Furiozna interpretacija europske himne

Riječki simfonijski orkestar, Riječki operni zbor, Akademski zbor “Ivan Goran Kovačić” i solisti, Valentin Egel, dirigent, Finale koncertne sezone: Oda radosti, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka

• HNK Ivana pl. Zajca na svom se posljednjem simfonijskom koncertu u sezoni 2023/2024. pridružio svijetu u proslavi 200. obljetnice praizvedbe simfonije nad simfonijama Devete u d-molu – Ode radosti Ludwiga van Beethovena, praizvedene 7. svibnja 1824. u bečkom Kartnertor Theatru. Riječ je o partituri koja je postala nezaobilazni dio europskog identiteta i to ne samo kulturnog nego općeg percepcijskog, jer je četvrti stavak ujedno i službena himna mirotvorne zajednice država pod nazivom Europska unija, čija je Hrvatska članica već punih 11 godina. Nije stoga nikakvo čudo da je na sam dan praizvedbe, 7. svibnja ove godine cijeli reproduktivni glazbeni svijet bio u pogonu kako bi se na pravi način obilježila ova značajna obljetnica.

  Središnja proslava bila je u Beču, gdje je u Musikvereinu Devetu izvela Bečka filharmonija, zbor Pjevačkog udruženja Bečke državne opere i solisti Julia Kleiter, Marianne Crebassa, Michael Spyres i Gunter Groissbock, pod dirigentskim vodstvom maestra Riccarda Mutija. U austrijskoj prijestolnici održana je i druga proslava i to u Theatru an der Wien koju je prenosila televizija ARTE i to tako da je u televizijskom prijenosu svaki od četiri stavka svirao drugi orkestar u drugom europskom gradu (Beču, Parizu, Milanu i Leipzigu). Tako je ova monumentalna simfonija na simboličan način zagrlila Europu.

  

  Beethovenova Deveta na određeni je način sukus kompletnog njegovog simfonijskog stvaralaštva, a u vrijeme kada ju je skladao bio je posve gluh pa je partitura nastala iz njegova unutarnjeg svijeta, što joj daje na vrijednosti i mističnosti.

  Riječka Deveta iznikla je u sklopu uskrslih Riječkih ljetnih noći, manifestacije koja svoje korijene vuče iz vremena pokojne intendantice Mani Gotovac. Izvedba je povjerena rezidencijalnom Riječkom simfonijskom orkestru, Riječkom opernom zboru i Akademskom zboru Ivan Goran Kovačić, kojima su se pridružili solisti Gabrijela Deglin – sopran, Stefany Findrik – mezzosopran, Bože Jurić Pešić – tenor i Luka Ortar – bas-bariton, a za dirigentskim pultom stajao je maestro Valentin Egel, vrlo tražen dirigent u Hrvatskoj.

  

  Izvedbe Devete simfonije bonnskog giganta uvijek su poseban doživljaj, iako nam se ponekad čini da su previše učestala koncertna pojava. Tako je bilo i na riječkom koncertu, gdje je topla večer kasnog lipnja odisala Beethovenovom glazbom, što je bilo opipljivo kako na pozornici tako i u publici, a kazalište je bilo pristojno popunjeno. Sama izvedba protekla je u diskutabilnoj pripremljenosti orkestra, izuzev posljednjeg stavka. Riječki kapelnik Valentin Egel Beethovenovu glazbu shvaća odveć furiozno pa se gubi određena doza finoće i jasnoće forme, što je posebno bilo izraženo u II. stavku Scherzo. Molto vivace – Presto. Njegova izvedba poštuje određene kanone ali i osobno umjetničko usmjerenje koje nije dovoljno sazrelo da bi ga se olako iznosilo pred publiku, jer Egelu nije niti 30 godina. Kao umjetnik ima apsolutno i neotuđivo pravo na osobnu imaginaciju izvedbe kakva god ona bila, međutim, još ju nije dovoljno razradio kako bi je olako dijelio s auditorijem.

  Sagledavajući orkestralni korpus moramo primijetiti kako je osnovna priprema prva tri stavka bila vrlo manjkava i to je prilično remetilo doživljaj koji je trebao biti znatno bolji. Mogli bismo sada ovdje nagađati o razlozima zbog kojih je pokoja proba više izostala, ali to nećemo činiti. Što se tiče orkestralnih sekcija pohvale idu puhačima i timpanima, a briljantan je posao odradio koncertni majstor Anton Kyrylov koji je tijekom cijelog koncerta svirao na rubu stolca, što je rezultiralo odličnim nastupom prepunim sjajnih sola.

  Četvrti stavak bio je ekstrateritorijalno područje u odnosu na cijelo izdanje. Ipak, kada dolaze zborovi i solisti onda je na dirigentu nešto veća odgovornost pa je potrebno malo minucioznije pripremiti ansambl. Finale koncertne večeri proteklo je u vrlo dobrom muziciranju punog tona i jasne diferencijacije motivske različitosti finalnog stavka. Zborove je krasio dobar izgovor koji se stopio s glazbom u najboljem mogućem smislu. Zborovođe Matteo Salvemini i Ivan Šćepanović odradili su odličan posao. Solisti su svaki ponaosob dali pristojan obol izvedbi. Publika je kraj koncerta dočekala s gromoglasnim ovacijama ali to je, prije svega, bio pljesak Beethovenu jer se radi o toliko velikoj glazbi da je praktički  nemoguće da nakon posljednjih taktova izvođače ne poklopi pljesak i oduševljenje publike,  nerijetko veće i od same izvedbe, što je ovdje svakako bio slučaj.

  © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 20. srpnja 2024.

Piše: