Spektakularna proslava prvih pedeset godina palače glazbe

Svečani koncert proslave 50. obljetnice Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, Zagrebačka filharmonija, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, Zbor Hrvatske radiotelevizije, Zbor Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, Darija Auguštan, sopran, Emilia Rukavina, mezzosopran, Filip Filipović, tenor, Matija Meić, bariton, Dawid Runtz, dirigent

• 
  
  Prošlo je pola stoljeća djelovanja Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, dvorane koja se kroz pet desetljeća potvrdila neizostavnim čimbenikom kulturnog, zabavnog i društvenog života grada. Niz godina Dan Dvorane proslavljamo 29. prosinca, prisjećajući se tog 29. prosinca 1973. kad su građankama i građanima Zagreba prvi put otvorena vrata dvorane čiju su izgradnju pratili trinaest godina – od 1960. godine, kad je – kako kaže u uvodu programske knjižice ravnateljica Dvorane Nina Čalopek: „…otvoreno gradilište na rubu grada“. Mi, stanovnici obližnje željezničke kolonije ne bismo se, ipak, složili s ovim navodom, jer je naše Trnje bilo uređeno naselje, Trnjanska cesta je vodila od nadvožnjaka iznad brojnih kolosjeka na Glavnome kolodvoru do Save i nasipa s kojeg smo gledali novi Most slobode koji je zamijenio skelu kojom smo ranije prelazili na južnu obalu rijeke, u tek stasajući Novi Zagreb.

  Iskorak iz Donjega grada prema jugu najbolje se odrazio u današnjoj Ulici grada Vukovara koja je od 50-ih godina 20. stoljeća postajala važnom, modernom, planski građenom ulicom. Između 1955. i 1957. godine izgrađena je zgrada Narodnog odbora grada (današnje Gradske skupštine Grada Zagreba), preselivši se iz Starogradske vijećnice (danas Ćirilometodska ulica) u dio grada južno od željezničke pruge. Važna zgrada Općinskoga suda – Palača pravde, izgrađena prije koncertne dvorane (1970.), presjekla je Trnjansku cestu čiju je trasu već ranije izmijenilo gradilište koncertne dvorane.

  Prisjetimo se da je željeznica već od listopada 1862. godine povezivala Zagreb sa sjedištem Habsburške monarhije, Bečom. Kao prijestolnica jedne od nasljednih zemalja u Monarhiji, Zagreb je – iako brojem stanovnika mali gradić u odnosu na Beč, uspijevao – prema financijskim mogućnostima, ustrojiti gospodarski, društveni i kulturni život. Jedan od primjera je glazbeno društvo Hrvatski glazbeni zavod, osnovano 1827. kao Societas filharmonica zagrebiensis, samo petnaest godina nakon Musikvereina u Beču. S njegovim prvim koncertom, održanim 18. travnja 1827. (prije odobrenja društvenih pravila!), počinje i neprekinuti koncertni život u Zagrebu kao i povijest gradnje koncertnih dvorana. Možda treba napomenuti da je u kalendar posebno upisan mjesec prosinac, mjesec darivanja najdražih, jer su tri važne koncertne dvorane počele s djelovanjem upravo u prosincu (izostavit ćemo ovdje Palaču Narodnog doma u Opatičkoj 18 u kojoj se od 1846. do danas održavaju pokladni plesovi, koncerti, simpoziji, znanstveni skupovi, i dr., a danas djeluje u sklopu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti).

  

  Prvi javni koncert u Zagrebu, čije održavanje potvrđuje dokument – plakat, sačuvan u Arhivu Hrvatskoga glazbenog zavoda, održan je 1. srpnja 1818. u dvorani Kraljevske akademije znanosti (danas VI. gimnazija na Trgu sv. Katarine). U istoj je dvorani održan 18. travnja 1827. i prvi zatvoreni koncert Societas filharmonica zagrebiensis (koje i danas mnogi autori pogrešno nazivaju Musikverein, iako društvo pod tim imenom nikada nije bilo upisano u registre upravnih vlasti). Društvo je – za potrebe priređivanja društvenih koncerata za svoje članove, na kojima su sudjelovali „izvršujući“ članovi i „diletanti“, osnovalo 16. veljače 1829. glazbenu školu čiji pravni sljednici Muzička akademija i Glazbena škola Vatroslava Lisinskog (osnovno i srednje glazbeno obrazovanje) djeluju i danas. Društvo nije imalo vlastite prostorije ni koncertnu dvoranu, pa je ravnateljstvo 70-ih godina 19. stoljeća, prije dogovorenog dolaska u Zagreb Ivana pl. Zajca (1832-1924) donijelo zaključak o gradnji zgrade s koncertnom dvoranom na parceli u Gundulićevoj 1000 (danas kućni broj 6 i 6a s nadograđenom zgradom 1895. godine). Iako tada nisu bile najpovoljnije gospodarske i financijske prilike, od privatnika je kupljena spomenuta parcela, društvo je prikupljalo novac, a dovršenje zgrade koju su projektirali i izveli zagrebački graditelji Janko Grahor (1827-1906) i Franjo Klein (1828-1889) pomogao je car i kralj Franjo Josip I. darujući iznos od 3000 forinti. Zgrada s dvoranom, u kojoj je koncert (do razornog potresa 22. ožujka 2020.) moglo pratiti oko 400 posjetitelja, otvorena je 4. prosinca 1876. godine koncertom u čast zaštitnice glazbe i društva sv. Cecilije (180-230), koncertom kakve je Hrvatski glazbeni zavod tradicionalno priređivao u 19. stoljeću. Nastupili su „Gg. glasbenici, diletanti i kapela pukovnije nadvojvode Ernsta“, vokalni solisti Levina Miles, Fran Gerbič i Antun Chlostik te mješoviti zbor pod ravnanjem Ivana pl. Zajca. Na programu su bila dva dijela iz oratorija Četiri godišnja doba Josepha Haydna (1732-1809) – Proljeće i Ljeto, te Simfonična glasbena slika (Poesie musicale) Ivana pl. Zajca, čije su skladbe od njegova dolaska u Zagreb 1870. godine dominirale na koncertnim i opernim izvedbama. Da je u to vrijeme već postojala Zagrebačka filharmonija, odnosno društvo Filharmonija kazališnog orkestra utemeljeno 1919. godine, Zajc zacijelo ne bi propustio – kao ravnatelj i dirigent novoutemeljene opere u Zagrebu 1870. godine, uposliti i glazbenike iz tog orkestra umjesto diletanata i vojnih glazbenika iz pješadijske pukovnije nadvojvode Ernsta.

  Ova napomena vodi nas do još jedne koncertne dvorane čije je otvorenje bilo zakazano za prosinac 1921. godine. Tako je 6. prosinca 1921. koncertom troje vokalnih solista uz klavirsku pratnju Cirila Ličara otvorena nova koncertna dvorana Music Hall u Nikolićevoj ulici 7 (od 1948. do 1949. kino Luxor, kasnije od 1949. do 1977. Koncertni studio Istra, od 1987. godine Zagrebačko kazalište mladih), a ne kako je bilo predviđeno 3. prosinca koncertom Zagrebačke filharmonije koji je odgođen za 9. prosinca. Kako doznajemo iz bilješke iz novina razlog otkazivanja su bile „tehničke poteškoće“. Iz kratke obavijesti objavljene u novinama Obzor od 8. prosinca, piše da je kazališni orkestar na nekoliko dana prekinuo rad pa nije mogla nastupiti Zagrebačka filharmonija, čiji su članovi uglavnom bili glazbenici kazališnog orkestra. Na koncertu pod ravnanjem maestra Milana Sachsa (1884-1968) nastupio je i zbor Hrvatskoga pjevačkog kluba Lisinski te tenor dr. Viktor Benković (1885-1947). Na programu su bile sljedeće skladbe: Anton Lajovic (1878-1960): Tri pjesme; Richard Strauss (1864-1949): Simfonijska pjesma Don Juan; Slovačke narodne pjesme; Oskar Jozefović (1890-1941): Zdravo Marijo; Petar Iljič Čajkovski (1840-1893): Uvertira 1812. i Stevan Stojanović Mokranjac (1856-1914): 10. rukovet Pjesme s Ohrida.

  

  Dvorana Music Hall, kasnije preimenovana u Koncertni studio Istra, dugi je niz godina bila središtem održavanja orkestralnih koncerata, pa je i Zagrebačka filharmonija tamo nastupala za svoje pretplatnike i druge posjetitelje do izgradnje Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Orkestar do danas nema svoju vlastitu zgradu, ali je možda mogao do nje doći zahvaljujući prijedlogu svojedobno direktora i šefa-dirigenta maestra Milana Horvata (1919-2014). Prema navodima direktora Lovre Lisičića (1942-2009), Milan Horvat je sredinom 1950-ih godina izložio gradonačelniku Većeslavu Holjevcu (1917-1970) ideju o izgradnji Doma Zagrebačke filharmonije. Istodobno u potrazi za novim prostorom bila je i Matica iseljenika Hrvatske želeći izgraditi iseljenički dom, pa je na prijedlog članova Matice od 1. travnja 1957. gradonačelnik odgovorio prijedlogom o izgradnji doma i koncertne dvorane preko puta nove zgrade Gradske skupštine. Grad Zagreb trebao je sudjelovati u izgradnji dvorane. Natječaj za idejno rješenje dvorane objavljen je u novinama Vjesnik 9. studenoga 1957., a do isteka roka 31. siječnja 1958. pristiglo je trideset i šest radova. Ocjenjivački sud (u sastavu Zlatan Sremec – predsjednik, Vicko Krstulović, Božo Prpić, Ivo Vuljević, Milan Horvat, Ivo Jerman te arhitekti Miro Marasović, Vladimir Fulla, Ivo Geršić, Viktor Hećimović, Zdenko Kolacio i Marijan Šorli) odabrao je predloženo rješenje grupe projektanata Marijana Haberlea, Minke Jurković i Tatiane Zdvořák-Erlih. Marijan Haberle (1908-1979) je 1974. godine, kratko vrijeme nakon otvorenja Dvorane, opisao prihvaćeno idejno rješenje svoje radne grupe:

  „Projekt je rađen na temelju složenog programa za tri zgrade: dom Matice iseljenika Hrvatske, zgradu muzičkih udruženja i zgradu koncertnih dvorana. Sve je trebalo biti i odvojeno i povezano, a zahtjev je bio da se projektira za izgradnju u dvije etape. Prva etapa je obuhvaćala dom Matice iseljenika Hrvatske i zgradu muzičkih udruženja, a druga etapa je bila sama zgrada koncertnih dvorana. Glavna zamisao kod projektiranja ove druge etape, skoncentrirana u nekoliko riječi, je: stvoriti akustičke dvorane, između njih smjestiti prostorije muzičara, a foyer razviti naokolo oko velike dvorane, tako da se pruži pogled naokolo na novi i stari Zagreb i stvori ugodan ambijent za posjetioca.“

  

  Arhitekt Aleksander Laslo (1950-2014) za odabrano arhitektonsko rješenje je rekao da je to „reprezentativna gradnja kulturne namjene preglednoga funkcionalističkog prostornog koncepta i naglašenoga autorskog rukopisa. Ostvarenje je nagrađeno Nagradom grada Zagreba i nagradom Zagrebačkog salona 1974. godine“. Put od idejnog rješenja do izgradnje zgrade Matice iseljenika i koncertne dvorane nije bio nimalo jednostavan ni kratak. Radovi su počeli u kolovozu ili studenome 1960. godine, a kako su se ubrzo pojavile financijske teškoće, prvo je dovršena zgrada Matice iseljenika s prostorom za još neke glazbene ustanove koje su mogle koristiti prostor na temelju Sporazuma o korištenju poslovnih prostorija pri koncertnoj dvorani, potpisanog 18. siječnja 1964. između Matice i Zagrebačke filharmonije, Muzičke omladine Hrvatske, Koncertne poslovnice Hrvatske i Muzičkog biennala Zagreb. U isto vrijeme je koncertna dvorana imala samo temelje. Iako su se radovi na izgradnji jedno vrijeme odvijali prema planu, nedostatak sredstava i neplaćanje računa tvrtki Tehnika, a dijelom i zagrebačka poplava 26. listopada 1964., u potpunosti su prekinuli radove za čak sljedećih pet godina. Time je prestao i rad Upravnog odbora kojeg je imenovao Savjet Zagrebačke filharmonije, a kasnije se raspravljalo tko bi po dovršetku radova trebao upravljati dvoranom: Zagrebačka filharmonija, Koncertna direkcija Zagreb ili uprava samostalne ustanove.

  Ova posljednja mogućnost djelovanja kao samostalne ustanove prihvaćena je 14. srpnja 1970. godine, kad je Skupština grada Zagreba osnovala Komisiju za utvrđivanje funkcionalnosti objekta u izgradnji – koncertne dvorane, omogućivši tako okončanje davno započetih radova. Zadatak Komisije bio je utvrditi „u kolikoj će mjeri Koncertna dvorana odgovarati kulturnim i društvenim potrebama grada Zagreba prema suvremenim zahtjevima i zahtjevima koje će donijeti detaljni razvoj grada Zagreba i njegovog kulturnog života“. U radu Komisije sudjelovali su stručnjaci različitih profila: Ivo Vuljević (prvi direktor Dvorane), Branimir Sakač (1918-1979), Miroslav Poljanec (1930.), Marko Lehpamer (1941.), Dino Radojević (1927-1986) i arhitekt Zdenko Kolacio (1912-1987). Neovisno o tome, Skupština grada Zagreba imenovala je Odbor za izgradnju koncertne dvorane, kojem je povjerila brigu o njenoj izgradnji kao i obvezu izvješćivanja o radovima. Dvorana je, dakle, trebala biti samostalna ustanova što su podržali predstavnici brojnih kulturnih ustanova u Zagrebu, a razmišljalo se i o njenom imenu. Prijedlog (tadašnjega) Društva skladatelja Hrvatske glasio je „Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski – Dom glazbene kulture“.

  

  Nakon razmatranja više prijedloga, konačno je 29. lipnja 1971. prema Rješenju Skupštine grada Zagreba osnovana Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski kao samostalna ustanova, a samo nekoliko tjedana kasnije imenovan je za privremenog direktora Ivo Vuljević, iskusan organizator, direktor i promicatelj kulture u Zagrebu. Njegov program djelatnosti dvorane od samog je početka ostavljao velike mogućnosti organizacije vrlo različitih priredbi – od koncerata najrazličitijih vrsta (prema podjeli njemačkoga muzikologa Waltera Salmena) do filmskih projekcija, festivala, nastupa folklornih skupina, simpozija, znanstvenih skupova, kongresa, proslava povijesnih i političkih događaja, i dr. Stečeno iskustvo u upravljanju i komunikaciji sa suradnicima kao i upornost i ustrajnost u obavljanju preuzetih zadataka bili su pravi zamašnjak za Ivu Vuljevića, koji je uspješno priveo kraju dovršenje radova na dvorani. Prema njegovim riječima, sredstva je osigurala isključivo Skupština grada Zagreba, odnosno građani koji su za nju godinama izdvajali sredstva u gradski proračun. S vremenom je postalo jasno da velika dvorana sa 1851 mjestom za publiku i mala dvorana s 304 mjesta za publiku ne predstavlja prvorazrednu kulturnu i društvenu ustanovu samo za građane Zagreba, nego njen značaj prekoračuje granice ovoga grada kao ustanove otvorene korisnicima iz čitave zemlje za organizaciju planiranih, raznovrsnih događanja.

  Tako Lisinski nije samo i isključivo koncertna dvorana nego mjesto organizacije najrazličitijih priredbi prema visokim tehničkim standardima, u čemu ne zaostaje za sličnim velikim svjetskim prostorima. Sredinom ožujka očekuje se objavljivanje monografije o Dvorani autorice Ane Unkić, njenog doktorata (dopunjenog) obranjenog 2021. godine na Filozofskome fakultetu pod naslovom Programsko-prostorni aspekti i društvena uloga Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, koji je poslužio kao izvor podataka. Već iz samog naslova razvidna je višestruka namjena prostora dvorane Lisinski i njena ukorijenjenost u društveni život naše kulturne i društvene sredine.

  Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog tradicionalno proslavlja svoj rođendan 29. prosinca, pa je to učinjeno i 29. prosinca 2023. svečanom sjednicom Odbora za proslavu 50. obljetnice Dvorane koju je vodila novoimenovana ravnateljica dr. sc. Nina Čalopek. Pokrovitelji proslave bili su Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Grad Zagreb, čiji je gradonačelnik Tomislav Tomašević bio predsjednik Odbora u koji su brojne kulturne i obrazovne ustanove te politički i gospodarski subjekti imenovali svoje predstavnike. Na svečanoj sjednici proglašeni su počasni članovi: posthumno pijanistica Pavica Gvozdić (1937-2023) koja je preminula dvadeset dana prije sjednice, zatim primadona Ruža Pospiš Baldani (1942.), dugogodišnji producent programa Dubravko Majnarić (1936.) i glazbeni producent i organizator Miroslav Poljanec (1930.). Program proslave trajao je tri dana, a uključio je razgledavanje (skrivenih) prostora dvorane, predstavljanje rada Muzičkog informativnog centra (danas u sastavu Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog), predstave za djecu i koncerte izvođača klasične, jazz i zabavne glazbe. Građani su mogli, kao i ranijih godina, podignuti besplatne ulaznice za sva događanja od 28. do 30. prosinca. Središnji događaj bio je Svečani koncert proslave 50. obljetnice Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog održan u petak, 29. prosinca 2023. Glazbenici su – što je primjereno prigodi, posegnuli za samo jednom skladbom, Simfonijom br. 9 u d-molu, op. 125 Ludwiga van Beethovena (1770-1827) čiju 200. obljetnicu praizvedbe ćemo obilježiti 7. svibnja 2024. Tekst Ode radosti književnika Friedricha Schillera (1759-1805) izmijenio je tadašnju sliku o simfoniji kao instrumentalnoj glazbenoj formi, jer je Beethoven četvrti stavak skladao i za vokalne soliste i zbor. Izvedba je ostvarena pod ravnanjem izvrsnog šefa-dirigenta Zagrebačke filharmonije Dawida Runtza, a solisti su bili Darija Auguštan (sopran), Emilia Rukavina (mezzosopran), Filip Filipović (tenor) i Matija Meić (bas-bariton). U velikome zborskom korpusu koji je – kako piše u programskoj knjižici, pripremio zborovođa Opere Hrvatskoga narodnog kazališta dirigent Luka Vukšić (1976.), sudjelovali su članovi Zbora Opere Hrvatskoga narodnog kazališta, članovi Zbora Hrvatske radiotelevizije i članovi Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić, čiji je dirigent Ivan Šćepanović (1995.) predstavljen u programskoj knjižici.

  

  U velikom orkestru sjedili su zajedno glazbenici Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije (npr. koncertna majstorica Mirjam Pustički Kunjko) i Zagrebačke filharmonije (npr. koncertni majstor Martin Draušnik). Svirali su istim žarom i izražajnošću, u duhu pobratimstva iz teksta Ode radosti, zaboravivši nakratko nejednakost u vrednovanju njihova rada kao orkestralnih glazbenika, što su Simfoničari javno izrekli prije koncerta održanog 30. studenoga 2023. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Maestro Dawid Runtz dirigirao je i Beethovenovu Devetu ne oslanjajući se na notni zapis nego na svoju savršenu memoriju. Tijekom cijele izvedbe povezivao je jasnim pokretima ruku sve nastupe instrumentalnih solista, orkestralnih grupa i velikoga vokalnog ansambla, ne propustivši uskladiti dinamičke vrijednosti koje ni u jednome trenutku nisu prelazile granice slušljivosti. U glasovno izjednačenome kvartetu solista imao je također sjajne suradnike, pa bismo ovu izvedbu mogli prihvatiti kao dar dostojan prigode proslave pola stoljeća djelovanja Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Uz najljepše želje, nadamo se njenim novim uspjesima i obljetnicama!

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 22. siječnja 2024.

Piše: