Za frankofile sasvim posebna glazbena večer

Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a, Cantores Sancti Marci, Nikolina Virgej Pintar, mezzosopran, Leon Košavić, bariton, Pascal Rophé, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Ožujak je tradicionalno mjesec Frankofonije, Međunarodne organizacije koja predstavlja skup država, zemalja i regija u kojima se koristi francuski kao nacionalni jezik, službeni jezik, jezik međunarodne komunikacije i kao radni jezik. Frankofonija je kao oznaka izraz skovan 1880. od strane francuskog geografa Onésimea Reclusa, kojim je označio zajednicu ljudi i država koje koriste francuski jezik. Među danas uključenih 49 država članica nalazi se i Hrvatska. U skladu s tradicijom organizirao je  stoga Francuski institut u Hrvatskoj sa svojim partnerima u obrazovanju i kulturi mnoštvo događaja u čast francuskog jezika i frankofonskih kultura održanih diljem Hrvatske, što je uključivalo natjecanja u francuskom jeziku, ciklus frankofonskog filma, radionice na francuskom jeziku, umjetničke izložbe, predavanja i koncerte.

  Iako Hrvatska radiotelevizija nije aktivni sudionik frankofonskih događanja, činjenica da je na čelu Simfonijskog orkestra HRT-a francuski maestro Pascal Rophé bila je dodatni bonus glazbenom obilježavanju Frankofonije u Zagrebu. Naime, namjerno ili slučajno, što ostaje kao pitanje, budući da nigdje nije službeno naznačena uključenost u događanja Frankofonije, upravo je koncert Zbora i Orkestra HRT-a, uz sudjelovanje mješovitog zbora Cantores Sancti Marci te solista Nikoline Virgej Pintar, mezzosopran i Leona Košavića, bariton, održan u KDVL 21. ožujka, svojim programom upozorio na skladateljske veličine francuske glazbene baštine. Za ljubitelje svega francuskog, od sireva do slikarstva, kao i od francuskog jezika do francuske glazbe, bila je to nedvojbeno osobita koncertna večer.

  Osim mjeseca u kojemu se pozornost posvećuje frankofonim sadržajima i mjeseca u kojemu je prvi dan proljeća, ožujak je ove godine bio i mjesec bitan za kršćansku kulturu budući da je to bilo vrijeme Korizme i neposrednih priprema za Uskrs. Programiranjem koncerta koji je uključivao Requiem za soliste, zbor, orkestar i orgulje, op. 9 Mauricea Durufléa, Proljeće, simfonijsku suitu Claudea Debussya i Daphnis et Chloé, drugu suitu Mauricea Ravela, maestro Pascal Rophé na simboličan je način obuhvatio sve navedene povode. Sve zacijelo ipak nije bilo sasvim slučajno.

  Doista, ovim je odabirom bio dan hommage francuskoj glazbi koja je u znatnoj mjeri obilježila fin de sieclé i prvu polovicu 20. stoljeća osiguravši upravo francuskim majstorima vodstvo u uvođenju skladateljskih postupaka čije su novosti obilježile ukupni tijek, nazvat ću to tako, napredne glazbe u prvoj polovici drugog tisućljeća europske kulture.

  Mauricea Durufléa prati definicija da je bio „istinsko dijete Crkve“, a tek 14 objavljenih partitura potvrđuje izuzetnu samokritičnost i osobnu skromnost. Kao orguljaš, prvo zamjenik glavnog orguljaša Louisa Viernea, svojeg profesora na Pariškom konzervatoriju, u najuglednijoj francuskoj katedrali Notre-Dame u Parizu, pa potom kao doživotni orguljaš pariške crkve St. Etienne-du-Mont, Duruflé je egzistencijalno bio zbrinut, a povezanost s katoličkom glazbenom tradicijom od ranog djetinjstva pogodovala je njegovom oduševljenju i trajnoj privrženosti tradiciji gregorijanskog korala. Ukratko, Requiem za soliste, zbor, orkestar i orgulje, op. 9 Mauricea Durufléa, djelo je čija je geneza bila osujećivana zbivanjima Drugog svjetskog rata jednako kao i nepokolebljivim perfekcionizmom autora, što je bilo uzrokom šestogodišnjem nastajanju tog remek-djela duhovne glazbe. Postoje tri verzije Requiema i to prva iz 1947. s orguljama i velikim orkestrom, druga iz 1948. s orguljama i treća iz 1961. s orguljama i malim orkestrom. Maestro Pascal Rophé ravnao je prvom verzijom čija je praizvedba bila u programu Francuskog radija na Dušni dan, 2. studenoga 1947. s Francuskim nacionalnim orkestrom pod ravnanjem Rogera Désormièreom.

  

  Zvukovno i po trajanju monumentalni Durufléov Requiem istinska je posveta mrtvima u tipično francuskoj tradiciji koju poznajemo iz istoimenog remek-djela Gabriela Fauréa. To je zacijelo razlog da i Durufléov Requiem, po uzoru na Fauréov, završava meditativnim, utješnim In paradisum. Kao nasljednik kasnoromantične francuske škole Paula Dukasa, kao mladi suvremenik Debussya, koji je umro kada je Duruflé bio star tek 16 godina, te kao modernist zapadno-europske glazbe koja kombinira stare modalne ljestvice sa slobodnim harmonijskim protokom, što je bilo karakteristično nakon Debussyeva glazbenog jezika, Dueruflé je svojevrsni „posljednji impresionist“, ako taj pojam koristimo kao glazbeno-stilsku oznaku. U svakom slučaju, vođeni iskusnim i sigurnim  vodstvom svojeg šefa-dirigenta Simfonijski orkestar HRT-a zajedno s ujedinjenim zborovima, Zborom HRT-a, koji vodi Ivan Šćepanović i sa zborom Cantores Sancti Marci, čiji je zborovođa Jurica Petar Petrač, te mudro odabranim solistima, ostvario je izvedbu koja je oduševila. Za orguljama pouzdani Pavao Mašić, svaki član orkestra angažiran do maksimuma, mezzosopranistica Nikolina Virgej Pintar i bariton Leon Košavić svojim nosivim i vrsno impostiranim glasovima, kao i zvukovno snažan zborski korpus, iznijeli su monumentalno djelo doista maestralno, besprijekorno. Ma što reći više!

  O Debussyu ne bih ovom prigodom mnogo. Mladi buntovnik obuzdao je svoj revolucionarni nagon za vrijeme studija na Pariškom konzervatoriju i skladao kantatu L'enfant prodigue kako bi ipak osvojio Rimsku nagradu, jer siromašnom kakav je bio, jamčila mu je nekoliko godina bezbrižnijeg rada. No, zaljubljivom kakav je bio, Villa Medici za njega je bila zatvor budući da je čeznuo za lijepim glasom (sigurno i stasom) gospođe Vasnier. Ali to su poslastice iz života genija koji se do punine moći razvio tek po povratku u Pariz. Skladba Printemps/Proljeće, koju je kao dokaz skladateljske aktivnosti poslao Akademiji iz Rima 1887. godine, još je jedno od njegovih mladenačkih kompromisnih ostvarenja i to je zacijelo razlog da Ravelova suita Daphnis et Chloé iz 1910. godine djeluje impresionističnije, drugim riječima kolorističnije od Debussyeva Proljeća.

  

  Bilo kako bilo, drugi dio koncerta protekao je u potpunoj idili za svakoga tko voli tople preljeve instrumentalnih boja, lelujavo orkestralno kretanje, mističnost melodija i harmonija dvojice pariških suvremenika, istovremeno i suparnika, novatora bez zadrške, nešto starijeg Claudea Debussya, koji se uspinjao društvenom ljestvicom i tek postupno osvajao priznanja i trinaest godina mlađeg dandya niskog rasta ali visokih pretenzija, Mauricea Ravela, koji je osvajao svojim savršenim spojevima baroknih i neoklasičnih uzora umotanih u senzibilnost modernizama koji su ipak bili više prispodobivi Debussyevu majstorstvu.

  Maestro Pascal Rophé, Parižanin, odlično poznaje glazbu dvojice davno preminulih a danas glazbenim djelima u svijetu trajno prisutnih francuskih klasika Debussya i Ravela. Publika je doista uživala u izvedbama, u interpretacijama koje su zacijelo bile melem za dušu svakom slušatelju u Velikom Lisinskom koji ima dovoljno duha i sluha za senzualnosti i „spleen Pariza“! Et voilá! Bravo!

  

  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 8. travnja 2024.

  Program:

  Maurice Duruflé: Rekvijem, za glas, zbor, orkestar i orgulje, op. 9
  Claude Debussy: Proljeće, simfonijska suita 
  Maurice Ravel: Daphnis et Chloé, 2. suita

Piše: