Vrhunska izvedba komornih skladbi dvojice obljetničara

Ciklus Glazbene staze: Bersa & Rahmanjinov 150, Marco Graziani, violina, Latica Anić, violončelo, Krešimir Starčević, klavir, Mala dvorana Lisinski

• 

  Sastavljajući programe koncertnih sezona, priređivači ih nastoje osmisliti što privlačnije za svoju vjernu publiku. U bogatoj svjetskoj glazbenoj riznici uvijek se mogu pronaći skladbe koje će zbog svojih umjetničkih vrijednosti biti vrijedno predstaviti publici, a često je njihov odabir vezan uz obilježavanje obljetnica rođenja ili smrti skladatelja. Jedna obljetnica bila je povodom koncerta održanog u Maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog 5. prosinca 2023. u okviru ciklusa Glazbene staze, čiji je organizator od 2009. godine Udruga Moj svijet. Na programu koncerta naslovljenog Rahmanjinov i Bersa 150 bile su komorne skladbe dvojice skladatelja rođenih 1873. godine – hrvatskoga skladatelja i pedagoga Blagoja Berse (1873-1934) i ruskoga pijanista, dirigenta i skladatelja Sergeja Rahmanjinova (1873-1943). U prvome dijelu koncerta brojna (mlada i veoma zainteresirana) publika slušala je Trio za klavir, violinu i violončelo, op. 7 Blagoja Berse i Prvi elegični trio za klavir, violinu i violončelo u g-molu te u drugome dijelu koncerta Drugi elegični trio za klavir, violinu i violončelo u d-molu, op. 9 Sergeja Rahmanjinova.

  Kako je komorno muziciranje uvijek izazovno za glazbenike različitih naraštaja i iskustava, svoje umijeće i iskustvo udružilo je u neformalnom triju troje glazbenika koji su glazbeno školovanje počeli u različito vrijeme i završili ga s najvišim ocjenama. Violinist Marco Graziani učenik je Krunoslava Peljhana u Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova u Rijeci, a 2010. godine završava studij u razredu prof. Leonida Sorokova na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje djeluje kao docent od 2016. godine. Djelovao je i kao orkestralni glazbenik, solist te član brojnih komornih sastava, a kao polaznik majstorskih seminara violinističkih pedagoga stalno se usavršava u interpretaciji violinističkog repertoara. Osvojio je niz nagrada na natjecanjima, a kao najuspješniji glazbenik dobitnik je nagrade Zagrebačke filharmonije i PBZ Carda 2006. godine. Prvu poduku violončela dobila je violončelistica Latica Anić, „čudo od djevojčice“, kao sedmogodišnjakinja u Osnovnoj glazbenoj školi Lovre pl. Matačića u Omišu. Njen profesor Mihovil Karuza (Split, 1975-2020), vrhunski glazbenik i pedagog, jedan je od najuspješnijih studenata prof. Valtera Dešpalja (1946-2023) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u čijem razredu je 2016. godine studij završila i Latica Anić s najboljim ocjenama. U dobi od dvanaest godina održala je prvi koncert, a u njenoj (kratkoj) karijeri zabilježene su nagrade na natjecanjima te solistički nastupi s brojnim europskim orkestrima i u komornim sastavima. I Latica Anić se stalno usavršava na majstorskim tečajevima poznatih svjetskih violončelista. Kasnije u odnosu na dvoje solista-gudača počeo je svoje glazbeno školovanje pijanist Krešimir Starčević. Mnogi pedagozi će reći da je prekasno početi učiti klavir u dobi od dvanaest godina, ali upravo tad se Krešimir Starčević upisao u Umjetničku školu Franje Lučića u Velikoj Gorici u razredu Andreje Markulin, a na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao u razredu red. prof. Đorđa Stanettija. U akademskoj godini 2012/2013. usavršavao se kod pijanista i profesora Stefana Vladara na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču, a pohađao je i seminare uglednih pedagoga i pijanista. Pred publikom se našlo troje vrhunskih umjetnika, vrsnih poznavatelja osjetljivoga komornog muziciranja.

  Ista godina rođenja Blagoja Berse i Sergeja Rahmanjinova slučajna je poveznica života dvojice glazbenika rođenih, odraslih i školovanih u različitim društvenim i kulturnim sredinama. Bersa je jedna od najznačajnijih osobnosti u glazbenome životu u Hrvatskoj od početka 20-ih godina 20. stoljeća kao skladatelj tzv. prijelazne generacije, čije djelovanje premošćuje tzv. Zajčevo i Kuhačevo razdoblje i nacionalni stil. Bersa, rođen u Dubrovniku, pohađao je srednju školu u Beču, Trstu i Zadru, a u Zagrebu je do 1896. godine učenik Ivana pl. Zajca (1832-1914) – klavir, Antuna Stöckla (1851-1902) – violina i Hinka Geigera (1871-1920) – violončelo. Tri godine (do 1899.) studira na Konzervatoriju u Beču kompoziciju kod Roberta Fuchsa (1847-1927) i klavir u razredu Juliusa Epsteina (1832-1926). Po povratku iz Beča djelovao je kao zborovođa u Sarajevu i Splitu, a zatim se ponovno vraća u Austriju – prvo u Graz a zatim u Beč, gdje od 1911. do 1918. godine radi u izdavačkoj kući Doblinger kao savjetnik i obrađivač. Po povratku u Zagreb 1919. godine pokušao se zaposliti, što mu je uspjelo tek 1922. godine, kad je postao prvim profesorom kompozicije i orkestracije na novoosnovanoj Muzičkoj akademiji, iz čijeg su razreda potekli prvi skladatelji školovani u Hrvatskoj.

  Životni put Sergeja Rahmanjinova razlikuje se od Bersina. Rođen je u imućnoj, plemićkoj obitelji u mjestu Semjonovo blizu Novgoroda, a preminuo je u Beverly Hillsu, u Kaliforniji u Sjedinjenim Američkim Državama. Roditelji su bili glazbeno obrazovani pa je Sergej s majkom počeo učiti klavir u dobi od četiri godine. Od 1882. godine pohađao je Konzervatorij u Sankt Petersburgu, pa iako godinu dana kasnije s majkom seli u Moskvu, ostaje u Sankt Petresburgu do 1885. kad prelazi na Konzervatorij u Moskvi. Studij klavira završava 1892., nakon tri godine provedene u razredu Nikolaja Zvereva (1833-1893), u razredu Alexandra Silotija (1863-1945), a studij kontrapunkta u razredu Sergeja Tanjejeva (1856-1915) i kompozicije u razredu Antona Arenskog (1861-1906). Počevši uspješno karijeru kao pijanist, Rahmanjinov je i skladao pa je 1897. godine izvedena njegova Simfonija br. 1 koju je nepovoljno ocijenio dio glazbenih kritičara. To je bilo uzrokom trogodišnje depresije tijekom koje je gotovo prestao skladati, a nakon oporavka 1900. godine posvetio se dirigiranju, čime je prošireno njegovo umjetničko djelovanje. Djelujući kao dirigent i pijanist u Moskvi i Dresdenu od 1906. godine, Rahmanjinov odlazi 1909. na prvo gostovanje u Sjedinjene Američke Države i postiže velik uspjeh. Po povratku u Rusiju 1910. djeluje u Moskvi, odlazi na gostovanja diljem Europe, a nakon Oktobarske revolucije 1917. godine, uvidjevši da kao pripadnik ruskoga plemstva nema sigurnu budućnost, iseljava s obitelji u Sjedinjene Američke Države. Poznat od ranije, nastavio je djelovati kao pijanist i dirigent, a posljednji recital – iako mu je već narušeno zdravlje, odsvirao je 17. veljače 1943. Pijanističko umijeće Sergeja Rahmanjinova ostalo je zabilježeno na brojnim zvučnim zapisima.

  Blagoje Bersa ostao je vezan uz glazbenu sredinu skromnijih mogućnosti, dok je Rahmanjinov postigao svjetsku slavu kao pijanist, dirigent i skladatelj nekih popularnih koncertantnih skladbi kao Koncerta br. 2 za klavir i orkestar u c-molu, op. 18. Uz ime Blagoje Berse najprije će se povezati simfonijska pjesma Sunčana polja. I dok je Rahmanjinov, skladajući intenzivno do iseljenja u Sjedinjene Američke Države, najveći dio opusa posvetio klaviru, Bersa se okušao i kao skladatelj opera, zborova, klavirskih i orkestralnih skladbi. U opusima obojice skladatelja malobrojne su komorne skladbe i spadaju među njihove prve skladateljske uratke. U Bersinu opusu samo su četiri komorne skladbe, a u opusu Rahmanjinova ih je deset, od kojih je Prvi elegični trio u g-molu, pisan u jednome stavku 1892. godine, bez oznake opusa. Rahmanjinov je tijekom studija upoznao Petra Iljiča Čajkovskog (1840-1893) čija ga je iznenadna bolest i smrt toliko dirnula da je skladao Drugi elegični trio u d-molu, op. 9 u spomen na skladatelja čiji se utjecaj odrazio u njegovim skladbama. Drugi trio ima tri stavka (Moderato – Quasi variazione – Allegro risoluto) i sva tri počinje klavir: u prvome stavku silaznom kromatskom linijom u tempu pogrebne koračnice, zatim u drugome s temom (uzetom iz orkestralne fantazije Stijena, op. 7 koja se trebala praizvesti pod ravnanjem Čajkovskog) na koju se nastavlja osam varijacija, te u trećem pomalo rastrganom melodijskom linijom. Dionice violine i violončela nositelji su samostalnih tema, a potpomognute preglednom harmonijskom pratnjom klavira stvaraju ugođaje sjete, patetike i povremeno dramatičnosti, postižući gotovo orkestralni zvuk. Sjetni ugođaj ostvario je Rahmanjinov i u Prvom elegičnom triju gradeći ga na pijevnim temama, ističući virtuoznost u klavirskoj dionici, a manje u dionicama gudača, završivši ga s posmrtnom koračnicom.

  

  Blagoje Bersa skladao je Trio za klavir, violinu i violončelo, op. 7 između 1895. i 1897. godine, na prekretnici svoga glazbenog školovanja otišavši iz Zagreba u Beč. Iako tri stavka klasičnoga rasporeda (Presto – Poco sostenuto, cantabile – Scherzo-Allegro) danas čine cjelovitu skladbu, povijest njena nastanka krije tajne koje je još uvijek teško otkriti. Autograf u Zbirci muzikalija i audio-materijala, osnovanoj prije sedamdeset i pet godina u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, ima dva brza stavka: neobično dugački Presto i Scherzo datiran 16. siječnja 1897., čiji je naslov Bersa sam promijenio u III. Finale. Pretpostavka je da se naslov odnosio na sastav a ne na glazbenu vrstu, što se može zaključiti po početku stavka Larghetto na završetku autografa. Pokušavajući ostvariti namjeru svog učitelja da ipak sklada klasični klavirski trio, nakon Bersine smrti njegov je učenik Zvonimir Bradić (1904-1997) koristeći (ili ne?) Bersine skice dokomponirao drugi, polagani stavak nastojeći pogoditi Bersin stil. Dodao je i naslov Trio, u klasičnom stilu dovršivši ga i potpisavši svojim imenom u listopadu 1934. Ne bi li bilo ispravno navesti oba autora, jer sa motrišta analize glazbenoga djela za dva okvirna stavka sa sigurnošću se može utvrditi Bersino autorstvo i njegov glazbeni izričaj, dok je to upitno za drugi stavak s obzirom na veliku, presudnu ulogu u njegovu konačnom oblikovanju. Stoga ćemo se osvrnuti na dva brza, izvorno Bersina stavka, koja odaju njegovu melodijsku invenciju, dobro poznavanje harmonijskog sloga i odnosa instrumenata u klavirskome triju, ali ne i dotjeranost glazbenog oblika (osobito u dugome prvom stavku) kojim se odlikuju njegove zrele skladbe.

  Ovaj Bersin klavirski trio nije, koliko je poznato iz – iako nepotpune, kronologije komornih koncerata u Zagrebu, zaživio na repertoaru, a niti daleko popularnija oba trija Rahmanjinova nisu postala zagrebačkom repertoarnom konstantom. Stoga je bilo vrijedno koračati Glazbenim stazama i poslušati na koncertu nešto duljega trajanja sve tri spomenute skladbe. Troje izvrsnih glazbenika odlučilo je prigodom 150. obljetnice rođenja dvojice skladatelja – Blagoja Berse i Sergeja Rahmanjinova, zaviriti u njihovu ostavštinu i približiti notne zapise koji će se, nadamo se, nakon njihove izvedbe ponovno naći na repertoaru ad hoc sastavljenog klavirskog trija (poput ovog) ili nekog stalnog trija, zabilježeni među zagrebačkim glazbenicima. Krešimir Starčević, čiji je prilog izvedbi sigurno najveći glede sviračkoga vremena, potvrdio je sve dobre strane izbrušene pijanističke tehnike, impozantnog raspona dinamike i nenametljive pratnje koja je u svakome trenutku bila sigurnim i pouzdanim osloncem gudačima. Marco Graziani je besprijekornom intonacijom, prividno jednostavnim rješenjima zahtjevnih tehničkih postavki i kontroliranim vođenjem gudala otkrivao tonski svijet violine. Violončelistica Latica Anić je u više trenutaka, kao interpretatorica tematske građe, zabljesnula ljepotom tona, muzikalnošću, sjajnom intonacijom i besprijekornom sviračkom tehnikom. Smisao za suglasje skupnoga sviranja ovih troje mladih glazbenika možda će potaknuti neke njihove nove projekte, jer užitak je slušati (i gledati) ih kako nadahnuto, muzikalno i uigrano prelistavaju notne zapise triju skladbi. Rado ćemo im se u budućnosti pridružiti na Glazbenim stazama ili možda nekom drugom ciklusu komornih koncerata!

  

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 31. prosinca 2023.

Piše: