Jedinstven doživljaj dvaju vrhunskih orkestara

Salzburške svečane igre, 19. srpnja - 31. kolovoza 2024., simfonijski koncerati: Bečka filharmonija, Asmik Grigorian, sopran, Gustavo Dudamel, dirigent; Berlinska filharmonija, Kirill Petrenko, dirigent

• 

  Salzburški festival i ove je godine u Mozartov rodni grad donio dašak glamura visoke kulture u kojoj su sadržani fundamenti europskog identiteta. U više od mjesec dana trajanja Festivala prezentirana je ponuda kulturnih događanja koja se ne može nigdje pronaći u redovnim, nefestivalskim okolnostima. Festival pokriva opernu/simfonijsku/komornu glazbu i dramu. Ove dvije grane umjetnosti podjednako su valorizirane, iako glazba ima veći domet zbog izostanka jezične barijere. Kao i svake godine, rezidencijalni orkestar je Bečka filharmonija  koja sa svoje tri postave tijekom festivala ima toliko intenzivan ritam da je pravo čudo s koliko svježine muziciraju – kako u orkestralnoj jami, tako i na pozornici. Nije ništa neobično da ista podjela orkestra (ima ih tri) svira u 11 sati ujutro koncert, a u 15 sati poslijepodne opernu izvedbu. Posebnu čar Festivalu daju vikend-matineje Bečke filharmonije koje atraktivnim programima, solistima i dirigentima privlače publiku koja redovito ispuni Grosses Festspielhaus do posljednjeg mjesta. Riječ je o vrlo akustičnoj dvorani koja pruža potpuni doživljaj jer akustika koju nudi primjereno artikulira sve orkestralne sekcije podjednako, pa umjesto mase zvuka čujemo jasnu diferencijaciju umjetničke umješnosti glazbenika. Dvorana prima i solističke recitale i komorne koncerte koji po potrebi budu omeđeni dodatnim, manjim akustičkim paravanom da zvuk bude koncentriran i kako ne bi dolazilo do raspršivanja tonskog esteticizma.

  

  Predzadnjeg vikenda Svečanih igara, kako glasi otmjeniji naziv ove manifestacije, pred Bečku filharmoniju stao je Gustavo Dudamel. Slavni dirigent iz Venezuele najpoznatiji je izdanak poznatog i kontroverznog sustava glazbene naobrazbe El Sistema. Posljednjih godina uz Dudamela se profilirao i Rafael Payare, iste gore list. Dudamel je dirigent primarno simfonijskog usmjerenja, poznat po gotovo genijalnim interpretacijama Beethovenovih simfonija. Od funkcija u glazbenom svijetu valja izdvojiti mjesto šefa dirigenta Filharmonije iz Los Angelesa, Simfonijskog orkestra Simon Bolivar, a od sezone 2026/2027. preuzima mjesto šefa dirigenta Filharmonije iz New Yorka. Redoviti je gost sezona Bečke i Berlinske filharmonije, 2017. godine ravnao je slavnim Novogodišnjim koncertom Bečkih filharmoničara koji svakog 1. siječnja budi usnuli svijet nakon dočeka nove godine. Djelovanje u Hollywoodu omogućilo je Gustavu Dudamelu da postane dio pop-kulture: ravnao je glazbom za filmove Star Wars ciklusa, Simpsona itd., također surađivao je s zvijezdama kao što su Christina Aguilera, Ricky Martin, Coldplay itd. Poradi svega navedenog dobio je svoju zvijezdu na Hollywood Walk of Fame 2019. U opernom repertoaru Dudamel nije polučio uspjeh kao u simfonijskom. Od 2021. do 2023. bio je glazbeni ravnatelj Pariške opere, a njegove operne interpretacije nisu postigle širu recepciju.

  Litavska sopranistica Asmik Grigorian jedna je od najizraženijih pojava suvremene operne reprodukcije, vrlo širokog repertoara, koji ide od Puccinija preko Verdija do Straussa. Iako nije podjednako uspješna u svim repertoarnim usmjerenjima, nedvojbeno je da svaka njena interpretacija kao paket zvuči jako dobro. Prošle godine pjevala je na Festivalu Verdijevu Lady Macbeth. Iako nedovoljnog raspona, postigla je pamtljivu interpretaciju. Navedeno može zahvaliti izraženom talentu, kvalitetnoj glazbenoj naobrazbi i pomalo alternativnom pristupu.

  Dudamel, Grigorian i Bečka filharmonija udružili su snage kako bi izveli Četiri posljednje pjesme (Vier letzte lieder) za sopran i orkestar Richarda Straussa (1864-1949), praizvedene 22. svibnja 1950. u londonskom Royal Albert Hallu. Solistica je bila Kirsten Flagstad (Straussov izbor), dirigirao je Wilhelm Furtwangler. Četiri posljednje pjesme nisu inicijalno zamišljene za izvođenje u formi ciklusa, a tome svjedoči i varirajuća orkestracija pripadajuća svakoj od četiri pjesme iz ciklusa skladane na stihove Hermanna Hessea i Josepha von Eichendoffa. Međutim, Straussov izdavač Ernest Roth iz marketinških ih je razloga objedinio u jedan ciklus. Iako ove četiri pjesme nisu bile Straussova posljednja skladba i u svom sadržaju slave život i vitalnost, nazvane su posljednjima kako bi poprimile mističnu aureolu i tako postale zanimljivije publici. 

  Od prvog znaka Gustava Dudamela Bečkim filharmoničarima bilo je jasno kako traži da ciklus bude glazbeno sagledan u ukupnosti, tražeći da se različite orkestracijske pretpostavke neprimjetno sklope u cjelinu. Dudamel se trudio postići lebdeći piano u kojemu će dvorana kontemplirati. Postigao je to manjim pritiskom gudala o žice violina i izraženijim prijelazima iz mezzopiana u piano. Posebnu pažnju pridali su i dirigent i solistica posljednjoj pjesmi Zalazak, koja je najopsežnija jer se sastoji od četiri strofe, za razliku od ostale tri koje sadrže tri strofe. Poseban angažman u posljednjoj pjesmi ima piccolo flauta koja odmah na početku inducira Straussovo eksperimentiranje s neočekivanim modulacijama i kadencom. Asmik Grigorian nastojala je izražajnom interpretacijom odgovoriti na Straussove smione poteze a za to je imala podršku dirigenta koji je pustio da glazba teče i da solistica zajedno s orkestrom gradi interpretaciju kakvu želi. Interpretacija Asmik Grigorian bila je sazdana od profanog, nekanonskoga pristupa koji nikako nije išao nauštrb lijepog koloraturnog pjevanja s mračnim akcentima. Smionije konture došle su do izražaja u prvoj pjesmi Rujan, koja sadrži erotsku konotaciju. Mogli smo čuti integralnu slojevitost Straussovog ciklusa koja u ovako plemenitom tonu može zazvučati samo u interpretaciji visoke razine. Briljantan solo na violini odsvirao je koncertni majstor Volkhard Steude. Publika je polusatnu izvedbu pozdravila ovacijama i to nakon podužeg predaha tišine induciranog od strane dirigenta kako bi atmosfera ljepote glazbene umjetnosti potrajala što dulje.

  

  Drugi dio koncerta pripao je Straussovoj najopsežnijoj simfoniji – Alpskoj simfoniji op. 64 praizvedenoj 28. listopada 1915. godine u Berlinu. Simfonija je to programskog karaktera koja traje gotovo pedeset minuta, a opisuje jedan dan u Alpama, što dakako podrazumijeva obilje glazbene onomatopeje koja se atraktivnom niti provlači partiturom. Fragmenti Alpske simfonije poslužili su kao inspiracijsko izvorište generacijama skladatelja stasalima nakon Straussa. Među avangardistima koji su pri skladanju svojih djela na umu imali ovu simfoniju jesu: Krzysztof Penderecki, Olivier Messiaen, Alban Berg i Benjamin Britten. Dakako, Alpska simfonija sadrži i fragmente Straussovih prethodnika, pa možemo čuti natruhe Betthovenove Pete simfonije, Wagnerove Walkire (u orkestralnom korpusu prisutne su Wagnerove tube) i Chopinova Preludija.

  Dudamel je Alpsku simfoniju zamislio kao cjelovit doživljaj, izostavivši pauze između naslovljenih stavaka, tako da je šetnja Alpama protekla u jednom dahu. Dudamelu je bilo osobito stalo do povezanosti orkestralnih sekcija kako bi zvuk nastajao i širio se u jednom luku (legatissimo) bez neženjenih rastakanja supstance. Posebno je zanimljiv bio nastup fagot sekcije, u čijim je solo nastupima Dudamel inzistirao na postupnom crescendu uz dugo držanje tona. Bečki filharmoničari muzicirali su snažno, na rubu stolca, uz poseban angažman u fragmentu Oluje. Ton limenih puhača nestvarno je lijep i u svjetskoj glazbenoj reprodukciji čuti uživo tu sekciju ovog orkestra jedinstven je doživljaj. Posebno su se isticali rogovi, a jedan od hornista Bečke filharmonije Zagrepčanin je Jan Janković. Nakon vrlo intenzivne izvedbe koja nas je odvela u Alpe ponovo je nastao predah tišine kao i na kraju prvog djela koncerta, nakon čega je uslijedio pljesak publike uz stajaće ovacije. Iako mnogi koncerti festivalskog ciklusa Bečke filharmonije budu svirani po tri puta, ovaj je in concreto sviran dva puta.

  

  Navečer istoga dana u Grosses Festspielhausu nastupila je Berlinska filharmonija u okviru festivalskog ciklusa Gostujući orkestri. Berlineri su stalni gosti Festivala – dolaze svake godine i redovito nastupaju s dva različita programa. Stigli su u pratnji svoga šefa dirigenta Kirilla Petrenka. On poziciju šefa dirigenta drži od 2019. godine, kada je izabran glasovima članova orkestra. Riječ je o dirigentu rođenom u Omsku, koji je nakon školovanja u rodnom gradu obrazovanje nastavio u Austriji. Prije nego što je stupio na mjesto šefa dirigenta, bio je primarno prepoznat kao operni dirigent. Sedam godina (2013-2020) bio je umjetnički ravnatelj Bavarske državne opere u Münchenu, a uz to nastupio je sa svim važnijim europskim i svjetskim orkestrima. Moramo napomenuti i kako je od 2013. do 2015. dirigirao operom Prsten Nibelunga u Bayreuthu. Šteta je što se Petrenko priklonio trendu prema kojemu je sve manje opernih dirigenata. Ipak, praksu opernih nastupa održava i dalje s Berlinskom filharmonijom, pa je tako u posljednje vrijeme postavio: Mazeppu, Pikovu damu, Ženu bez sjene i Elektru; slijedi Madama Butterfly u predstojećoj sezoni. Dakako, Petrenko njeguje i širok simfonijski repertoar uz poseban doprinos revitalizaciji opusa dvojice zaboravljenih skladatelja: Josefa Suka i Karla Amadeusa Hartmanna. Kirill Petrenko debitirao je za pultom Berlinske filharmonije 2006.

  Prvi od dva koncerta gostiju iz Berlina pristiglih bio je posvećen ovogodišnjem obljetničaru – Antonu Bruckneru. Na repertoaru se našla njegova Peta simfonija u b-duru, pod oznakom WAB 105. Peta od devet simfonija skladatelja i orguljaša iz Gornje Austrije praizvedena je 14. veljače 1875., međutim, nekoliko je puta revidirana pa je verzija kakvu danas poznajemo praizvedena 23. listopada 1935. u Münchenu. Brucknerove simfonije voli se nazivati zvučnim katedralama i to ponajprije zato što je Bruckner bio vrlo bogobojazan čovjek i orguljaš koji je inspiraciju za svoja djela pronalazio u velebnim srednjovjekovnim i baroknim crkvenim zdanjima. Provlači se teza kako je Bruckner upijajući akustiku i atmosferu tih prostora njihovu velebnost pretočio u svoje partiture i to kroz zvuk, simboliku i arhitekturu u prenesenom značenju – velebnost arhitektonskog postala je velebnost kompozitorskog rješenja. 

  

  Peta simfonija kreće od sporo gorućeg pizzicata kontrabasa na koji se nadovezuju violine i viole, što rezultira briljantnom polifonijom nalik na motet. Od prvog tona mogli smo čuti neprikosnovenu kvalitetu orkestra koji se nalazi pred nama. Glazbenici kojima je pošlo za rukom postati članovima Berlinske filharmonije najbolji su na svijetu, jer ne može svatko proći kroz kompleksan sustav odabira. Neovisno o navedenome, kontrabasisti su 15 minuta prije koncerta bili na pozornici i ugađali svoje instrumente, očito duboko svjesni odgovornosti koja je na njima jer su nositelji prvog dojma i invokacije simfonije o kojoj ovisi daljnji razvojni luk izvedbe. Nakon uvodnih akcenata slijedi nekoliko tišina, a onda crescendo koji rezultira razvojem brzog drugog djela prvog stavka. U Berlinskoj filharmoniji sjede  glazbenici koji osim što su izuzetni interpreti posjeduju i vrlo kvalitetne instrumente. Moramo istaknuti vrhunska sola poznatog flautista Emmanuela Pahuda, a uvijek je sjajna i hornistica Sarah Wilis. Šef dirigent Petrenko i orkestar gaje veliko međusobno povjerenje pa je u 3. stavku Scherzu dirigent pustio glazbenike da sami muziciraju, spustio ruke i suptilno zaplesao na valovima glazbe. Zanimljiva je to interpretacija Brucknera koji uvijek nosi atmosferu religioznosti i monumentalnosti, pa je ovaj nešto slobodniji/profaniji pristup iznimno dojmljiv i pamtljiv. Berlinere bi bez problema mogli slušati cijelu noć; plijeni njihov angažman, predanost i zanos, a to je posebno došlo do izražaja u finalnim taktovima koji su bili neopisiv doživljaj. 

  

  Berlinska filharmonija je u svojoj matičnoj dvorani Philharmonie u Berlinu otvorila sezonu s Brucknerovom 5. simfonijom svega dva dana prije nastupa u Salzburgu. Na svom drugom koncertu dan kasnije nastupili su s ciklusom od 6 simfonijskih pjesama Moja Domovina Bedřicha Smetane.

  Slušati u jednom danu, ujutro Bečku a navečer Berlinsku filharmoniju, jedinstven je doživljaj.     

  © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 16. rujna 2024.

Piše: