Skladno, dopadljivo i korektno

Zagrebačka filharmonija, Crveni ciklus, Dani Bošnjak, flauta, Zoltan Hornyanszky, oboa, Gabriel Bebeselea, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Za pretplatnike Crvenoga ciklusa održala je Zagrebačka filharmonija koncert u petak, 5. travnja 2024. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Kratki program u trajanju kraćem od jednoga sata u kojem su izvedene dvije skladbe klasika glazbe 20. stoljeća Györgyja Ligetija (1923-2006), proširila je točka u pauzi koncerta. Taj „Neumorni tragač za umjetničkom slobodom i invencijom“ (kako je naslovljen tekst o skladatelju u programskoj knjižici) dao je mogućnost i publici da osjeti draž skladateljskoga rada koristeći, doduše, jednu komponentu glazbenoga djela – tempo. Naime, u pauzi koncerta posjetitelji su mogli sudjelovati u stvaranju Simfonijske poeme za 100 metronoma pokrećući ih u već zadanim parametrima. Jasno je da je eksperiment rezultirao mnoštvom glasnih otkucaja, podsjetivši na praizvedbu djela 13. rujna 1963. na završnome koncertu festivala Gaudeamus Muziekweek u Hilversumu. Zamisao tog eksperimenta-djela potaknuo je tadašnji pokret fluxus koji je isticao međuovisnost umjetnosti i života, nastojeći spojiti različite oblike umjetničkog izražavanja. Praizvedbom je ravnao sam skladatelj, a deset glazbenika u koncertnim odijelima opsluživalo je po deset metronoma namještenih na različite brzine. Nizozemska televizija snimila je taj događaj, ali zbog reakcije publike snimka nije emitirana. Neko je vrijeme bila i izgubljena, a pronađena je prije nekoliko godina dokumentirajući izvedbu čija je džungla zvuka 1963. izazvala pravi skandal.

  

  Službeni program koncerta pripao je dvojici skladatelja: u prvome dijelu izvedene su skladbe mađarskoga skladatelja Györgyja Ligetija Rumunjski plesovi za simfonijski orkestar i Koncert za flautu, obou i orkestar, a u drugome dijelu Simfonija br. 8 u F-duru, op. 93 Ludwiga van Beethovena (1770-1827). Pred Zagrebačkom filharmonijom stajao je mladi rumunjski dirigent Gabriel Bebeşelea (1987.) koji već do danas bilježi značajne uspjehe kao dirigent opera i koncerata. Završivši studij u Bukureštu, već je 2011. godine imenovan za glavnog dirigenta Rumunjske državne opere u Iaşiju (najmlađi glavni dirigent u povijesti Rumunjske), a uskoro je iskoračio u svjetska glazbena događanja ravnajući brojnim poznatim simfonijskim i opernim orkestrima. Zagrebačka sredina upoznala ga je 2015. godine kao pobjednika poznatog VI. Međunarodnog natjecanja dirigenata Lovro von Matačić. Tijekom godina usavršavao se kao asistent više uglednih dirigenata – Marissa Jansonsa, Bernarda Haitinka i dr. zahvaljujući stipendiji Concertgebouw-orkestra iz Amsterdama. Bebeşelea danas djeluje kao glavni dirigent Filharmonije George Enescu iz Bukurešta, a zanimajući se i za repertoar ranijih glazbenih epoha, djeluje i kao ravnatelj festivala i ansambla za ranu glazbu Musica Ricercata.

  Slijedeći već uhodanu praksu solističkih nastupa stalnih članova Zagrebačke filharmonije, kao solisti su u Ligetijevu koncertu nastupili flautist Dani Bošnjak i oboist Zoltán Hornyánszky. Učenik profesora Vladimira Kondresa (1929-1997) u glazbenoj školi, u čijoj je klasi diplomirao i magistrirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Dani Bošnjak se u svojoj bogatoj karijeri okušao kao solist, komorni i orkestralni glazbenik, izvodeći glazbu različitih stilova i razdoblja. Počevši učiti obou u dobi od trinaest godina u rodnoj Budimpešti, Zoltán Hornyánszky je studij nastavio na Glazbenoj akademiji u Beču u razredu Güntera Lorenza. Po završetku studija 1992. godine nekoliko je godina djelovao kao oboist i pedagog u Portugalu, zatim se vratio u Beč i magistrirao 1999. godine studirajući i dvije godine dirigiranje, a od 2003. godine prvi je oboist Zagrebačke filharmonije. Kao i Danija Bošnjaka, privlačila ga je komorna glazba, pa su tako – ovisno o programu koncerta, neko vrijeme svirali i u Hrvatskome baroknom ansamblu. Oba su glazbenika među solistima čije nastupe odlikuje upućenost u notni predložak, iznimne tehničke vještine i muzikalnost, kojoj zahvaljuju svoje upečatljive i dobro izrađene interpretacije.

  

  Rumunjski koncert za simfonijski orkestar Ligeti je skladao 1951. godine, dvije godine nakon završetka studija tijekom kojeg je i transkribirao zapise narodnih napjeva u Institutu za folkloristiku. Djelomično ih je – prema sjećanju – koristio za motivičku građu proširivši je, dakako, i samostalno oblikovanom. Opisujući ozračje i prilike u Mađarskoj 50-ih godina 20. stoljeća, Ligeti otkriva da se i narodna glazba mogla pojavljivati u politički korektnoj formi, što nije bio slučaj s Ligetijevom skladbom u kojoj u IV. stavku u jednoj pasaži zazvuči ton fis u F-duru, što je dovelo do zabrane izvedbe skladbe. Praizvedena je tek 21. kolovoza 1971. na Peninsula Music Festivalu u Fish Creeku u američkoj državi Wisconsin.

  Nakon tog iskustva, Ligeti je zapisao: „Moja reakcija na takav politički pritisak bila je pisati glazbu koja je radikalno disonantna i kromatska“. Odabravši takav glazbeni izričaj postao je s vremenom jednim od predvodnika tzv. avangardne glazbe 20. stoljeća. Napustivši Mađarsku, Ligeti je neko vrijeme živio u glazbenome središtu u Zapadnom Berlinu, gdje je nastao i njegov Dvostruki koncert za flautu, obou i orkestar, praizveden 16. rujna 1972., prije skladateljeva odlaska na mjesto profesora kompozicije u Hamburg. Ostvarivši do početka 70-ih godina već niz skladbi tzv. mikropolifonijske faze, Ligeti se ponovno okreće klasičnim oblicima kao što je koncert, zanimajući se i za kontraste u različitim glazbenim sastavnicama. Priklonivši se ipak polifonome načinu vođenja dionica, solističke instrumente tretira virtuozno u međuigrama. U dvostavačnome koncertu (Calmo, con tenerezza – Allegro corrente) iskoračio je u svijet mikro-intervala, koristeći kadikad intervale tješnje od polustepena, što je zabilježio posebnim znacima u notnome tekstu. Stvaranje tih međutonova unutar kromatske ljestvice omogućuju promjene pritiska usnama i zubima. U orkestru sudjeluju puhači (prošireni sastav), viole, violončela, kontrabasi i udaraljke. Često se sviranje solista utapa u cjeloviti zvuk, a skladbu obilježava i česta poliritmija i polimetrika, što daje određenu samostalnost orkestralnim dionicama.

  

  U drugome dijelu koncerta (nakon stvaranja Simfonijske poeme za 100 metronoma u pauzi) vratili smo se u klasični simfonijski repertoar slušajući Simfoniju br. 8 u F-duru, op. 93 Ludwiga van Beethovena. Skladana već možda tijekom 1812. godine i kasnije, praizvedena je 27. veljače 1814. zajedno s prethodnom Simfonijom br. 7 u A-duru, op. 92. Veći uspjeh na praizvedbi je požnjela skladateljeva sedma simfonija, prepustivši osmu prosudbi kasnijih naraštaja koji su zaključili da je Beethoven u njoj na malenom „poligonu uspio izvesti niz novih i inovativnih glazbenih manevara“. Prvi stavak (Allegro vivace e con brio) pisan je u sonatnom obliku (sa codom), gdje je dramatski vrhunac dosegnut u reprizi a ne u srednjem dijelu tzv. provedbi. Drugi stavak (Allegretto scherzando) je svojevrsna parodija na učvrščivač ritma metronom, koji je nešto ranije izumio Beethovenov prijatelj Johann Nepomuk Mälzel (1772-1838) i patentirao ga 1816. godine. Tema stavka je – prema predaji, kanon nazvan Ta, ta, ta … Lieber Mälzel, WoO 162 nastao tijekom večere priređene u Mälzelovu čast 1812. godine. (Prave li poveznice s Ligetijevih sto metronoma!) Treći stavak (Tempo di Menuetto) s lijepom temom u dionici klarineta plesnog je karaktera, dok četvrti stavak (Allegro vivace) u obliku sonatnog ronda završava s dugom pasažom na toničkoj harmoniji, što je Petar Iljič Čajkovski (1840-1893) nazvao „jednim od Beethovenovih najvećih simfonijskih djela“. Prvi put u glazbenoj literaturi timpani su ugođeni u oktavi, a s ovom Beethovenovom simfonijom počinje era zapisivanja u partiturama metronomskih oznaka za brzinu izvedbe skladbe ili pojedinačnih stavaka.

  Mladi dirigent bogatog iskustva Gabriel Bebeşelea pokazao se kao dobar poznavatelj klasične i suvremene glazbe. Njegovi mirni i jasni pokreti rukom u pravim su trenucima signalizirali glazbenicima nastupe, naglaske (u Ligetijevim Rumunjskim plesovima i Beethovenovoj osmoj Simfoniji), agogiku – odstupanja od temeljnog odabranog tempa i dinamiku koja se razlijegala u velikom luku – od prigušenog pianissima do plemenito oblikovanog fortissima. Glazbenici Zagrebačke filharmonije izvrsno su surađivali s dirigentom, kao i smanjeni sastav s kolegama-solistima u Ligetijevu koncertu u kojem su se posebno istaknuli dotjerani nastupi svih puhača. Nakon avangardnog prizvuka Ligetijeva Dvostrukoga koncerta za flautu i obou, zazvučao je skladno, dopadljivo i korektno (u odnosu na tumačenje notnoga predloška) povratak u svijet uzornih simfonijskih uradaka Beethovenove osme simfonije, čiju je izvedbu publika  nagradila dugotrajnim pljeskom.

  

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 14. travnja 2024.

  Program:
  
  György Ligeti: Rumunjski koncert za simfonijski orkestar
  György Ligeti: Koncert za flautu, obou i orkestar
  György Ligeti: Simfonijska poema za 100 metronoma (u pauzi koncerta)
  Ludwig van Beethoven: Simfonija br. 8 u F-duru, op. 93

Piše: