Procvat Varaždinskog komornog orkestra na početku jubilarne sezone

Varaždinski komorni orkestar, Aleksandar Ivić, violina i umjetničko vodstvo, Velika koncertna dvorana HNK u Varaždinu, 22. listopada 2023.; Varaždinski komorni orkestar, Bruno Philipp, klarinet, Valentin Egel, dirigent, Velika koncertna dvorana HNK u Varaždinu, 10. prosinca 2023.

• Varaždinski komorni orkestar (VKO) započeo je jubilarnu 30. sezonu koncerata koje održava u Velikoj koncertnoj dvorani HK u Varaždinu nastupivši 22. listopada pred brojnim slušateljstvom. Odaziv svakako valja pripisati i gostu, violinistu Aleksandru Iviću kojemu je pripala i dužnost umjetničkog vodstva uz dakako solistički nastup uz orkestar.

  Aleksandar Ivić (Zagreb, 1962.) rado je viđen gost u Varaždinu budući da svaki put oduševi svojim violinističkim umijećem kao i šarmom glazbenika osobito razvijene izvođačke kulture. Od prijatelja zvan i Saša, Ivić je nakon studija u razredu Kristijana Petrovića na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu nastavio studij u Kölnu, gdje je bio u razredu traženog pedagoga i poznatog slovenskog violinista Igora Ozima. U komornom se muziciraju usavršavao uz tutorstvo Kvarteta Amadeus te u Düsseldorfu kao student Rose Fein-Weinstein. Nakon sudjelovanja u orkestru WDR (Orkestar Zapadnonjemačkog radija) primljen je 1996. godine u grupu prvih violina Berlinske filharmonije i to u vrijeme kada je šef-dirigent tog uglednog orkestra bio Herbert von Karajan. Aleksandar Ivić još je i danas jedini hrvatski glazbenik u tom svjetski renomiranom orkestru.

  Za nastup s VKO odabrao je Aleksandar Ivić ovaj put Koncert za violinu i orkestar br. 5 u A-duru, KV 219 W. A. Mozarta. To je bilo drugo djelo na koncertu započetom Mozartovim Divertimentom u D-duru, KV 136.

  Umilnost, lakoća i lepršavost protoka glazbe, savršenost formalnog slijeda i utvrđena klasična uravnoteženost kojom Mozartova glazba oduševljava slušatelje već stoljećima diljem svijeta, sve to inspirira glazbenike i posizanje za partiturama jednog od najvećih glazbenih genija logična je posljedica privrženosti bilo kojem od oblika iz bogatog Mozartova opusa. Već sam naziv Divertimento, koji dolazi od talijanskog glagola divertire, što znači „zabaviti“ ili „uveseljavati“, upućuje na namjenu uglavnom višestavačne skladbe koju se izvodilo u situacijama društvenih susreta. Nije na odmet ponoviti zacijelo poznatu činjenicu – da je podjela na tzv. ozbiljnu i na zabavnu glazbu uslijedila tek tijekom 19. stoljeća. U Mozartovo vrijeme skladatelji su pisali djela izvođena u salonima i ta je glazba za tadašnje slušatelje imala lakši karakter, dok je danas ubrajamo u korpus tzv. ozbiljne glazbe. Osobno više volim razlikovni pojam „umjetnička glazba“, ali to već pripada nekom drugom osvrtanju na glazbenu produkciju kroz povijest.

  

  VKO je predvođen Aleksandrom Ivićem kao koncertnim majstorom sjajno odsvirao Mozartov poznati Divertimento u D-duru, a potom je gost večeri briljirao u izvedbi  Mozartova Petog violinskog koncerta u A-duru, KV 219. I to je jedan od rado izvođenih koncerata, a solist se doista iskazao tehničkom bravurom i stilski besprijekornim pristupom glazbi čija je sadržajnost istinski dokaz nepomućene genijalnosti autora iz čijega je uma, duha i srca glazba izvirala jedinstvenom prirodnošću i iskonskim bogodanim nadahnućem.

  Nakon pauze je slijedila izvedba skladbe Petra Iljiča Čajkovskog Souvenir de Florence, u d-molu, op. 70. Naslov djelo zahvaljuje činjenici da je Čajkovski prvu verziju dovršavao u Firenci, pa je to izvjesno sjećanje ili uspomena iz Firence. Dakako, genijalnost Čajkovskog neosporiva je, ali vrijeme nastanka, krajem 19. stoljeća, upućuje na mnogo toga što se u svijetu glazbe (svijetu općenito) dogodilo između 1770-ih godina u kojima su nastala Mozartova djela i 1890-ih iz kojih datira partitura Čajkovskog. Uostalom i stilska oznaka, da je riječ o romantičnom razdoblju, govori dovoljno svakome upoznatom s povijesnim razdobljima u umjetničkom stvaralaštvu.

  Četiri opsežna stavka uzbudljive i osjećajno nabrekle glazbe izveo je VKO sukladno majstorskom skladateljskom zapisu, dakle, majstorski!

  Drugi koncert kojim je započeta jubilarna 30. godina djelovanja VKO također je imao Mozartovu glazbu kao osnovno uporište i to Koncert za klarinet i orkestar u A-duru, KV 622 sa solistom Brunom Philippom i Simfoniju br. 40 u g-molu, KV 550. Na početku koncerta, kao poseban omaž počasnom članu i dirigentu s kojim je VKO uvijek rado surađivao – prije dvije godine preminulom akademiku Pavlu Dešpalju, izvedena je njegova kraća skladba za gudački orkestar Čežnja. Orkestrom, kojemu su se uz stalni gudački sastav pridružili i puhači, ravnao je njemački dirigent mlađe generacije i od 2020. godine šef-dirigent Riječkog simfonijskog orkestra i glazbeni ravnatelj Opere HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci Valentin Egel (1996.) Egel je uz ostala priznanja bio i pobjednik 2019. godine na Međunarodnom natjecanju mladih dirigenata Lovro von Matačić u Zagrebu.

  Jednako oduševljenje publike izazvali su solist večeri, klarinetist Bruno Philipp (Zagreb, 1978.), kao i maestro Valentin Egel za dirigentskim pultom. Bruno Philipp, klarinetist s diplomom Muzičke akademije u Zagrebu i usavršavan na Konzervatoriju u Parizu i na brojnim seminarima, glazbenik je iskonske muzikalnosti i s istinskim, urođenim osjećajem za glazbu koju izvodi. Tehnički superioran, Bruno Philipp svira s izuzetnom lakoćom i potpuno opušteno. Ali, ono što je najdojmljivije u njegovom muziciranju jest fraziranje, duhovito poigravanje duljinom tona, isticanje važnih melodijskih detalja, suptilnosti kada izvodi accelerando ili ritardando, delikatnost u dinamičkom nijansiranju, dakle sve ono što  glazbi udiše živost upravo zahvaljujući tome da je riječ o puhačkom glazbalu osebujne boje tona. Gromoglasan pljesak nije puštao solista s podija, pa je bilo logično da će dati i dodatak. Slijedilo je nešto doista drukčije od Mozartove glazbe, kao što je i najavio glazbenik. Naime, Bruno Philipp poznati je i omiljeni izvođač klezmer glazbe, budući da u Hrvatskoj oživljuje glazbenu tradiciju istočnoeuropskih Židova Aškenaza, u čemu je sa svojim istomišljenicima izuzetno uspješan. Tako je dodatak izazvao dodatne salve oduševljenog pljeska.

  

  Mozartova g-mol simfonija, koja datira iz 1788. godine, nedvojbeno je jedna od najpoznatijih i najčešće izvođenih iz njegova opusa od 41 simfonije. Prelijepa je to, savršeno oblikovana, melodijski dirljiva i dojmljiva, u izrazu uvjerljivo moćna i stilski nadasve inovativna glazba, rezultat genijalnog skladateljskog duha 32-godišnjeg Mozarta, zapravo još mladića, a samo tri godine prije njegove smrti. Koncentracija je to klasičnoga sklada ali i nagovještaj budućnosti glazbe i glazbenoga romantizma, kojega će upravo germanski duh proslaviti do ekstaze.

  Valentin Egel ravnao je izvedbom suvereno, a njegova je osobna muzikalnost bila najbolji temelj za ostvarivanje interpretacije koju su sve glazbenice i svi glazbenici na podiju ostvarili na način pouzdane profesionalnosti ali i one dodatne kvalitete, iskrene emocionalne uključenosti. Pa ako cijela jubilarna sezona VKO, dakle još tri preostala koncerta, ostane u istom intenzitetu glazbeničkoga pregnuća, varaždinska se publika u svojoj divnoj koncertnoj dvorani pouzdano može i treba osjećati privilegiranom.

  

  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 10. siječnja 2024.

Piše: