Zanimljiv program uoči blagdana Svih svetih i odveć temperamentna izvedba

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, Riječki simfonijski orkestar, Riječki operni zbor, Sudbinski zvuci: Brahms i Beethoven, Deni Sanković, narator, Valentin Egel, dirigent

• 

  U povodu blagdana Svih svetih/Dušnog dana HNK Ivana pl. Zajca ponudio nam je koncertni program čiji je zajednički nazivnik sudbina, ljudskom rodu istovjetna u formi smrti. Svaki čovjek individua je za sebe, živi život sukladno podneblju, mentalitetu i osobnom stavu u svojoj okolini. Sve razlike među ljudima nestaju pod patronatom smrti jer je ona definicija jednakosti sudbine svih koji žive. Po principu iz praha si nastao, prah ćeš postati, sve koji su se rodili zateći će i smrt bez obzira na socijalne, kulturološke, rasne i bilo koje druge razlike među živim bićima. Netko će prethodno zapisano okarakterizirati kao iskonski pesimizam, međutim to nije nužno tako jer život ne podrazumijeva isključivo tjelesnu prisutnost nego i duhovnu prisutnost kroz uspomene i ostavštinu. Na programu koncerta s predznakom sudbine bila su djela Johannesa Brahmsa i Ludwiga van Beethovena – skladatelja koji već dugo nisu među živima, ali žive kroz svoju glazbu, pa će njihova duhovna opstojnost potrajati sve dok je civilizacije.

  Njemački skladatelj Johannes Brahms (1833-1897) nepatvoreni je melodičar široke glazbene imaginacije. Ipak, naklonost melodiji bila je njegovo temeljno polazište. Razvidno je to i iz njegove Pogrebne pjesme, op. 13. Riječ je o kompoziciji manjeg opsega (čitaj: kraćeg trajanja) nastaloj prema stihovima Michaela Weissea (1488-1534). Bramhsov opus posvećen eshatološkim pitanjima, a na čijem čelu svakako stoji Njemački requiem, čini i Sudbinska pjesma, op. 54 nastala prema stihovima pjesnika Friedricha Hölderlina (1770-1843) i to njegove pjesme Hiperionova pjesma o sudbi. Valja ovdje napomenuti kako je njemački skladatelj Carl Orff skladao operu Antigona prema stihovima koje je s grčkog izvornika na njemački jezik preveo upravo pjesnik Hölderlin. Antigona je izvedena i u Rijeci u vrijeme kada je ravnatelj opere bio Boris Papandopulo. Bilo je to 1949. godine, samo devet godina nakon svjetske praizvedbe na Salzburškim svečanim igrama. Brahmsa su Hölderlinovi stihovi duboko dojmili i njegova introvertnost došla je do izražaja kada se susreo sa stihovima. Bio je na planinarenju s prijateljima i cijelo vrijeme je čitao stihove te se nije družio – stoji u programskoj knjižici. Ne bez kreativnih izazova, Brahms je stvorio Sudbinsku pjesmu tradicionalne strukture i kružne unutarnje logike Adagio – Allegro – Adagio. Pogrebna pjesma i Sudbinska pjesma namijenjene su orkestru i zboru. Akteri riječkog jesenjeg koncerta bili su Riječki simfonijski orkestar (RSO), Riječki operni zbor i šef dirigent, maestro Valentin Egel, a nastupio je i glumac Hrvatske drame Deni Sanković koji je govorio pripadajuće stihove.

  

  Izvedba RSO-a i Riječkog opernog zbora (koji za sada nema proklamiranu kraticu, kada bi ga se nazvalo po prvim slovima sastavnica punog imena – ROZ, to bi bilo varljivo jer istu kraticu nosi Riječki odvjetnički zbor) bila je prilično ujednačena i melodički jasna. Okosnicu orkestra činili su puhači, koji su svakako najjača karika RSO-a, a nisu zaostajali ni prodorni zvuci timpana. Valentin Egel opsežnu je snagu uložio u niveliranje orkestra i zbora s posebnom pažnjom njegovanja bogate melodičke palete upisane u partituru. Zbor je pjevao zadovoljavajućom dikcijom, sigurnim fraziranjem i spretnim poentiranjem na ključnim mjestima. Sonorna suzvučja, čija je svrha istovremeno ocrtati pesimizam smrtnosti tijela i optimizam vječnosti duše, odzvanjale su Zajcem u kvalitetnom koralu za koji velike zasluge nosi zborovođa Matteo Salvemini pod čijim je vodstvom zbor procvao, iako prostora za napredak i dalje ima. Sudbinska pjesma nosila je sa sobom nešto svjetliji tonski kolorit, moćan zapjev zbora koji predstavlja svojevrsnu sinergiju stilova i to baroknog i romantičarskog, čiji je Brahms predstavnik. Ipak, iz izvedbe Sudbinske pjesme izostao je jasniji koncept te je sve nalikovalo na flaniranje partiturom bez jasno oblikovanog tijeka izvedbe, uz izuzetak posljednjih taktova. 

  Nakon stanke slušali smo Petu simfoniju u c-molu, op. 67 Ludwiga van Beethovena. Simfonija je to koja u sebi nosi najpoznatiji tonski sklop koji je bonski majstor podario čovječanstvu, a inspiraciju za njega pronašao je u pjevu ptica. Peta simfonija nosi naslov Sudbinska, što je bila moda iz vremena praizvedbe. Maestro Valentin Egel cijelu je izvedbu utemeljio na energiji što je, donekle, njegovo umjetničko pravo kao glazbenog umjetnika per se. Ipak, prilikom oblikovanja glazbenog djela dirigent ipak mora biti u dosluhu s kompozitorom. Pokojni maestro Nikša Bareza tvrdokorno je inzistirao na vjernosti skladatelju i mnogi će glazbenici koji su surađivali s njim reći kako je pretjerivao. Ipak, nakon odslušane Beethovenove Pete, moramo konstatirati kako je bio u pravu.

  

  Energetski koncentrat Beethovena kakav smo čuli u Egelovoj interpretaciji nije previše vjeran skladatelju. Glazba je to koja traži određenu dozu finoće i pomalo kontemplativan pristup, jer Beethovenov opus sadrži i patnju koja je skladatelja pratila cijelog života zbog gubitka sluha, za glazbenika osnovnog sredstva stvaranja. Mo. Egel podario nam je furioznu izvedbu s agresivnim prijelazima, previše temperamentnim kodama, dinamičkom rastrojenošću, oštrim crescendima, prebrzim tempima i to posebno u drugom stavku Andante con moto, itd. Pojedini glazbenici RSO-a zabilježili su zaista odlične nastupe (sola flaute i oboe). Međutim, u tom dinamičnom tonskom košmaru (toliko dinamičnom da su pucale i žice na violinama od preopterećenja) nisu uspjeli doći do pravog izražaja. Previše se olako prelazilo preko motiva koji su izgubili svoje konture te postali samo prolazna stanica u jurnjavi partiturom do posljednjeg takta.

  Kako bilo da bilo, glazbene izvedbe događaju se radi publike koja akceptira ili ne izvedbe pojedinog glazbenika, te je poradi iste spremna izdvojiti određenu količinu novaca i platiti kartu. Nakon izvedbe Beethovenove Pete od publike na izlazu iz zgrade mogle su se čuti samo riječi hvale za energičnost Valentina Egela, iz čega je razvidno da je svojim pristupom doživio visoku recepciju slušatelja i na tome mu treba čestitati – našao je formulu kojom će osvojiti srca Riječana. Pohvale su se nastavile i nakon koncerta na društvenim mrežama i to od strane viđenijih djelatnika u kulturi grada na Rječini koji su na svojim profilima biranim riječima govorili o energiji maestra koja se, prema njima, može usporediti s energijom rock-zvijezde. De gustibus non disputandum est.

  

  HNK Ivana pl. Zajca podario nam je zanimljiv program dan uoči blagdana Svih svetih, koji je uz određene nedorečenosti protekao u visokoj popunjenosti kazališta, kao i u primjerenoj atmosferi.

  © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 5. studenog 2023.

  Koncert izveden: 31. listopada 2023.

  Program:

  Johannes Brahms: Begräbnisgesang, Op. 13 (Pogrebna pjesma)
  
  Johannes Brahms: Schicksalslied, Op. 54 (Sudbinska pjesma)
  I. Adagio
  II. Allegro
  III. Adagio
  
  Ludwig van Beethoven: Simfonija br. 5 u c-molu, Op. 67 (Sudbinska simfonija)
  I. Allegro con brio
  II. Andante con moto
  III. Scherzo: Allegro
  IV. Allegro

Piše: