Sjajan spoj dvojice umjetnika

Zagrebačka filharmonija, Plavi ciklus, Ruben Dalibaltayan, klavir, Ivan Repušić, dirigent, Koncertna dvorana Lisinski

• 

  Napokon se s koncerta u Lisinskom moglo otići ispunjeno, bez upitnika koji vise nad glavom. Dogodilo se to na posljednjem koncertu Zagrebačke filharmonije u Plavom ciklusu. Predvodio ga je dirigent Ivan Repušić, rado viđen gost u domovini, dirigent koji značajnu karijeru izgrađuje u Njemačkoj, odakle se u gustom rasporedu i unatoč gomili posla uvijek rado odaziva u domovinu, kao što je nedavno gostovao sa Simfonijskim orkestrom HRT-a i proslavljenim solistom, hornistom Radovanom Vlatkovićem. Pažljivo je i ovaj put izbrao solista, zagrebačkog Armenca Rubena Dailibaltayana, profesora na Muzičkoj akademiji iz čije su klase izašli mnogi zapaženi mladi pijanisti. Program koncerta donio je vrlo popularna djela Rahmanjinova i Čajkovskog – Treći koncert za klavir i orkestar i Četvrtu simfoniju u f-molu.

  Turobni početak Klavirskog koncerta Rahmanjinova, prvi njegov američki, kojega je praizveo u New Yorku, podsjeća na kakvu jednostavnu narodnu melodiju njegove domovine, premda se on kune da nije ništa izravno citirao. Treći koncert uz Drugi možda je najizvođeniji od njegovih Klavirskih koncerata, ali tehnički nešto zahtjevniji, pa mu se mogu posvetiti samo neupitni virtuozi. Ruben Dalibantayan im neprijeporno pripada, a svoju je tešku ulogu prihvatio nešto drukčije od uobičajene pijanističke parade, dapače stavljajući je džentlmenski u drugi plan i inzistirajući na pomnoj suradnji s orkestrom i nadopunjujući se s njim do zadnjeg detalja, u čemu ga je pomno, s punim razumijevanjem slijedio dirigent Ivan Repušić i razrađenim dionicama orkestra. Treći koncert osvanuo je brižno njegovano, bujnih mijena i bogatih nijansiranja, gotovo pripovjedno vođen u jednome dahu poput kakve simfonije s klavirom. Pri tome je izbjegao pretjerani, razliveni sentiment ili revijalnu, gotovo holivudsku notu kojoj se zna pribjeći. Dobro stavljena, zaokružena cjelina izvedbe zaslužila je oduševljenje slušatelja u punoj dvorani, osobito mlađe, studentske publike koja ga itekako zna jasno i glasno izraziti. Mali, nježni i poetski dodatak iz armenske kajdanke zaokružio je kompetentni i uzbudljivi Dalibaltayanov nastup.

  Među tri najizvođenije simfonije Petra Iljiča Čajkovskog, Četvrtu u f-molu, nastalu u vrlo turbulentnom razdoblju njegova života uslijed brze propasti njegova bračnog pokušaja, posvetio je „mojem najboljem prijatelju“, Nadeždi von Meck  koja ga je materijalno podupirala i s kojom je vodio opsežnu nježno prijateljsku korespondenciju. Iako se čini kao programno djelo, Čajkovski je objašnjava samo kao turbulentne životne mijene i specifičan osjećaj usamljenosti i težine u svijetu uobičajenog bučnog izražavanja ljudske društvenosti. U logično vođenoj velikoj cjelini kontrastnih stavaka, kompaktna Filharmonija ujednačenih i angažiranih orkestralnih skupina, dobrih solo istupa, sa srčanim se, jasnim i odrješitim dirigentom Repušićem odlično razumijevala, premda se u bogatstvu zvuka i bujnim mijenama znalo u cjelini pomalo zanemariti njezina osebujna i specifična a ipak prezentna, teško opisiva ruska obilježja, redovito prisutna u gotovo svim umjetničkim ostvarenjima.       

  

  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 31. siječnja 2024.

  Program:
  
  Sergej Rahmanjinov: Koncert za klavir i orkestar br. 3 u d-molu, op. 30
  Petar Iljič Čajkovski: Simfonija br. 4 u f-molu, op. 36

Piše: