Glazbena raznolikost Europe u vrhunskom interpretativnom suglasju

Hrvatski barokni ansambl, Julian Perkins, čembalo i sirigent, Harmony of Nations, Satiričko kazalište Kerempuh

• 

  „Raznolikošću“ programa „slaviti jedinstvo“ Europe. Ovih nekoliko riječi citirali smo iz uvodnoga teksta Juliana Perkinsa sa tiskanoga programa koncerta Hrvatskoga baroknog ansambla održanog u nedjelju, 21. siječnja 2024. u Satiričkome kazalištu Kerempuh. Julian Perkins, engleski dirigent i svirač glazbala s tipkama – klavira, čembala i klavikorda, prvi put je nastupio s Hrvatskim baroknim ansamblom (što je najavio na svojem Profilu). Mladenački izgled i lakoća muziciranja ne otkrivaju njegovu dob (što nije bilo moguće pronaći na Internetu), ali prema podatku da je 2002. godine završio studij čembala moglo bi se zaključiti da je zakoračio u peto desetljeće života. Podaci o njegovome dosadašnjem djelovanju potvrđuju njegovo stalno zanimanje za glazbu baroka nakon završetka studija na King's College u Cambridgeu i usavršavanja u Schola Cantorom Basiiensis i Royal Academy of Music. Nastupao je kao solist s mnogim ansamblima za ranu glazbu, a danas je umjetnički ravnatelj Cambridge Haendel Opera Company i od 2021. umjetnički ravnatelj Portland Baroque Orchestra, a utemeljitelj je i ravnatelj ansambla Sounds Baroque u Londonu.

  Perkinsovo bogato glazbeno iskustvo stečeno u suradnji s ansamblima za povijesno osviještene izvedbe nije sigurno izostalo u sastavljanju programa nastupa u Zagrebu s Hrvatskim baroknim ansamblom. Za program pod naslovom Harmony of Nations (Suglasje naroda) odabrane su skladbe skladatelja „vodećih glazbenih naroda“ u 18. stoljeću: Nijemca francuskoga porijekla Georga Muffata (1653-1704), Francuza Françoisea Couperina (1668-1733), Nijemca Georgea Philippa Telemanna (1681-1767) te skladatelja „manje poznatih glazbenih naroda“ Ukrajinca Maksima Sozontoviča Berezovskog (1745-1777). Iskorak iz repertoara 18. stoljeća učinjen je skladbom poljskoga skladatelja Andrzeja Panufnika (1914-1991) Jagiellonian Triptych (1966.), ne potpuno nepovezanom s poljskom poviješću i glazbom koju smo čuli na kraju prvoga dijela koncerta. Podsjećajući na stradanja Poljaka u Drugome svjetskom ratu i uništenje starih kuća u Varšavi građenih tijekom 16. i 17. stoljeća, Panufnik je skladbu sjetnoga ugođaja (sa stavcima Preambulum – Cantio – Chorea Polonica) temeljio na starim melodijskim obrascima poljske glazbe, oslanjajući se uglavnom na klasični harmonijski slog. Skladba je nastala povodom proslave 1000. obljetnice prihvaćanja kršćanstva i poljske državnosti. Glazbeni život je u Poljskoj dostigao zavidnu razinu u 18. stoljeću, prije svega zbog boravka glazbenika iz drugih zemalja, a punu afirmaciju poljska glazba doživljava u 20. stoljeću.

  „Suglasje naroda“ naznačeno je u prvoj skladbi koncerta Nobilis Juventus (Plemenita mladost) Georga Muffata, prvoj suiti za gudače i continuo (od osam) iz zbirke Florilegium secundum (Passau, 1698.). Možda bi se izraz florilegium mogao provesti kao cvjetnjak i shvatiti kao vrt pun različitog cvijeća. Muffat je, težeći jedinstvu glazbe kao dobar poznavalac značajki glazbe nekih europskih naroda, povezao u naslovima pet plesnih stavaka Španjolce (Entrée), Nizozemce (Air), Engleze (Gigue), Talijane (Gavotte) i Francuze (Menuet pour des François – Menuet – Menuet pour des François). Uvertiru (Ouverture) je skladao u stilu skladbi Jeana-Baptistea Lullyja (1632-1687) s punktiranim ritmovima, a prema mišljenju nekih muzikologa čini se da se „našalio“ i „poigrao“ s glazbom suvremenika Arcangela Corellija (1653-1713) u gavoti „koja je sve samo ne talijanska?“

  

  Françoise Couperin također je zaželio „ponovno ujediniti ukuse“ nastojeći „pogoditi“ stil nekih drugih europskih  skladatelja. 1724. objavljen je drugi dio njegove zbirke Les Goûts Réunis – Nouveaux Concerts sa deset koncerata i jednom trio-sonatom. Za Osmi koncert s podnaslovom dans le goût théatral peteroglasnu je obradu s tri dionice viola priredio Peter Holman. Uvertira i deset stavaka različita ugođaja i tempa ove duge suite, ipak, odaju Couperinovu naklonjenost francuskome stilu. Kao prvu skladbu drugoga dijela koncerta slušali smo Uvertiru-suitu u G-duru „Les Nations anciens et modernes“, TWV 55:G4 Georga Philippa Telemanna. Skladba nastala oko 1724. godine, možda je – prema naslovu nekih stavaka Les Suedois anciens – Les Suedois modernes i Les Danois anciens – Les Danois modernes, skladateljev komentar na Veliki sjeverni rat između Šveđana te Danaca i njihovih saveznika (od 1700. i 1721. godine) koji je Švedska izgubila. Polagani zadnji stavak Les vieilles femmes građen na silaznoj (u odgovoru uzlaznoj) kromatskoj ljestvici, oponašajući jecaje, završava u tihoj dinamici, za što Perkins u svome predgovoru (u prijevodu muzikologa Trpimira Matasovića) postavlja pitanje: „Žaluju li one za žrtvama rata, švedskim gubitkom nadmoći i/ili zbog popularnosti talijanskog stila u odnosu na francuski?“ U melodijsko-ritamskoj građi tema nazire se podjednako utjecaj francuskog, talijanskog, njemačkog, švedskog i danskog stila.

  Posljednja skladba koncerta uvela je slušatelje u razdoblje pretklasičnog, osjećajnog stila izvedbom Simfonije br. 1 u C-duru Maksima Berezovskog. Rukopis simfonije otkriven je tek početkom 21. stoljeća, a istraživanja muzikologa govore o dva primjerka: o jednom iz bogate Vatikanske knjižnice koji je pronašao Stephen Fox i predao ga Pavlu Serbinu, violončelistu, gambistu i dirigentu za izvedbu 2003. godine. Prema istraživanjima ukrajinskoga muzikologa Vadima Rakochija dopuštenje za izvedbu dobio je Serbin od živućeg nasljednika obitelji Doria-Pamphilj, koja je posjedovala bogatu i uređenu privatnu knjižnicu u Rimu. Znajući za ovu i još dvije simfonije Berezovskog, ukrajinski dirigent Kiril Korabits (1976.) izveo ih je krajem 2020. godine s ansamblom Kijevski solisti povodom proslave 275. obljetnice rođenja – kako nazivaju Berezovskog, „ukrajinskoga Mozarta“. Godinu dana kasnije tiskane su u Kijevu partiture simfonija kojima prethodi njegov opširan dvojezični uvod na ukrajinskom i engleskom jeziku. Zagrebačka publika čula je prvi put kratku trostavačnu simfoniju jednostavne melodike, jasnih harmonijskih sljedova i profinjene instrumentacije.

  Stojeći čitavo vrijeme koncerta za čembalom, Julian Perkins odigrao je dvostruku ulogu dirigenta i tumača dionice bassa continua (izuzetak skladba Panufnika) primjereno izvođačkoj praksi baroknog i pretklasičnog razdoblja. Izvrsno poznavanje partitura i različitih baroknih ukrasa u melodijskim linijama bili su čvrsto uporište za proživljeno, muzikalno i angažirano muziciranje. S lakoćom i jednostavnošću prevladali su članovi Hrvatskoga baroknog ansambla nemale tehničke zahtjeve, osobito u dobro odabranim ali iznimno brzim tempima, ostavši čitavo vrijeme intonativno sigurni. S minimalnim pokretima (kad nije svirao čembalo) Julian Perkins nenametljivo je komunicirao s glazbenicima koji su ostvarili velike dinamičke raspone, dobra tempa, artikulaciju ritma te profinjeno i muzikalno oblikovanje manjih cjelina unutar stavaka. Izvedene skladbe mogle bi se, ipak, svrstati u kategoriju homofoni slog pa su se samo rijetko glazbenici natjecali u nastupima utemeljenima na strogome principu imitacije. U zanimljivom i raznolikom programu publika je opet imala priliku otkriti potencijal glazbenika Hrvatskoga baroknog ansambla s kojim je prvi put nastupio gost iz Engleske Julian Perkins, potvrdivši se kao vjerodostojan tumač skladbi različitih stilova i razdoblja.

  

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 12. veljače 2024.

Piše: