Gradirajuća lavina zvuka

72. Ljubljana festival, 20. lipnja - 3. rujna 2024.: Londonski simfonijski orkestar, Antonio Pappano, dirigent, Bruce Liu, klavir; Filharmonica della Scala, Riccardo Chailly, dirigent

• 

  Višegodišnja je navika da Ljubljana festival, ove godine u 72. izdanju, krajem ljeta ponudi nekoliko atraktivnih koncertnih programa. Okretnost direktora festivala Darka Brleka pretvorila je Ljubljanu u obligatorno svratište slavnih svjetskih orkestara na njihovim festivalskim turnejama u pozno ljeto. U Zagrebu je to u potpunosti nezamislivo, što nam nikako ne služi na čast. Značajni orkestri i solisti koji dolaze u Ljubljanu pretežito dolaze tijekom tjedna, što znači da slovenska metropola i njoj pripadajući Festival još uvijek nema dovoljno veliki ugled da može diktirati termine, ali kako je krenulo, nema razloga da to u skorijoj budućnosti ne bude slučaj. Značajan obol percepciji festivala kao značajne kulturne manifestacije emitiranje je koncerta Zubina Mehte, orkestra Maggio Musicale Fiorentino i violinistice Lane Trotovšek na internetskoj platformi Medici.tv s all-Beethoven programom. Pretposljednji i posljednji tjedan ovogodišnjeg festivala obilježili su koncerti Londonskog simfonijskog orkestra i Filharmonije milanske Scale.

  Londonski simfonijski orkestar (LSO) skućio se u londonskom Barbican centru, impresivnom koncertnom zdanju na otoku. Orkestar njeguje širok repertoar koji obuhvaća klasične evergrine ali i nove skladbe koje nerijetko naručuju za vlastite izvođačke potrebe. Posljednjih godina značajni su dirigenti prodefilirali dirigentskim pultom, a spomenut ćemo dvojicu bivših i jednog budućeg šefa dirigenta. Na zapadu otkazan Valerij Gergijev bio je šef dirigent ovog orkestra i postigao značajne uspjehe, primarno izvodeći ruski repertoar, a sada je izbrisan čak i iz arhive orkestra na njegovim web-stranicama. Sir Simon Rattle nakon dugogodišnjeg angažmana šefa dirigenta Berlinske filharmonije stiže na mjesto šefa dirigenta LSO-a. Jedan od najatraktivnijih programa pod njegovim vodstvom bilo je izvođenje Petruške, Posvećenja proljeća i Žar-ptice Igora Stravinskog u istoj koncertnoj večeri. Spomenimo u ovom kontekstu i koncertnu izvedbu opere Faustovo prokletstvo Hectora Berlioza s Joyce DiDonato, također pod Rattelovim vodstvom. Od sezone 2024./2025. novi šef dirigent orkestra bit će Sir Antonio Pappano.

  

  Dugogodišnji umjetnički ravnatelj Royal Opera Housea Convent Garden, gdje je ravnao vrlo širokim opernim repertoarom: od Verdija, Wagnera i Mozarta do suvremenih opernih praizvedbi od kojih je najviše pažnje izazvala opera Anna Nicole Mark-Anthonyja Turnagea, koja prati život starlete Anne Nicole Smith. Predstava je podijelila kritičare. Pappano je paralelno bio šef dirigent orkestra Academia Nazionale di Santa Cecilia u Rimu gdje ga je od ove sezone naslijedio Daniel Harding – diskutabilan glazbenik nesporno velike karijere.

  Na drugom ljubljanskom koncertu (prvi je protekao u znaku nastupa violinistice Vilde Frang, Elgara i Mahlera) LSO-u se pridružio pijanist Bruce Liu koji je svirao Chopinov Prvi klavirski koncert u E-molu, op. 11. Liu je kanadski pijanist kineskog podrijetla koji je pobijedio na Chopinovu natjecanju u Varšavi 2021. godine. Čim smo vidjeli tu biografsku referencu, zvonilo je na uzbunu, jer današnji pijanistički konkursi predstavljaju poplavu tehničkog perfekcionizma koja nema ništa za ponuditi osim suhoparnog savršenstva. Liu se nipošto ne uklapa u takvu paradigmu jer je riječ o iznimno posvećenom interpretu nevjerojatne interpretativne snage, briljantnih tonskih figura koje izvlači iz klavijature, eteričnih piana i bajkovitih pasaža. Sve pobrojano Liu je utkao u Chopinovu partituru i to posebno u II. stavak Romance Larghetto, koji je bio užitak slušati. Od pobjede na natjecanju ovaj pijanist stječe iskustvo nastupa sa slavnim orkestrima i dirigentima pa se, analogno tome, na pozornici uz orkestar osjeća ugodno, što je bilo vidljivo iz njegova nastupa. Antonio Pappano iskustveno je pratio solista i to agogičkom protočnošću i jasnom tonskom diferencijacijom orkestralnih odlomaka od onih u koje je uključen klavir. Ove druge dirigent je obgrlio mezzopianom, pa smo mogli čuti sve detalje Chopinova habitusa. Drveni puhači u sastavu LSO-a zvučni su koncentrat koji se dugo pamti nakon izlaska iz koncertne dvorane, a gudačka sekcija pokazala se čvrstim osloncem solistu za glazbeni dijalog. Cankarjev dom je Liua pozdravio usklicima, a on se publici pristigloj iz Slovenije i okolnih zemalja odužio s dva bisa koji su značajno produžili koncert, ali to je u potpunosti irelevantno.

  Drugi dio protekao je u znaku orkestralne suite Planeti u sedam stavaka, od kojih svaki nosi ime jednog od planeta sunčevog sustava uz prigodni podnaslov Gustava Holsta. Riječ je o skladbi koja traje gotovo sat vremena, a nerijetko je na repertoaru revijalnih i edukacijskih koncerata, dakako fragmentarno. Bila je ovo jedinstvena prilika čuti integralnu suitu koju je izvodio orkestar koji je ujedno skladateljev sunarodnjak pa tu glazbu ima u svom zvučnom kodu. Pappano je izvedbu zamislio slojevito, s velikim oscilacijama tempa i glasnoće, sukladno partituri, pa i izraženije od toga. U izvedbi su se iskazali timpani, a u manje glasnim i sporijim fragmentima gudači zaokupljajućeg zvuka. Svaki orkestar ima svoj endemski zvuk, pa u tom smislu možemo ustvrditi kako LSO ima vrlo filmičan zvuk koji nosi slikopisnu atmosferu. Slušajući ga, uživljavanje u glazbu ne predstavlja izazov. Pappano dirigirajući bez batona tražio je od glazbenika jake tutti trenutke, očito shvativši prvu večer i na probi da zvuk ukupnosti značajno bolje funkcionira u Gallusovoj dvorani od onoga po orkestralnim sekcijama. Svirka orkestra na momente je odavala dojam kao da se nalazi iza zvučnog zida i to ponajprije zbog prevelike zagušenosti tonskog tijeka. Nastupio je i ženski sastav Državnog zbora iz Kaunasa u posljednjem, sedmom stavku – Neptun, mistik. Nastup je bio kvalitetno pripremljen, uz opasku da je trebalo poraditi na jasnijoj artikulaciji tona i to zato što se zbor nalazio iza pozornice. Sve u svemu više su nas dojmili polaganiji od bržih stavaka, a slušanje suite nas je impresioniralo na duge staze.

  Koncert je započeo furioznom izvedbom uvertire Rimski karneval, op. 9 Hectora Berlioza, gdje smo mogli čuti zavidnu gipkost gudačkoga korpusa. Koncertni majstor bio je Benjamin Marquise Gilmore, koji je došao na pozornicu posebno, kada je ostatak orkestra već bio na svojim mjestima, što je logična koncertna navada, no ipak nije nam jasno zašto je finalno ugađanje orkestra prije početka odradila zamjenica koncert majstora a ne on sam te se ukazao nakon toga.

  

  Orkestar Filharmonica della Scala osnovao je Claudio Abbado 1982., a sastoji se od glazbenika zaposlenih u slavnom milanskom Teatru alla Scala. Orkestar je  od 1987. do 2005. djelovao pod vodstvom šefa dirigenta Riccarda Mutija sve do njegovog dramatičnog odlaska iz Scale iste godine. Od 2015. šef dirigent orkestra je Riccardo Chailly, koji je kao što je to bio i Mutti istovremeno i umjetnički ravnatelj najpoznatije operne kuće na svijetu. Složio se netko s tim ili ne, La Scala je sinonim za opernu umjetnost. Orkestar njeguje široki simfonijski repertoar s velikim dirigentima i solistima, a svaka sezona odiše atraktivnim programima. Njeguje se i diskografska aktivnost, a jedna od najpoznatijih snimki je ona kada je nedugo pred smrt s orkestrom nastupio veliki francuski dirigent Georges Prêtre. Nosač zvuka naslovljen je Georges Prêtre – The Last Concert at La Scala.

  Maestro Riccardo Chailly jedan je od posljednjih velikih opernih dirigenata na svijetu, podjednako uspješan u opernom i simfonijskom repertoaru. Maestrova karijera traje već gotovo 50 godina, a najznačajnije funkcije koje je obavljao prije ravnateljevanja Scalom bila su mjesta kapelnika Gewandhaus orkestra iz Leipziga i Royal Concertgebouw orkestra iz Amsterdama; također šef je dirigent Lucernskog festivalskog orkestra. Chailly je posljednjih godina dao veliki obol revitalizaciji talijanske opere i to podjednako belkantističkih i verističkih partitura, otvorio je opernoj publici i kritici nove perspektive poznatih naslova željeznog repertoara izvodeći dijelove opera koji su se izobičajili iz izvedbene prakse usred skraćivanja i srodnih intervencija. Najzanimljivija postavljanja opera na nekanonski način odnosila su se na dvije Puccinijeve opere – Turandot i Madamu Butterfly. Turandot je postavio u Scali 2015. s finalom u verziji Luciana Beria bez skoka Franca Alfana na koji smo navikli, a Madamu Butterfly 2016. izveo je u izvornoj verziji u dva čina, za razliku od uobičajena tri.

  

  Chailly se na Ljubljana festival vratio nakon 11 godina s programom koji se sastojao od suita br. 1 i 2 Daphnis et Chloe Mauricea Ravela i Pete simfonije u E-molu, op. 64 Petra Iljiča Čajkovskog. Izvedba prve programske točke bila je koncipirana kao gradirajuća lavina zvuka s kontemplativnim uvodom I. Nocturno, što je postignuto primarnim naglašavanjem nekoliko uvodnih taktova. Orkestar je zvučao prodorno i čisto, pa se diferencirajući kolorit Ravelove glazbe mogao doživjeti u potpunosti. Chailly posjeduje jedinstven osjećaj za ovu glazbu, što je bilo jasno iz zvuka koji je u svojoj slojevitosti sadržavao sve ono što Ravela čini Ravelom – od francuske mekoće do izravnih utjecaja 20. stoljeća koji podrazumijevaju slobodnije forme. Suita br. 2 pokazala nam je svu raskoš limenih puhača filharmonije kao i zaglušujućom ljepotom obilježen fortissimo. Slušatelj je, pod uvjetom koncentracije, mogao doslovno biti uvučen u mitski svijet opisan glazbom. Sekcije orkestra pokazale su iznimnu kompaktnost i vjernost kodama maestra koji se glazbenicima prema kojima je to u tom trenutku potrebno, gestama obraćao na vrlo prisan način, kao da je njihov glazbeni otac, što u neku ruku i jest. Chailly gaji poseban senzibilitet za piano koji kodificira na vrlo jasan i osobit način, svojstven njegovoj interpretaciji. Čuti dvije Daphnis i Chloe suite adekvatna je supstitucija za cijelo djelo, koje u integralnoj verziji zahtijeva veliki orkestar i zbor.

  Drugi dio koncerta protekao je uz zvukove Pete simfonije u E-molu Petra Iljiča Čajkovskog. Peta simfonija nosi pomalo mračnu atmosferu koja kulminira na kraju IV. stavka Andante maestoso – Allegro Vivace (Alla Breve) – Molto Meno Mosso. Maestro Chailly izvedbu je vodio jasnom, precizno stiliziranom melodijskom premisom kojom se zanosio cijelom partiturom. Slavni dirigent pokazao je istinsku veličinu svojeg umjetničkog izričaja pa je izvedba zvučala interpretacijski jasno i određeno. Zvuk gudača bio je vrlo koncizan, a doprinos drvenih puhača formirao je nenadmašnu cjelinu glazbe visokog ukusa. Chailly je iznimno dobro upoznat s opusom Čajkovskog, pa je i Petu simfoniju zbog njenih dinamičkih opreka zamislio (po uzoru na Manfred simfoniju, op. 58) imaginarno programski, pa smo jasno mogli pratiti razvojni luk glazbenih zamisli koje putuju iz tame prema svjetlu. Kao i u operi, Chailly pazi na svaki znak koji uputi orkestru, a partituru poznaje savršeno. Sve opisane prednosti izvedbe rezultirale su blještavim pljeskom orkestru i dirigentu.

  

  Dodajmo kako su članovi orkestra odjeveni u frakove a članice u toalete. I uvodni govori direktora festivala Darka Brleka i talijanskog veleposlanika u Ljubljani – njegove ekscelencije Giuseppea Cavagne, događaj su podigli na vrlo visoku kulturnu razinu, višu od koncerata Londonskog simfonijskog orkestra.  

  © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 16. rujna 2024.

Piše: