Drugačiji glazbeni diskurs i morfologija slike i zvuka
Španjolske noći, Terezija Kusanović, mezzosopran, Petar Čulić, gitara, Zoran Velić, klavir, Mitja Obed, plesač flamenca, Hrvatski dom Split
-
Ne bivajući u poziciji problematizirati političko-interesnu situaciju u splitskom teatru koja se sekvencionira putem raznih portala i sredstava javne komunikacije, radosno sam priklonio uho repertoaru Hrvatskog doma, koji u ovom trenutku pruža zainteresiranoj publici najbolje moguće iz različitih žanrova glazbe i biva opće mjesto glazbenog života Splita. Do otvorenja Splitskog ljeta nećemo svjedočiti ničem umjetnički novom u administraciji kazališta i stoga je ovaj nesvakidašnji i intrigantni koncertno-plesni događaj bio potpisniku ovih redaka upravo potreban duhovni intermezzo i eho urbi et orbi dinamičnoga glazbenog Splita.
Terezija Kusanović i Zoran Velić, profesori splitskog UMAS- a i dugogodišnji suradnici, odlučili su ponuditi publici strukturno drugačiji, vrlo napet i nesvakidašnje složen umjetnički program simboličnog naslova Španjolske noći. Središnja osobnost je svakako Terezija Kusanović koja u posljednje vrijeme intenzivno traga za vokalnim minijaturama izvan željeznog repertoara. Naklonjenost pjesmama folklorno-tradicijske podloge u njenom slučaju nam nije novost; riječ je o solistici duboko povezanoj s tradicijskom glazbom zavičaja u izvedbenom i istraživačkom kontekstu. Minulom dinamikom rada iznijela je na scenu kreacije Paraća, Papandopula, Hatzea i Gotovca, pa je u potrazi za novim izazovima kompas usmjerila umjetničkom rukopisu nadahnutom tradicijom Iberijskog poluotoka – autorima španjolskog nacionalnog stila druge polovice 19. i 20. stoljeća. Koncertni zadatak je neizostavno tražio dragulj i metaforu španjolske glazbe – gitaru. Petar Čulić, gitaristički virtuoz i pedagog mlađe generacije, dobro je odgovorio tim zahtjevima.
Koncert je otvoren djelima De Falle, Cancion del amor dolido iz baleta El amor brujo, praizvedenog 1915. Priča je to o andaluzijskoj djevojci Candeli koju opsjeda duh umrlog muža, mučeći ju da divlje pleše s njim svaku noć. Navedena pjesma se, kao i komad koji je kasnije uslijedio na koncertu: Danza ritual de fuego (Ritualni ples vatre), izvode samostalno u različitim aranžmanima. Kusanović ostaje na pozornici uz Petra Čulića izvodeći jedan od najpopularnijih ciklusa solo-pjesama: De Fallin Siete canciones populares espanolas. Solistica je promišljeno i vrlo deskriptivno donijela folklornu motivsku građu inkrustrirajući je ukusnom dozom umjetničke subjektnosti. Čulić je iskustvom i tehničkom spremom odgovorio svim njenim zahtjevima. Ostavši na sceni, počastio nas je Albenizovim hitom Asturias (Leyenda) iz suite za klavir Španjolski napjevi op.232, skladane krajem 19. st. Prikazao nam je umijeće reljefne tehnike i široke mogućnosti svog instrumenta.
Katalonac porijeklom, skladatelj i dirigent prve polovice 20. st. Fernando Obradors, najpoznatiji upravo po ciklusima solo-pjesama, sljedeći je izbor sudionika splitske koncertne večeri. Canciones clasicas Espanolas, opsežan ciklus pjesama u četiri sveska, nedvojbeno je kruna njegova skladanja. Četiri pjesme: La mi sola, Laureola, Del cabello, Coplas de Curro Dulce i El Vito izvrsno ocrtavaju skladateljev neoklasični stil u temi zavičajnih ritmova i pjevu, ali ipak u drugom, posrednijem čitanju u odnosu na De Fallu. Zoran Velić je za klavirom harmonijsko i ritamsko sidrište, kako u ovom ciklusu tako i u nastavku večeri; iskusan suradnik brojnih pjevača, potaknut bogatom i visprenom partiturom, partnerski sukreira zvučne slike na sceni: nikad u pratnji – uvijek iskreno, upravo tako da vokalni solist slobodno uroni u dramu melodije i teksta. U broju El Vito svjedočili smo neobičnom, ali ukusnom iskoraku vokalne solistice koja je zaplesala s Mitjom Obedom u primjerenoj koreografiji, davši tako još jednu notu doprinosa izvedbi.
Kalendarski stariji od De Falle i Obradorsa, ali više europski klasičan u stilu i izričaju Enrique Granados, ipak je u vokalnim minijaturama sin svoje domovine. Njegove Tonadille pisane u starom stilu pripadaju vrhuncima stvaralaštva španjolske umjetničke solo-pjesme. Skladane su na stihove Fernanda Periqueta, objavljene 1912., obiluju suptilnom, modalno obojenom harmonijom, blistavim klavirskim slogom i arhaičnim ornamentacijama. Protagonisti radnje su majas i majos – zgodne djevojke i mladići Madrida. Kusanović je odabrala pet naslova: El tra la la y el puntaedo, El majo timido, Amor y odio, El majo discreto i El mirar de la maja. Iz ciklusa Cinco canciones negras (Pet crnačkih pjesama), nadahnutoga glazbom Antila Xaviera Montsalvatgea, poslušali smo tri pjesme oprečnog karaktera i ugođaja: Punto de habanera, Cancion de cuna para dorma un negrito (uspavanka) i Canto negro, živahan prikaz plesa praćen sretnim povicima: yambambo, yambambe!
Koncert je zaključen spektakularnim izvođenjem uspješnice Agustina Lare Granada.
Rijetko svjedočimo ovako dobro koncipiranoj koncertnoj večeri; u vokalnoj suverenosti i interpretativnim dometima Terezija Kusanović je elegantno ovladala repertoarom solo-pjesme španjolskoga govornog područja. Odabir je bio mudar i usmjeren interesima publike; domaćim i talijanskim majstorima smo nerijetko počašćeni, a ovo je ipak iskorak u novo područje tradicijsko-umjetničkog zvuka kojeg splitska publika prihvaća i slušno dekodira bez prepreka. U domeni strogo umjetničkih afiniteta i domašaja, Kusanović duboko emotivno proživljava svaku minijaturu znajući da je ona upravo sličica iz života, tematski monokromna i jednostavna. Zahvaljujući posebnoj prirodnoj boji glasa i doziranoj, mirnoj vokalnoj tehnici, postavila je fakturu i priču u prvi plan, znajući da pred sobom ima građu koja joj je duhovno bliska i kristalno jasna u osmišljenju. Velić je pijanist sui generis. Tonske boje i decentnost tehnike njegovi su glavni aduti, a istovremeno ulijeva povjerenje solistima i publici u svaki rukavac skladbe u koji zađe. Na osovinu Kusanović – Velić bilo je presudno važno, poput bisera, ugraditi gitaru i šlag na torti – slovenskog plesača flamenca Mitju Obeda, virtuoza pokreta i ritma koji je otjelovio i utjelovio svaku ponuđenu mu glazbenu sliku. Time je koncert postao glazbeno-scenska predstava filmskog učinka jer su zvuk, pokret, ples, decorum izvođača i gestikulacija solistice amalgamirali u reljef koji nadmašuje učinak same zvukovne prozračnosti.
Specifična gustoća programa, senzualnost izvedbe i maskulinitet trojice naspram jednoj na sceni, u sukobnosti, prepuštanju i ljubavi odjeci su predstave (nikako koncerta!) kojima se, između ostalog, naglašava da umjetnici u Dalmaciji nikako nisu bezidejni servilni turistički opsluživači lokalnih potreba, nego da nesporno mogu, idejno i izvedbeno, stati uz bok najboljih tradicija europske ozbiljne glazbe. Španjolske noći su jedan od onih projekata koje bih rado vidio na mnogim hrvatskim scenama jer je, ne žrtvujući etiku izvedbe, blizak uhu i oku publike vrlo različitog iskustva. Svima nama u publici bio je to drugačiji glazbeni diskurs, topografija i morfologija slike i zvuka, od kojeg i na kojem možemo učiti.
© Jure Šaban-Stanić, KLASIKA.hr, 30. lipnja 2024.