Briljantan orkestar uz solisticu pretjerano estradiziranog senzibiliteta

Simfonijski orkestar grada Birminghama, Alice Sara Ott, glasovir, Kazuki Yamada, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Nakon desetak godina Simfonijski orkestar grada Birminghama ponovno je gostovao u dvorani Lisinski. Prvi put je to bilo s Andrisom Nelsonsom, tada mlađahnom dirigentskom zvijezdom u usponu, dirigentom koji je opravdao ukazano povjerenje, a ovaj put s njihovim šefom Kazukijem Yamadom koji je orkestar divnog zaobljenog i ispunjujućeg zvučanja predstavio u punom sjaju. I koji ozbiljnim i promišljenim, a opet elastičnim vodstvom, koje se najbolje osjetilo u suradnji s nepredvidivom pijanisticom, opravdava svoje mjesto nakon slavnih prethodnika. Gošća na turneji, kojoj je Zagreb bio zadnja postaja, bila je krhka, bosonoga, mlađahna njemačko-japanska pijanistička zvijezda Alice Sara Ott. I zadovoljstvu ne bi bilo kraja unatoč susretu s luckasto šarmantnim, razlomljenim tumačenjem Beethovenova Trećeg klavirskog koncerta.

  Ovaj stoljetni orkestar izgrađivao se s mnogim važnim dirigentima, uvijek pomno odabranim članovima, a medijsku mu je slavu priskrbio sir Simon Rattle koji ga je, prije odlaska za šefa u Berlinsku filharmoniju, vodio gotovo puna dva desetljeća. U tom napredovanju do najprestižnijeg mjesta, plodonosna suradnja s birminghamskim orkestrom o kojoj se pronio glas, zacijelo je imala značajnu ulogu. A unatoč naprasnom rezanju gradskih dotacija, kao što to vjernici tržišta olako kratkovidno ili namjerno čine s potporama kulturnim institucijama u cijelom svijetu, birimnghamski orkestar neće previše pogoditi jer ona za orkestar te kvalitete iznosi tek oko šest posto prihoda. Dvorana u ekskluzivnom ciklusu subotom nije vrvjela kao obično. Možda je razlog, iz perspektive slušatelja koji uvijek vole ponovno slušati provjerene koncertne hitove, izbor manje znanih djela, poglavito iz relativno suvremenog britanskog nasljeđa.

  

  Na početku je to bio Preludij i fuga Spitfire Wiliama Waltona, unatoč zamašnom orkestralnom opusu, poznatog ponajprije kao skladatelja filmske glazbe. Svo njegovo tehničko majstorstvo skladanja ogleda se i u ovom djelu nastalom za film Lesliea Howarda, u kojem je Walton i sam igrao ulogu projektanta aviona Spitfire, dike britanskog ratnog zrakoplovstva. Uzbudljivo i napeto djelo brzinskih promjena u gustoj i promjenjivoj orkestraciji, priziva slike i aviona kojim je bilo nadahnuto. Čista i spremna izvedba uzbudljivih mijena pod Yamadinim vodstvom vatrometno je otvorila koncertnu večer. A jednako tako briljantno i zatvorila u drugom dijelu večeri Enigma varijacijama na izvornu temu Edwarda Elgara, kojega ponajprije u sredini jakih violončelističkih snaga znamo po izazovnom Koncertu za violončelo i orkestar, a ponešto i po „zamornim“ Enigma varijacijama. Najnovija izvedba Simfonijskog orkestra pod Yamadinim vodstvom svojom je karakternom raznolikošću, odličnim solističkim istupima, razabranim slojevima gradnje – u kojima se ni u jednom trenutku nije okrhnula bujna ljepota tona, angažmanom svakog pojedinca koji se osluškujući suptilno uklapa u cjelinu Enigma varijacija sa stalnim ciljanim promjenama ugođaja, opovrgnula predrasude i naprosto bila zamamno briljantna.

  Alice Sara Ott u suvremenoj modi posebnosti pod svaku cijenu, navodnoj  individualnosti – bila ona utemeljena ili ne, po mogućnosti rođenjem sastavljena od dvije rase, po dobrodošloj, ovaj put bezbrižnoj prepoznatljivosti scenskog nastupa – bosa i golog pupka, u svakom slučaju je dobar materijal PR agencijama koje prodaju priču, a i menadžeri dižu novce, a publika bez zadrške priču guta. U gipkoj vještini sviranja najmanje joj je važan tekst i njegov sadržaj. Ukratko, navodno uživljena dama po mjeri današnje sveprisutne estradizacije šarmantno i vješto je krenula svirati Beethovenov Treći koncert za klavir i orkestar u c-molu nakon ozbiljno naznačenog opsežnog i znakovitog uvoda, kao što i priliči kompozitorovim skladbama u istom, važnom mu, dramatičnom i sudbinskom tonalitetu. Malo više udubljenosti i brige o kvaliteti tona pokazala je u polaganom stavku, da bi se u završnom odala estradnim strastima jakim naglascima po izboru jer to čini navodnu individualnost – bez brige za cjelinu, a i za pomnije čitanje Beethovenova teksta. Njezin raščupani fishing for compliments nastup, čiji smisao ni ozbiljni interpret Yamada nije uspio uobličiti u cjelinu, danas je popularniji i miljama daleko od nedavnog, gotovo antologijskog, višeslojnog tumačenja majstorova Četvrtog koncerta Lovre Marušića.

  

  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 22. ožujka 2024.

  Program:
  
  William Walton: Preludij i fuga u c-molu, The Spitfire
  Ludwig van Beethoven: Treći koncert za glasovir i orkestar u c-molu, op. 37
  Edward Elgar: Enigma varijacije, op. 36

Piše: