Izvrsna solistica i dinamički usklađen orkestar pod vrhunskim vodstvom

Zagrebačka filharmonija, koncert u povodu 90. obljetnice rođenja Krzysztofa Pendereckog, Dunja Bontek, violina, Dawid Runtz, dirigent, Plavi ciklus, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Zagrebačka filharmonija je koncert održan za pretplatnike Plavog ciklusa u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 1. prosinca 2023. posvetila 90. obljetnici rođenja poljskog skladatelja Krzysztofa Pendereckog (1933–2020). Programska knjižica ovoga koncerta sadržajem odudara od uobičajenih rješenja. Nakon najave programa koncerta slijedi fotografija i riječi zahvale skladateljeve supruge Elżbiete Penderecki Zagrebačkoj filharmoniji povodom obilježavanja 90. obljetnice rođenja njena supruga, a najavila je i okrugli stol posvećen njegovoj glazbi koji se sljedećega dana održao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Prije podataka o dirigentu večeri, maestru Dawidu Runtzu, navedene su njegove riječi iz kojih se razaznaje odabir skladbi: „Penderecki mi je bio velika podrška. Dirigirao sam otvaranju posljednjeg festivala koji je održavan u njegovu čast, kada je 2018. slavio osamdeset i peti rođendan. To je za mene bio jako važan moment. A bilo je i važno, jer je bio na svim probama i puno smo razgovarali.“ (2020.)

  Program koncerta uokvirile su dvije skladbe Krzysztofa Pendereckog: na početku Threnos – tužaljka posvećena žrtvama Hirošime (praizvedena na Varšavskoj jeseni 1961. godine) i Simfonija br. 2 – Božićna (praizveli su je Njujorška filharmonija i Zubin Mehta 1. svibnja 1980. godine). U nastavku prvog dijela koncerta slušali smo Koncert br. 4 za violinu i orkestar u D-duru, KV 218 Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791) u kojem je nastupila Dunja Bontek, zamjenica koncertnog majstora Zagrebačke filharmonije, nastavljajući već utrti put da članovi orkestra nastupaju kao solisti u koncertantnim skladbama. Na početku drugoga dijela koncerta izveden je Adagietto za gudački orkestar suvremenoga poljskog skladatelja Paweła Łukaszewskog (1968.) koji je osobno nazočio i predstavio se publici.

  

  Osvojivši tri nagrade za tri skladbe različitih glazbenih vrsta na (anonimnome) natjecanju Poljskoga društva skladatelja 1959. godine, mladi Krzysztof Penderecki privukao je pozornost glazbene javnosti skladateljskim izričajem u kojem se nazirao samosvojan odgovor na glazbene struje u zapadnoj Europi i na američkome kontinentu. Pod tim prije svega podrazumijeva oslobađanje disonance (koja čestom primjenom gubi napetost kakvu ima u tonalitetnoj glazbi), primjenu (već pomalo istrošene) dodekafonske tehnike skladanja i serijalne tehnike koja je pružala veće mogućnosti kombinacija visina, trajanja, jačine i boja tonova. Izvorno je skladba Threnos imala naslov 8'37'', poput eksperimentalne trostavačne skladbe Johna Cagea (1912-1992) 4'33'' (1952.) za klavir ili neki drugi sastav čiji je notni zapis ispunjen pauzama različitih notnih vrijednosti, a glazbenici sjede i ne sviraju. Skladba Pendereckog pisana je za gudače s čijim se različitim izražajnim mogućnostima skladatelj poigravao oblikujući rapsodičnu i disonantnu skladbu u kojoj se doista teško osloniti na točke za pamćenje, što nije spriječilo Dawida Runtza da dirigira bez notnoga predloška. Penderecki je kasnije naslov promijenio u Threnos, proširio posvetom prvim žrtvama atomske bombe bačene na Hirošimu 6. kolovoza 1945., a djelo je nagrađeno UNESCO-ovom nagradom na Međunarodnoj tribini kompozitora. Tehnički dotjerano i angažirano sviranje gudača Zagrebačke filharmonije na publiku je ostavilo dojam sugeriran naslovom skladbe.

  Svoj Koncert za violinu i orkestar br. 4 u D-duru, KV 218 skladao je Wolfgang Amadeus Mozart 1775. godine. Poznatiji možda kao pijanist, Mozart je izvrsno svirao i violinu, što se potvrđuje u pismima ocu Leopoldu, pisanima tijekom gostovanja 1777. godine, a bio je i član Dvorskog orkestra grofa Colloreda u Salzburgu. Njegovo sviranje pohvalio je koncertni majstor istog orkestra od 1777. godine Antonio Brunetti (1744-1786). Upitno je još uvijek je li Mozart violinske koncerte pisao za sebe ili za neke druge violiniste (možda i za Brunettija, iako je on stigao u Salzburg dvije godine nakon nastanka koncerta u D-duru). Potkraj 1776. godine Mozart je – za gostovanje u Parizu, nastojao violinski koncert prilagoditi francuskom ukusu, što se ponovno naslućuje iz pisma ocu pa se s obzirom na sporednu musette-temu završnoga stavka Rondo može zaključiti da spominje četvrti violinski koncert. Trostavačni koncert ima prvi stavak s oznakom tempa Allegro pisan u klasičnome sonatnom obliku, polagani Andante cantabile primjer je Mozartove melodijske invencije dok spomenuti Rondo (Andante grazioso – Allegro ma non troppo) sadrži polagane, graciozne nastupe teme koje povezuju brzi i tematski različiti ritornelli. Mozartov violinski koncert, u kojem uz gudače sudjeluju više kao drugačija zvučna boja dvije oboe i dva roga, dirigirao je maestro Runtz također bez praćenja partiture. Violinistica Dunja Bontek potvrdila se kao glazbenica koja uz sviranje u orkestru i komornim sastavima nadasve uspješno može tumačiti solističke dionice. Njen nastup s orkestrom odlikuje prije svega sigurnost, mirnoća i usklađenost s orkestrom koji je zvučao klasično, razigrano i dinamički primjereno stilskome razdoblju.

  Odlike sviranja Dunje Bontek su precizna intonacija u širokom tonskom opsegu (u pijevnim temama, dvohvatima, flageoletima), fino oblikovanje fraza, istaknut osjećaj za ritam, sigurno i mirno vođenje gudala, lijepi ton i velika raslojenost dinamike što je, uz iznimnu muzikalnost, doista bilo ugodno iznenađenje za publiku (koju je nagradila dodatkom). Možemo li reći da je i Dunja Bontek jedna od nasljednica nekad slavne zagrebačke Humlove violinističke škole kao diplomantica iz razreda red. prof. Maje Dešpalj Begović (1942.), koja je studij violine završila u razredu red. prof. Ivana Pinkave (1912-1986)? Njegov je profesor bio Václav Huml (1880-1953), proslavljeni violinistički pedagog. S njim je već od dolaska u Zagreb 1903. godine dospjela na Muzičku akademiju u Zagrebu (osnovanu 1921. godine), kao nastavljača glazbene škole Hrvatskoga glazbenog zavoda, i poduku violine po metodi češkoga violinističkog pedagoga Otakara Ševčíka (1852-1934). Svoju metodu počeo je primjenjivati tijekom podučavanja na Konzervatoriju u Kijevu između 1875. i 1892. godine. Sigurno je da su se tijekom više od jednoga stoljeća obogaćivale i mijenjale metode poduke violine pridonoseći stalnom usavršavanju i nadograđivanju, što je Dunja Bontek potvrdila kao polaznica majstorskih tečajeva uglednih pedagoga i dobitnica nagrada na natjecanjima.

  

  Ne bismo mogli sa sigurnošću tvrditi da je skladatelj Paweł Łukaszewski prvi put predstavljen zagrebačkoj koncertnoj publici, jer ga nema na popisu skladatelja na koncertima Zagrebačke filharmonije do 1996. godine. Nije isključeno da se neka njegova skladba našla na programu koncerata Muzičkoga biennala Zagreb (što će ostati za neko novo istraživanje). Łukaszewski je jedan od vodećih suvremenih poljskih skladatelja duhovne i zborske glazbe i mnogi ga smatraju nasljednikom Pendereckog, ali ne iz njegove rane avangardne stvaralačke faze nego iz vremena povratka ka neoromantičnom glazbenom izričaju. Polagani, pomalo sjetni Adagietto za gudače jedna je od inačica trećega stavka naslovljenog Terra nova et coelum novum (Nova zemlja i novo nebo) iz prve, Simfonije Providnosti koju je Łukaszewski skladao 2000. godine. I ovaj su stavak gudači Zagrebačke filharmonije odsvirali nadahnuto i dinamički iznijansirano, pri čemu su u prvome planu pokazali umješnost postavljanja akorda i popunjavanja tonskog prostora.

  Očekivani vrhunac večeri bila je Simfonija br. 2 – Božićna Krzysztofa Pendereckog, djelo čiji je naslov najava Adventa koji je počeo 3. prosinca. Već u svojoj Simfoniji br. 1 iz 1972. godine Penderecki je učinio odmak od eksperimentiranja u skladateljskome radu, posegnuvši prvo za popularnom klasično-romantičnom formom – simfonijom sa čvrstim rasporedom stavaka. I u drugoj simfoniji potvrdio je da u svojim skladbama ne stremi više avangardnim rješenjima, a stanovito primicanje programnosti potvrđuje citiranje poznate božićne pjesme Franza Xavera Grubera (1787-1863) Stille Nacht, heilige Nacht (Tiha noć, sveta noć). U djelu koje ima samo jedan stavak razlikuje se više cjelina različite tematike, različitih tempa i ugođaja, a poveznica je višekratno ponavljanje početka Gruberove božićne pjesme. Drugu simfoniju Penderecki je složeno i bogato orkestrirao koristeći – uz prošireni sastav gudača (broj pulteva: 8, 7, 6, 5, 4), drvene puhače à 3 (uz klasičnu postavu dodani piccolo, basklarinet, engleski rog i kontrafagot) i pojačanu dionicu rogova (pet umjesto četiri), brojne udaraljke (čak dvije grupe timpana!). Ove simfonije možda će se prisjetiti neki (vremešniji) posjetitelji zagrebačkih koncerata, kad su je pod ravnanjem skladatelja 1985. izveli Zagrebački simfoničari na Muzičkome biennalu.

  Tematsku građu u drugoj simfoniji povjerio je Penderecki različitim instrumentima, ističući tako njihovu tonsku boju i ljepotu, a za svaki nastup Gruberove pjesme Stille Nacht, heilige Nacht rezervirao je klasičnu harmonizaciju i tišu dinamičku nijansu, učinivši ga uočljivim unutar zgusnutoga melodijskoga događanja iznad akordne strukture koju, ipak povremeno, potresaju oštre disonance. Skladbu je iznimno zahtjevno interpretirati s obzirom na veliki orkestralni aparat čiji volumen zvuka dodatno pojačavaju udaraljke (osobito timpani). Koristeći (kao i u skladbi Łukaszewskog) partituru, maestro Dawid Runtz doista je sjajno ostvario suradnju sa svim glazbenicima orkestra, listajući notni zapis (u njegovome slučaju on je samo podsjetnik) te sigurnim i jasnim pokretima ruku vodio izvedbu Božićne simfonije Pendereckog, izazvavši pravo ushićenje nazočne publike. Možda je bilo najzahtjevnije pogoditi prave dinamičke vrijednosti da ne dođe do prekrivanja tiših i iskakanja glasnih instrumenata, što je glazbenicima Zagrebačke filharmonije i maestru Dawidu Runtzu u potpunosti uspjelo. Pokazalo se još jedan put kako sami glazbenici prihvaćaju koncepciju svoga mladog šefa-dirigenta ostvarujući pod njegovim ravnanjem vrhunske izvedbe (za pamćenje). Pri kraju su tri godine Runtzove suradnje sa Zagrebačkom filharmonijom pa se može postaviti pitanje o njegovu ostanku na mjestu šefa-dirigenta ili njegovu nasljedniku. Bez obzira na ishod (međunarodnoga) natječaja, Runtzove tri godine mogu se ubrojiti među uspješnije godine djelovanja Zagrebačke filharmonije.

  

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 19. prosinca 2023.

Piše: