Sjajne interpretacije solistica i zbora

Zagrebačka filharmonija, Plavi ciklus, Dawid Runtz, dirigent, Kristina Kolar, sopran, Ivana Srbljan, mezzosopran, Zbor Ivan Goran Kovačić, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Dawid Runz, šef-dirigent Zagrebačke filharmonije, ujedno i glavni dirigent Poljske kraljevske opere, odlučio je kad god je to moguće na koncertima svladavati temeljna i zahtjevna djela simfonijske literature, proširujući svoj glanz-repertoar. Sa svojim orkestrom, kojem će na čelu biti još i u novom mandatu sljedeće tri godine, ovaj put je odlučio da to bude opsežna, osamdesetominutna Druga simfonija u c-molu Uskrsnuće Gustava Mahlera. Opsežna, u Mahlerovom širenju simfonijske forme trajanjem pa i kasnije, u sljedećim radovima, povećavanjem broja stavaka, Simfonija Uskrsnuća svjedoči i o nastavljanju, proširivanju bečke simfonijske tradicije, pa se izravno referira na Beethovenovo uvođenje ljudskoga glasa, solista i zbora u simfonijsko tkivo. Protagonisti su uz Filharmoniju bili sopranistica Kristina Kolar, mezzosopranistica Ivana Srbljan i Zbor Ivan Goran Kovačić, kojega već neko vrijeme vrlo uspješno vodi Ivan Šćepanović.

  

  Dawid Runz nas nastoji uvjeriti da sav taj konglomerat skladateljskih zamisli može obuhvatiti u cjelinu kakvom je zamišljena i zapisana. U tome velikim dijelom i uspijeva, ali valja imati na umu da velebna Mahlerova Druga simfonija samom kontinuiranom izvedbom nosi sama sebe na čvrstim temeljima unatoč svojim fragmentiranim zamislima koje uključuju odzvuke tradicijske glazbe. U tom narodskom elementu možda valja tražiti silnu Mahlerovu popularnost među današnjom publikom. Ipak taj sretno-nesretni naziv Uskrsnuće podrazumijeva kontinuirani rast sve do ekstatične zvukovne eksplozije na kraju. A ona neminovno, kao i ovaj put, vodi oduševljenju publike.

  Runzovo vodstvo je podrazumijevalo vrlo čvrstu i određenu najavu na početku – zbit će se nešto važno. No u provedbi je kontinuitet imao svoje slabe točke ili padove kontinuiteta rasta, premda je sve bilo korektno i u skladu s čvrsto zamišljenom križaljkom. Korektnost i pomnost čitanja u tom slučaju postaje teret zamisli izvedbe u cjelini pa se spasenje nailazi tek s nastupom vokala – sjajnih suptilnih, suspregnutih i ujedno rječitih vokalnih interpretacija Ivane Srbljan, izražajne mezzosopranistice tamne i tople boje glasa u nesvakidašnjem skladu s kontrolirano zvonkim sopranom Kristine Kolar. Dodatno je to podržano njegovanim Zborom Ivan Goran Kovačić, nestvarno lebdećeg piana i kasnije gromkim rastom tona koji nikad ne gubi na svojoj otmjenosti punoj topline, čak u gromoglasnom finalu.

  

  U tome valja odati počast zborovođi Ivanu Šćepanoviću koji očito zna usmjeriti mladalački pjevački entuzijazam i energiju goranovaca i suspregnuti njihove davno ukorijenjene navade pjevanja „iz sveg srca i glasa“ koje su se tajnim nitima prenosile iz generacije u generaciju. Mirni tok Prasvjetla je unatoč svim zamjerkama i mogućim popravcima u novoj izvedbi obasjao i ujedinio respektabilnu izvedbu koja je zaslužila oduševljenje publike koja je to znala gromoglasno nagraditi. Koliki je dio bio namijenjen rijetkoj živoj izvedbi, a koliki Mahleru, može se nagađati.   

  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 29. svibnja 2024.

  Program:
  
  Gustav Mahler: Simfonija br. 2 u c-molu, Uskrsnuće

Piše: