio. Simfoniju br. 1 u e-molu, op. 39 skladao je 1898. i 1899. godine, ali nije se do danas sačuvala u izvornoj verziji. Nakon praizvedbe 26. travnja odlučio je preraditi neke dijelove partiture i stvorio novu skladbu kojom zaokružuje prvi dio svoga stvaralaštva. Iako u ovome djelu neke teme odaju bliskost s tradicijskom glazbom, ono ipak približava Sibeliusa snažnom i punom zvuku orkestra kako su ga ostvarili skladatelji kasnoga romantizma.

  

  Četiri stavka klasičnoga rasporeda – I. brzi s polaganim uvodom; II. polagani; III. brzi Scherzo i IV. Finale – Quasi una fantasia odaju Sibeliusovo dobro poznavanje glazbenih formi (npr. sonatna u prvome stavku), uloge pojedinih instrumenata (ili skupina) kao nositelja tematske građe te odnosa harmonijskih funkcija i struktura unutar dosta čvrstih tonalitetnih okvira. Sibeliusove simfonije nisu bile često na repertoaru Zagrebačke filharmonije, a od njih sedam izvođene su prva, druga, četvrta, peta i sedma, dok za treću i šestu nema podataka u kronologiji koncerata do 1996. godine. Simfonija br. 1 izvedena je šest puta od 28. svibnja 1953., kad je dirigirao gost iz Finske Tauno Hannikainen (1896–1968), četvrta i sedma po jedan put, peta tri puta, dok je Simfonija br. 2 u D-duru, op. 43 doživjela šesnaest izvedbi. Ovi skromni podaci o recepciji Sibeliusova simfonijskog opusa potvrđuju ranije izrečenu tezu da malo znamo o finskoj glazbi, što bi mogli popraviti podaci sa koncerata Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije.

  Mladi azerbajdžanski dirigent Ayyub Guliyev proučio je dobro zapise triju skladbi, otkrivajući u njima zamisli njihovih tvoraca. Bez obzira na neke temeljne odrednice interpretacije skladbi, zasigurno svaki dirigent pronalazi još neke detalje, nastojeći što vjernije pretočiti zapis u živi zvuk. Bersina Sunčana polja doista su bila prepuna sunčanoga sjaja. čemu su pridonijele dvije grupe limenih puhača smještene sa strane ispred podija, a sviranje je odisalo smirenošću u polaganim dijelovima koji prema programu skladbe opisuju podnevni mir vrućeg ljetnog dana u Dalmaciji. U simfonijskoj pjesmi Don Juan Richarda Straussa istaknule su se teme i lajtmotiv glavnoga lika, pa je unatoč gustom orkestralnom slogu sviranje ostalo izražajno i dinamički izbalansirano. Rastući u interpretaciji od prve skladbe, Zagrebačka filharmonija je u Sibeliusovoj simfoniji dosegnula vrhunac koji je prepoznala publika. Svaki je glazbenik pokazao tehničke vještine, što se odrazilo na preciznoj intonaciji kako u brzim pasažama tako i u polaganim pijevnim temama, logičnome fraziranju i dobro odabranoj dinamici u rasponu od jedva čujnog pianissima do intenzivnog, neusiljenog fortea.

  

  Promatrajući pokrete dirigenta Guliyeva pomislila sam da kadikad nisu uvijek znakovi glazbenicima dani na vrijeme. Čini se sa strane da je njegov način komuniciranja s orkestrom malo nejasniji, ali preciznost s kojom su glazbenici-solisti ili grupe (gudači) nastupali potisnula je u potpunosti ovu sumnju. Maestro Ayyub Guliyev te raspoloženi i uigrani glazbenici Zagrebačke filharmonije sjajnom su suradnjom i muzikalnim sviranjem
  predstavili publici sadržajno zanimljiv program.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 23. listopada 2023.

  Koncert izveden: 6. listopada 2023.

  Program:

  Blagoje Bersa: Sunčana polja, simfonijska pjesma
  Richard Strauss: Don Juan, simfonijska poema, op. 20
  Jean Sibelius: 1. simfonija u e-molu, op. 39 

Piše: