Divota doživljaja briljantne virtuoznosti

Roman Simović, violina, Koncertna dvorana Ive Tijardovića, Hrvatski dom Split

• 

  „Briljantna virtuoznost i prirođena muzikalnost Romana Simovića, potaknuta neograničenom maštom, odvele su ga na sve kontinente”, a srećom, i u Split. Izvrsni violinist Roman Simović djeluje u Londonu kao koncert-majstor Londonskog simfonijskog orkestra te je gostujući profesor na Kraljevskoj glazbenoj akademiji. U gustom rasporedu snimanja, koncertiranja i pedagoškog rada, relativno je čest gost na brojnim hrvatskim pozornicama, a u Hrvatskom domu u Splitu nastupio je povodom Dana grada, na svečanom koncertu koji se održava uoči blagdana svetog Dujma.

  Otkako postoji ustanova Hrvatskog doma u Splitu, postoji lijepa tradicija održavanja svečanog koncerta povodom Dana grada. Prvi takav koncert bio je nastup gudačkog seksteta Berlinske filharmonije, a prošle godine slušali smo violinista Stefana Milenkovića uz klavirsku pratnju. Oba koncerta bila su blistavi događaji za splitsku javnost, ne samo zbog izvrsnih izvođača koji su pružili izvedbe na visokoj razini nego i zbog svečanosti kojom su ti koncerti odisali. Prisutne delegacije, pozdravni govori, dupkom puna dvorana. Ta je pompa ove godine izostala, ali zato je izvrsnost i titula najboljeg koncerta sezone, usudila bih se reći, bila itekako prisutna.

  

  Koncertni program izabran je hrabro, bez podilaženja publici ili prigodi. Šest sonata za violinu solo Eugènea Ysaÿea možda na papiru mogu izgledati monotono, ali su zapravo vrata u šest različitih glazbenih svjetova te je integralna izvedba najbolji mogući način da se uživa i u skladbama i u onome što izvođač može ponuditi. A Roman Simović ponudio je mnogo.

  Ysaÿeve sonate utemeljene su na Bachovim sonatama. Prva sonata, primjerice, dijeli karakter i tempa prve Bachove sonate, a kako sonate odmiču dalje, Ysaÿe se odvaja od Bacha te svaku sonatu posvećuje jednom od istaknutih violinista 20. stoljeća. Stil sviranja svakog od šestorice violinista Ysaÿe je pretočio u skladbe. Tako ciklus na neki način postaje parada violinističke izvrsnosti 20. stoljeća kroz pogled onoga kojeg su od milja zvali „kraljem violine”.

  Roman Simović isti je program svirao u Dubrovniku, u atriju Kneževa dvora u srpnju 2022. godine. I čini se da se od tada nije ništa promijenilo jer je Simović izvedbi pristupio ozbiljno i minuciozno. Baš kao što je i Ysaÿevo sviranje bilo usmjereno na dobivanje što većeg broja boja i različitih timbara, tako je i Simović išao njegovim tragom i pokazao takav zvuk da je ponekad bilo teško povjerovati da je na pozornici samo jedna osoba. Tome je pridonio i vrhunski instrument koji Simović svira: violina Antonio Stradivari iz 1709. iznimno je skupocjena, a Simović na njoj svira zahvaljujući velikodušnoj posudbi Jonathana Mouldsa.

  Sonata br. 1 u g-molu sa stavcima Grave: Lento assai, Fugato: Molto moderato, Allegretto poco scherzoso: Amabile i Finale con brio: Allegro fermo bila je prekinuta nakon drugog stavka pljeskom zadivljene publike. U tom trenutku stvorila se posebna veza publike i Simovića. Publika je bila uvučena u njegove interpretacije impozantnog djela koje su bile detaljno isplanirane i izvršene. Baš ništa nije pošlo po krivu, a i publika je to tako osjećala. Čak je izvedba možda i previše otišla u smjeru perfekcionizma, ali nije nam to zasmetalo jer je dobra protuteža onome što najčešće čujemo inače. Druga sonata u a-molu, posvećena Jacquesu Thibaudu, sadrži motiv sekvence Dies irae. Simovićeva izvedba maestralno je uputila na brojnost glasova i laga između kojih je taj motiv vješto plesao, klizeći od jedne dionice do druge, tako da je dojam bio kao da pred nama stoji čitav orkestar.

  Treća sonata u d-molu je poput posljednje u E-duru jednostavačna, premda su i višestavačne sonate zvučale poprilično cjelovito jer ih je Simović svirao attacca. Četvrta sonata u e-molu opet je raskošno donijela barokni zvuk, a drugi stavak Sarabande: Quasi lento plijenio je pažnju. Jedan motiv obogaćen različitim kontrapunktskim materijalom posebno je zablistao odsviran pizzicato tehnikom. Iako je karakter posve barokni, osjećaj je kao da je Ysaÿevo pero uzelo sve najbolje od baroka i na autentičan ga način nadraslo i dopunilo. Peta sonata u G-duru započinje blistavim stavkom L’Aurore: Lento assai. Impresionistički zvuk i veliki raspon dinamika ove sonate intenzivirao je Simovićevu izvedbu do vrhunca. Mogli smo još samo zaokružiti i smiriti doživljaj slušajući posljednju, Šestu sonatu u E-duru diveći se Simovićevoj tehničkoj raskoši. Publika je glasno nagradila divotu od doživljaja koji joj je Simović pružio ovom integralnom izvedbom, a on je pak uzvratio bisom. Nije bilo previše topline u komunikaciji s njegove strane, samo fokusiranost na izvedbu koja je rezultirala fantastičnom večeri koja u sebi gaji želju za što skorijim povratkom Romana Simovića u Split.

  

  © Petra Crnčević, KLASIKA.hr, 29. svibnja 2024.

  Program:

  Eugène Ysaÿe: Šest sonata za violinu solo, op. 27

  Sonata br. 1 u g-molu
  1. Grave: Lento assai
  2. Fugato: Molto moderato
  3. Allegretto poco scherzoso: Amabile
  4. Finale con brio: Allegro fermo

  Sonata br. 2 u a-molu
  1. Obsession Prélude: Poco vivace
  2. Malinconia: Poco lento
  3. Danse des Ombres Sarabande: Lento
  4. Les furies: Allegro furioso

  Sonata br. 3 u d-molu, Ballade
  1. Lento molto sostenuto – Allegro in tempo giusto e con bravura
  
  Sonata br. 4 u e-molu
  1. Allemande: Lento maestoso
  2. Sarabande: Quasi lento
  3. Finale: Presto ma non troppo

  Sonata br. 5 u G-duru
  1. L'Aurore: Lento assai
  2. Danse rustique: Allegro giocoso molto moderato – Moderato amabile – Tempo 1 – Poco più mosso

  Sonata br. 6 u E-duru
  1. Allegro giusto non troppo vivo

Piše: