Sjajna suradnja dirigentice, orkestra i temperamentnog saksofonista

Zagrebačka filharmonija, Plavi ciklus, Hommage Pavlu Dešpalju, Lovro Merčep, saksofon, Elisabeth Fuchs, dirigentica, Koncertna dvorana Lisinski

• 

  Koncert Zagrebačke filharmonije, održan u petak, 15. prosinca 2023. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog za pretplatnike Plavoga ciklusa, bio je posvećen maestru Pavlu Dešpalju (1934-2021), prvome dirigentu (od 1978. do 1980. godine), šefu-dirigentu (od 1981. do 1986. godine) i počasnome šefu-dirigentu (od listopada 2014. godine) Zagrebačke filharmonije.

  Nakon završetka studija kompozicije u razredu prof. Stjepana Šuleka (1914-1986) Pavle Dešpalj počeo je uspješnu karijeru dirigenta, skladajući tek povremeno u predasima između brojnih nastupa. U glazbeni život u Hrvatskoj upisan je kao utemeljitelj festivala Glazbene večeri u Donatu (1961.) u Zadru i Zadarskoga komornog orkestra, zatim kao dirigent i šef-dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatske radio-televizije (1962-1967) i kasnije njegov počasni dirigent te kao prvi dirigent (1978-1980), šef-dirigent (1981-1986), dirigent i počasni dirigent (od 2014. godine) Zagrebačke filharmonije. Trinaest godina djelovao je Dešpalj u Sjedinjenim Američkim Državama kao dirigent, a zatim kao šef-dirigent Floridskog simfonijskog orkestra i Opere u Orlandu (1970-1980) bilježeći uspjehe s tamošnjim glazbenicima. Dio svoga znanja i iskustva prenio je studentima dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1987-1995), a od 1995. do 1998. godine i studentima Nacionalnog sveučilišta za lijepe umjetnosti i glazbu u Tokiju. Od 1981. do 1983. bio je Dešpalj ravnatelj glazbenoga programa najdugovječnijega hrvatskog ljetnog festivala Dubrovačkih ljetnih igara, počasni dirigent mnogih orkestara u Hrvatskoj, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (od 2004. do 2010. i njen potpredsjednik) te član prosudbenih povjerenstava na natjecanjima dirigenata. Za svoj je rad Pavle Dešpalj dobio niz državnih i strukovnih nagrada.

  

  Suradnja maestra Pavla Dešpalja sa Zagrebačkom filharmonijom seže u daleku 1963. godinu. 12. lipnja ravnao je na koncertu na kojem su praizvedene skladbe četvorice studenata kompozicije iz razreda prof. Stjepana Šuleka – Harisa Nonveillera (1937.), Josipa Aleksandra Zaninovića (1934-2018), Dubravka Detonija (1937.) i Igora Kuljerića (1938-2006). Deset godina kasnije, 1. lipnja 1973. ravnao je koncertom na kojem su kao solisti nastupili sestra-violinistica Maja Dešpalj-Begović i brat-violončelist Valter u Koncertu za violinu, violončelo i orkestar u a-molu, op. 102 Johannesa Brahmsa (1833-1897), a izvedene su još i uvertira operi Majstori pjevači Richarda Wagnera (1813-1883) te Simfonija br. 3 Stjepana Šuleka, Dešpaljeva učitelja čije je skladbe često izvodio ili čak praizvodio. Nove orgulje u novoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog bile su poticajem za uvrštavanje u programe skladbi za orgulje pa je na koncertu 17. lipnja 1974. izveden Koncert za orgulje, gudače i continuo u g-molu, op. 4 br. 1 Georga Friedricha Händela (1685-1759) u kojem je solističku dionicu svirao Jiři Reinberger. Izvedena je Simfonija br. 4 u e-molu, op. 98 Johannesa Brahmsa i Plesovi iz Galante Zoltána Kodályja (1882-1967). Na koncertu 15. rujna 1976. prvi put je u Hrvatskoj izveden Koncert za orgulje i orkestar, op. 100 Marca Enrica Bossija (1861-1925) u kojem je dionicu orgulja svirao Anđelko Klobučar (1931-2016). Ostale skladbe bile su Čakavska suita Borisa Papandopula i Simfonija br. 5 u e-molu, op. 64 Petra Iljiča Čajkovskog (1840-1893). Prije konačnog povratka u Zagreb maestro Pavle Dešpalj nastupio je još jedan put sa Zagrebačkom filharmonijom tumačeći Brahmsove skladbe: Koncert za violinu i orkestar u D-duru, op. 77 (solist Jovan Kolundžija) i Simfoniju br. 3 u F-duru, op. 90.

  Kao prvi dirigent Zagrebačke filharmonije Dešpalj je nastupao često na koncertima u Zagrebu i na gostovanjima (po godinama: 1978. godine četiri u Zagrebu, šest na gostovanjima, 1979. godine sedam u Zagrebu, tri na gostovanjima i 1980. godine osam u Zagrebu, tri na gostovanjima). Preuzevši 1981. godine mjesto šefa-dirigenta Pavle Dešpalj postavio je ambiciozno planove sezona u Zagrebu i gostovanja (do 1986. godine), zabilježivši sa svojim orkestrom u Zagrebu osamdeset i četiri nastupa (ostali dirigenti 139 nastupa), a na koncertima na gostovanjima šezdeset i šest nastupa (ostali dirigenti trideset nastupa), od čega se najveći dio odnosi na dvije američke turneje na kojima je najizvođenija skladba bio Koncert za violončelo i orkestar u h-molu, op. 104 Antonína Dvořáka (1841-1904) sa solistom Valterom Dešpaljem. Samo iz programa koncerata Zagrebačke filharmonije moglo bi se sastaviti bogat popis oratorija, orkestralnih i duhovnih skladbi kojem se – iz repertoara komornih orkestara poput Varaždinskoga komornog orkestra ili Hrvatskoga komornog orkestra, mogu pridodati skladbe za manje sastave te brojne opere iz Dešpaljeva američkog razdoblja. Ime Pavla Dešpalja otisnuto na programu koncerta jamčilo je publici stilski primjerenu (bez obzira na vrijeme nastanka skladbe), minuciozno razrađenu i muzikalnu interpretaciju pod sigurnom i preciznom rukom dirigenta koji je od glazbenika uspio iznjedriti najbolje u tehničkom i interpretativnom pogledu.

  

  Umjetničko vodstvo programa koncerta U sjećanje na počasnog šefa dirigenta Zagrebačka je filharmonija povjerila dirigentici Elisabeth Fuchs, a solističku dionicu u Koncertu za alt-saksofon i gudače Pavla Dešpalja mladome glazbeniku Lovri Merčepu. Koncert je počeo uvertirom operi Tannhäuser (ili pjevačko nadmetanje u Wartburgu) Richarda Wagnera. U operi dovršenoj 1845. godine (prerađenoj 1861. godine), za koju je sam skladatelj napisao libreto, glavni junak je Minnesänger (pjevač koji pjeva o ljubavi) Tannhäuser, grešnik kojeg može iskupiti iskrena ljubav. I u ovoj je operi Wagner koristio lajtmotive (odnose se na likove ili predmete) pa je na kraju polagane uvertire svečanog ugođaja povezao smireni dijatonski, koralni motiv iz zbora hodočasnika s razvedenijom, kromatskom melodijom koja glavnog junaka podsjeća na ljubavne užitke. Druga skladba koncerta bio je Koncert za alt-saksofon i gudače Pavla Dešpalja. Prvi koncert, ali ne i prva koncertantna skladba za saksofon u hrvatskoj glazbi: Krsto Odak (1888-1965) skladao je Divertimento za alt-saksofon i gudače 1955. godine obogativši domaću koncertantnu literaturu djelom neoklasicističkih obilježja. Skladateljski opus Pavla Dešpalja nije velik, jer se možda više posvetio dirigentskome djelovanju po završetku studija okončanog Koncertom za violinu i orkestar (1959.). Njegov Koncert za alt-saksofon i gudače, nastao 1963. godine, praizveo je isti glazbenik-saksofonist koji je praizveo i Odakov Divertimento – Ozren Depolo (1930-2005). Tri stavka klasičnoga rasporeda (brzo-polagano brzo) Pavle Dešpalj ostvario je na inventivan način – prvi je u sonatnom obliku, drugi u obliku barokne passacaglie (s nizom varijacija na kratku temu), a treći u obliku ronda. Preuzimajući dijelove tema iz prethodnog i uvrštavajući ih u stavak koji slijedi postigao je jedinstvo skladbe na jasnoj uglavnom dijatonskoj harmonijskoj strukturi, a velike izvođačke mogućnosti saksofona daju ovome koncertu posebnu draž.

  U drugome dijelu koncerta čuli smo Simfoniju br. 9 u C-duru, D 944 Veliku Franza Schuberta (1797-1828). Na opsežno djelo (u trajanju od gotovo sat vremena), nikad izvedeno za vrijeme Schubertova života, upozorio je 1839. godine Roberta Schumanna (1810-1856) skladateljev brat Ferdinand. Partitura simfonije, koju je Schumann odmah želio ponuditi za objavljivanje izdavaču Breitkopf & Härtel iz Leipziga, nalazila se u arhivu Gesellschaft der Musikfreunde u Beču, glazbenome društvu kojemu ju je Schubert posvetio. Iako je na autografu zabilježen nadnevak ožujak 1828., novija istraživanja muzikologa pokazala su da je simfonija nastajala već ranijih godina. Naime, 24. svibnja 1824. praizvedena je u Beču Simfonija br. 9 u d-molu, op. 125 Ludwiga van Beethovena (1770-1827). Bečka publika, i sam Schubert, prihvatila ju je od prvoga trenutka. Znajući za tu praizvedbu, Schubert je pisao u pismu prijatelju Leopoldu Kupelwieseru da razmišlja o skladanju opsežnije simfonije poput Beethovenove. Nadao se i uspješnoj izvedbi novoga djela koje bi bilo mjerljivo s Bethovenovim, smatrajući svoje ranije simfonije nepodesnima za takvu usporedbu. Poznat u svoje vrijeme prije svega kao skladatelj Lieda, Schubert je tijekom 1825. počeo skladati svoje orkestralno remek-djelo. Čini se da izvedba djela nije izostala zbog duljine i odbijanja glazbenika, nego – kako su neki procijenili, zbog toga što se činilo neprimjerenim za vježbanje studenata konzervatorija. Robert Schumann pobrinuo se za kopije simfonije koja je praizvedena 21. ožujka 1839. u Leipzigu na koncertu Gewandhaus-orkestra kojim je ravnao Felix Mendelssohn-Bartholdy (1809-1847). Simfonija ima četiri stavka klasičnog rasporeda (brzi-polagani-brzi: Scherzo-brzi), a neobičan je polagani uvod u kojem rog donosi (asimetričnu) temu od osam taktova koja će postati okosnicom ne samo prvoga stavka građenog u sonatnom obliku, nego će se sporadično pojavljivati i kasnije. I u toj je simfoniji Schubert majstor melodije, jednostavnih harmonijskih rješenja i orkestracije.

  Zagrebačkom filharmonijom ravnala je dirigentica Elisabeth Fuchs (1976.), trenutno na funkciji šefa-dirigenta Salzburškoga filharmonijskog orkestra. Na Sveučilištu Mozarteum u Salzburgu studirala je obou, dirigiranje (orkestralno i zborsko), glazbenu pedagogiju i matematiku. Prvi put nastupila je u Državnoj operi u Pragu ravnajući izvedbom opere Čarobna frula Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791), a u dosadašnjoj uspješnoj karijeri surađivala je s orkestrima i solistima u Austriji i europskim zemljama te snimila više kompakt-ploča. Glazbeni kritičari ističu njeno precizno iščitavanje partitura i dobru suradnju s glazbenicima. Solističku dionicu u Dešpaljevu koncertu svirao je mladi saksofonist Lovro Merčep (1990.). Studij saksofona (magisterij) završio je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu red. prof. Dragana Sremca, a usavršavao se konzervatorijima u Amsterdamu, Lyonu i Versaillesu. Istaknuo se sjajnom sviračkom tehnikom i muzikalnošću te kao student osvajao brojne nagrade na natjecanjima, među kojima i 2016. godine nagradu Zagrebačke filharmonije Mladi glazbenik. Uz koncertnu djelatnost, predaje saksofon na Glazbenom učilištu Elly Bašić u Zagrebu.

  Koncertom priređenim U sjećanje na (…) Pavla Dešpalja Zagrebačka filharmonija prisjetila je publiku, ali i glazbenike na maestra Dešpalja i na velike uspjehe tijekom njegova djelovanja. Dirigentica Elisabeth Fuchs potvrdila je svoj studiozni pristup partiturama i sjajnu suradnju s glazbenicima. Iako su se neki njeni pokreti učinili možda malo preuranjenima i prevelikima, svi nastupi solista ili grupe glazbenika bili su njihovim logičnim slijedom. U Wagnerovoj uvertiri prevladavala je smirenost sviranja i pokreta. U Dešpaljevu Koncertu za alt-saksofon i gudače povezala je iznimnu virtuoznost solističke dionice i razigranog, temperamentnog Lovre Merčepa u skladan razgovor dvaju sugovornika od kojih – svaki na svoj način, izlaže svoje misli. Schubertova simfonija trajala je doista sat vremena (kako i piše u priručnicima, a ne pedeset kako piše u programskoj knjižici). Od dojmljivo odsviranog uvoda roga Elisabeth Fuchs je kao prava čarobnica, pošavši od čvrstoga temelja, smisleno gradila velike lukove Schubertove simfonije prepune pijevnih melodija, bogatog modulativnog plana, profinjenih orkestralnih boja i istančanih dinamičkih nijansi. Pred publikom je protjecala glazba jednoga skladatelja koji je u maloj formi – solo-pjesmi, ali i u velikoj formi – simfoniji, najavio glazbeno razdoblje romantizma u kome će skladatelji pribjeći suptilnijim izražajnim sredstvima i većoj izražajnosti glazbe. Najprofinjenija dinamika – kako u tihom, tako i u glasnom registru, obilježila je sviranje tijekom čitavoga koncerta, čemu su svakako pridonijeli izvrsno kontrolirani tonovi glazbenika svih orkestralnih skupina.

  (Dio ovoga teksta posvećen je maestru Pavlu Dešpalju budući da je koncert 15. prosinca 2023. održan u spomen na maestra. Čitatelji portala klasika.hr saznat će nešto više o maestru, što nije imala prilike publika u dvorani kojoj je bila dostupna programska knjižica autora tvrtke G.A.D. PRODUKCIJA. Posjetitelji koncerta i istovremeno čitatelji ovoga teksta možda će uočiti razlike u podacima o Shubertovoj simfoniji koji su preuzeti iz različitih izvora. Zbog dizajna programske knjižice – slične boje podloge i teksta, gotovo nečitljiv je ostao veći dio teksta o dirigentici, što bi ubuduće trebalo izbjeći. Prisjetimo se da programi koncerata ostaju u arhivi Zagrebačke filharmonije i trajni su trag o održanim koncertima, bez obzira na prosudbe glazbenih pisaca o dometima njihovih izvedbi.)

  

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 16. siječnja 2024.

Piše: