Očaravajući zvuci violine pod prstima majstora

Zagrebačka filharmonija, Crveni ciklus, Stefan Milenković, violina, Dawid Runtz, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

  • U najavi koncerta održanog 19. travnja 2024. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog za pretplatnike Crvenoga ciklusa Zagrebačke filharmonije, zapisano je na portalu glazba.hr: „Večerašnji koncert Zagrebačke filharmonije, uz violinista Stefana Milenkovića, prvi je koncert Runtzova novoga mandata.“

    Ravnatelj Zagrebačke filharmonije Filip Fak imenovao je maestra Dawida Runtza na mjesto šefa-dirigenta na razdoblje od tri godine, temeljeći svoju odluku na rezultatima provedenoga međunarodnog natječaja, a vijest je objavljena na web-stranici orkestra 22. travnja. Budući da se za odluku saznalo upravo na dan koncerta, nije se u (ranije tiskanu) programsku knjižicu mogao uvrstiti taj podatak pa je prikaz opširne, raznolike i bogate karijere mladoga dirigenta počeo (posljednji put) s podatkom o njegovu imenovanju 2021. godine. Nastavak je to uspješne suradnje s orkestrom koji je kroz tri godine „(…) uvelike napredovao u kvaliteti i stabilnosti, a kontinuitet koji osigurava još jedan trogodišnjji mandat zasigurno će pridonijeti daljnjem umjetničkom razvoju orkestra“. Ponovni izbor dosadašnjega šefa-dirigenta podržao je orkestar s velikom većinom glasova.

    Tako je koncert 19. travnja 2024. prvi na novome početku suradnje orkestra i njegova šefa-dirigenta, a na toj svojevrsnoj maloj svečanosti pridružio im se violinist Stefan Milenković čiji je nastup poput snažnog magneta privukao brojnu publiku, ne samo pretplatnike Zagrebačke filharmonije. Zacijelo je u publici bilo posjetitelja (poput mene) koji se sjećaju njegova prvog nastupa u Zagrebu kad je kao jedanaestogodišnji dječak, u bijelome fraku, nastupio na dva koncerta Zagrebačke filharmonije održana 15. i 16. svibnja 1988. pod ravnanjem maestra Igora Gjadrova (1929-2014). I tada je, kao i na koncertu 19. travnja 2024., svirao Koncert br. 1 za violinu i orkestar u g-molu, op. 26 Maxa Brucha (1838-1920) predstavivši se kao iznimno nadareno „čudo od djeteta“. U međuvremenu su prohujale godine učenja najprije u rodnome Beogradu, gdje je još uvijek (po godinama) nenadmašan kao najmlađi, devetnaestogodišnji diplomant, usavršavanja, dugotrajnog vježbanja, solističkih recitala, nastupa u komornim sastavima i s orkestrima diljem svijeta, pedagoškoga rada u Sjedinjenim Američkim Državama. Iako već od 2011. podučava u Beogradu, za trajno mjesto boravka odabrao je Novi Sad, gdje je nastavio djelovati kao reproduktivni umjetnik i pedagog. Neupitno interpretativno umijeće donijelo mu je u Srbiji nagradu Umjetnik stoljeća (2002. godine), a sve koji ga poznaju kao pristupačnu i jednostavnu osobu visokih etičkih načela, sigurno nisu iznenadile ni nagrade Najhumanija osoba (2003. godine) i Brand osobnost godine (2010. godine).

    Bruchov violinski koncert dovršen i praizveden 1866. godine, jedan od možda najpoznatijih i violinistima najprivlačnijih iz bogate violinističke literature, zasjao je očaravajućim zvucima violine iz 1783. godine, djela graditelja Giovannija Battiste Gudagninija (1711-1786). Stefan Milenković, sada zreli umjetnik bogata iskustva (odjeven u crni frak uobičajen za koncertne nastupe), s uvjerljivom lakoćom, sigurno i mirno vođenim gudalom, muzikalno i sugestivno je otkrivao melodijsku ljepotu solističke dionice, potvrđujući iz stavka u stavak svoju neupitnu sviračku tehniku i oblikovanje istančanih dinamičkih nijansi. Maestro Dawid Runtz izvrsno je izbalansirao pratnju orkestra koja je bila potpora solistu, ali ni u jednome trenutku ne prekrivajući dinamičku razinu violine. Sjajnu i upečatljivu interpretaciju Stefana Milenkovića publika je oduševljeno pozdravila, a umjetnik je – nakon brzih tempa i virtuoznih zahvata, odsvirao dva stavka iz partita i suita za violinu Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750) odgovorivši na pitanje „Što odsvirati poslije Brucha?“.

    Na početku klasično koncipiranoga programa koncerta bila je Uvertira Egmont, op. 84 Ludwiga van Beethovena (1770-1827) iz scenske glazbe koju je skladao za premijeru drame Johanna Wolfganga Goethea (1749-1832) u bečkome Burgtheatru 1810. godine. Goethe i Beethoven su se upoznali 1812. godine, a tek nakon njihova susreta Goethe je prvi put čuo Beethovenovu glazbu i zaključio da je skladatelj u potpunosti slijedio sadržaj njegova književnog djela. Od početnog polaganog uvoda u tamnome f-molu, Beethoven oblikuje motive približujući svu tragiku i dramatiku te herojstvo glavnoga junaka završavajući uvertiru dugom, pobjedničkom Codom u svijetlome F-duru (iznimno podatnom za limene puhače). U drugome dijelu slušali smo simfonijsku pjesmu Tako je govorio Zaratustra, op. 30 Richarda Straussa (1864-1949). Na skladanje ove simfonijske pjesme, dovršene 1896. godine, Straussa je potaknulo filozofsko djelo istoga naslova Friedricha Nietzschea (1844-1900). Skladba koja protječe kao cjelina, podijeljena je u partituri na devet jasno označenih odlomaka čiji naslovi (od prvog Predgovora ili Zore do posljednjeg Pjesma noćnog putnika) ukazuju na – kako je sam skladatelj istaknuo, slobodno shvaćanje tekstualnog predloška. Straussova invencija zaiskrila je u motivima i ritamsko-melodijskim kombinacijama od uvodnog, jednostavnog uzlaznog motiva (na jednom akordu) koji nije – bez razloga, odabrao režiser Stanley Kubrick (1928-1999) za svoj (gotovo proročanski?) film 2001.: Odiseja u svemiru snimljen 1968. Kao pravi majstor orkestracije Strauss je, uz brojčano ojačane gudače, koristio proširen puhački sastav tako da su drveni puhači (flaute, oboe, klarinet, fagoti) zastupljeni sa četiri dionice, limeni puhači sa šest rogova, četiri trube, tri trombona i dvije tube, a uz dvije harfe i brojne udaraljke u orkestru su i orgulje koje od samog uvoda na pedalnome tonu s tremolom timpana prate uzlazni motiv. Kao poznavatelj instrumenata orkestra i uspostavljanja njihova uravnoteženog zvuka, Strauss nije propustio i iskoristiti njihove karakteristične zvučne boje odabravši ih za nositelje motivičke građe.

    Straussovu simfonijsku pjesmu Tako je govorio Zaratrustra zagrebačka publika imala je rijetko priliku čuti na koncertima Zagrebačke filharmonije. Prema podacima o izvedbama obrađenim do 1996. godine, skladba se našla samo tri puta na programu i to: 15. veljače 1967. kad je ravnao njemački dirigent Siegfried Köhler (1923-2017), 9. ožujka 1979. kad je izvedbom ravnao mladi Pinchas Steinberg (1945.) te 24. svibnja 1985. kad je izvedena pod ravnanjem Pavla Dešpalja (1934-2021). Ne može se pouzdano reći je li skladba i kasnije bila na repertoaru, jer podaci sa programa još nisu dostupni. Stoga je bilo pravo otkriće za mlađu, ali i publiku koja se možda može prisjetiti bar posljednje od triju izvedbi, upoznati Straussova Zaratustru pod ravnanjem starog-novog šefa-dirigenta Dawida Runtza. Ne treba se više truditi napominjati da je i složenu Straussovu skladbu dirigirao ne oslanjajući se na notni zapis. No, prateći taj zapis zahvaljujući iznimnoj memoriji, vodio je izvedbu od samog početka sigurno, s malim, jasnim i odrješitim pokretima ruku ne propustivši naznačiti nastupe grupa instrumenata ili solista. Izbalansirana i raznolika dinamika, isticanje tematske građe ili nekih detalja te profinjene instrumentalne boje pridonijeli su zanimljivosti izvedbe u kojoj se pratilo samo ono glazbeno vrijeme u kome je Zaratustra dobio svoje pravo tumačenje. Glazbenici Zagrebačke filharmonije od uvertire Egmont potvrđivali su svoje sviračko umijeće i zrelost interpretacije, a kao pouzdani suradnici pratili su briljantnoga Stefana Milenkovića. Dawid Runtz je prije tri godine, kao šef-dirigent Zagrebačke filharmonije, otvorio novu stranicu njene povijesti (podijelimo je na periode vodećih dirigenata) koja će sigurno uspješan nastavak proživjeti u njegove sljedeće tri godine. Zagrebačka filharmonija, sa više od sto akademskih glazbenika od kojih su se mnogi uz rad u orkestru dalje usavršavali i nastupali kao solisti, ima priliku uspinjati se na svom putu, što je publika mogla doživjeti na spomenutome koncertu.

    © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 12. svibnja 2024.

    Program:

    Ludwig van Beethoven: Egmont, uvertira, op. 84
    Max Bruch: Koncert za violinu i orkestar u g-molu, op. 26 
    Richard Strauss: Tako je govorio Zarathustra, op. 30

Piše:

Snježana
Miklaušić-Ćeran

kritike