Fluidna i nadahnuta izvedba glazbenih rariteta u našim koncertnim dvoranama

Kanconijer: Zbor i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, Zbor Slovenske filharmonije, Josipa Bilić, spran, Mirjan Josip Mundweil, dječački sopran, Ivan Repušić, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

  • Istražujući prije dvadesetak godina koncertni život i različite glazbene priredbe u Zagrebu u 19. stoljeću, naišla sam na podatke o nastupima pjevačkih društava na grobovima uglednih građana, političara, umjetnika i znanstvenika uoči blagdana Svih Svetih. Bar jednom u godini sjećamo se svojih preminulih rođaka, prijatelja i poznanika posjećujući i urešavajući njihova posljednja počivališta. Obilasci grobova dio su crkvene tradicije, a od 1989. godine blagdan Svih Svetih je državni praznik. Pjevanje na grobljima iščeznulo je iz glazbenoga života, a umjesto njega se uoči Svih Svetih priređuju koncerti na čijim su programima rekvijemi ili duhovne skladbe sadržajno primjerene tome danu.

    Među takve koncerte mogao bi se ubrojiti koncert iz zajedničkoga ciklusa Zbora i Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije Kanconijer koji je održan u četvrtak, 31. listopada 2024. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Zbor je pojačao Zbor Slovenske filharmonije, kao solisti su nastupili sopranistica Josipa Bilić i dvanaestogodišnji dječak Mirjan Josip Mundwell (dječački alt), a izvedbom je ravnao maestro Ivan Repušić (1978.). Na programu su bile tri skladbe: Quattro pezzi sacri Giuseppea Verdija (1813–1901), Adagio za gudače Samuela Barbera (1910–1981) i Chichester Psalms za mješoviti zbor, dječački glas i orkestar Leonarda Bernsteina (1918–1990).

    Radio-stanica Zagreb osnovana je davne 1926. godine kao prva na ovim prostorima i već je pet godina kasnije osnovan orkestar koji je (najčešće u izravnome prijenosu) izvodio glazbu raznih stilova i žanrova za potrebe programa. S vremenom se orkestar profilirao kao jedan od vodećih u koncertnom životu Zagreba pod vodstvom mnogih uglednih hrvatskih dirigenata, čiji rad je kao šef-dirigent nastavio francuski dirigent Pascal Rophé (1960.). Deset godina nakon orkestra (1941.) osnovan je i mješoviti zbor koji je s vremenom prerastao u profesionalni zbor u kome pjevaju akademski obrazovani pjevači (kao i u zboru Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu). Prvi zadatci zbora bili su sudjelovanje u programu i na koncertima, a posebno težište u repertoaru polagalo se na izvedbe skladbi hrvatskih skladatelja. I zbor su vodili mnogi ugledni hrvatski dirigenti, a od sezone 2017/2018. šef-dirigent je maestro Tomislav Fačini (1975.). Tradicija zborskoga pjevanja seže u Sloveniji daleko u 18. stoljeće. Ishodište današnjega Zbora Slovenske filharmonije povezuje se uz društvo Glasbena matica utemeljeno u 19. stoljeću, čiji je zbor uspješno djelovao. Nakon gašenja Glasbene matice nakon Drugoga svjetskog rata zbor je nastavio djelovati u sklopu Slovenske filharmonije do 1976. godine. Novi profesionalni zbor osnovan je 1991. godine kao Slovenski komorni zbor, a od 1998. djeluje kao udruga u okviru Slovenske filharmonije. Zbor je dva desetljeća vodio Mirko Cuderman (1930.).

    Na koncertu su nastupila i dva vokalna solista: sopranistica Josipa Bilić i Mirjan Josip Mundwell (dječački alt). Josipa Bilić učila je solo-pjevanje u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog kod prof. Kristine Beck Kukavčić, a nastavila je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi red. prof. Lidije Horvat Dunjko, završivši 2001. godine studij s ocjenom summa cum laude. Nastupala je još za vrijeme studija, a od nedavno je u stalnom angažmanu u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Mirjan Josip Mundwell rođen je u Münchenu, gdje je počeo osnovno školovanje, a po dolasku u Zagreb polaznik je Deutsche Internationale Schule Zagreb i Glazbene škola Pavla Markovca. Član je zbora te glazbene škole koji vodi prof. Vinko Karmelić; član je i Dječjega zbora HRT-a čiji je umjetnički voditelj maestro Tomislav Fačini, a asistenti su Vinko Karmelić i Nina Cossetto.

    Spomenute ansamble i vokalne soliste sjedinio je u besprijekorno pripremljenu i upečatljivu izvedbu maestro Ivan Repušić. Studij dirigiranja završio je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu prof. emeritusa Igora Gjadrova (1929–2014) i prof. Vjekoslava Šuteja (1951–2009), a usavršavao se kod mnogih svjetskih uglednih dirigenata. Već 2002. godine je šef-dirigent Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu, od 2006. do 2009. ravnatelj Opere i ravnatelj glazbenoga programa festivala Splitsko ljeto, od 2009. do 2012. ravnatelj glazbenoga programa Dubrovačkih ljetnih igara te od 2005. šef-dirigent Zadarskoga komornog orkestra. Kao i mnogi kolege iz Hrvatske koji su u inozemstvu ostvarili uspješne karijere, Ivan Repušić 2010. godine otisnuo se u Državnu operu u Hannover, odakle je počelo njegovo uspješno putovanje po opernim kućama i orkestrima u Njemačkoj. Danas je šef-dirigent Münchenskog radio-orkestra, šef-dirigent Državne kapele Weimar i prvi stalni gost-dirigent Njemačke opere u Berlinu, a od sezone 2025/2026. bit će glavni glazbeni ravnatelj Lajpciške opere. (Podatci u programskoj knjižici koncerta, čija je autorica i urednica muzikologinja Ana Vidić, preuzeti su sa web stranice www.ivanrepusic.com čija je autorica dr. sc. Jelica Valjalo Kaporelo. Citirani su uz male izmjene, a izvor podataka nije naveden.)

    Giuseppe Verdi stekao je još za života veliku popularnost kao operni skladatelj, ali opera nije i njegovo posljednje glazbeno djelo. To je mjesto pripalo skladbi za mješoviti zbor i orkestar Stabat Mater dovršenoj 1897. godine, koja je uvrštena kao treća u cjelinu od četiri duhovne skladbe Quattro pezzi sacri. Nema izričite potvrde da je skladatelj skladbe skladane od 1889. godine zamislio kao cjelinu, nego su nastajale kao samostalne pripadajući različitim glazbenim vrstama. Prva od njih Ave Maria (1889.) skladana je za mješoviti zbor a cappella na tekst starokršćanske molitve koja se već od 6. stoljeća nastavljala na molitvu Očenaš. Druga u nizu Stabat Mater za mješoviti zbor i orkestar skladana je na tekst poznate sekvence, jedne od najljepših molitvi, tužaljke Kristove Majke koja plače pred sinom raspetim na križu, čiji je autor po svoj prilici Jacopone da Todi (1230–1306). Treća skladba za ženski zbor a cappella nosi naslov Laudi alla Vergine Maria. Za literarni predložak Verdi je odabrao početne stihove iz posljednjega, XXXIII. pjevanja iz spjeva Raj, trećega dijela Božanstvene komedije pjesnika Dantea Alighierija (1265–1321) u kojima se sv. Bernard di Chiaravalle (1109–1153) obraća Djevici Mariji. Posljednja skladba Te Deum izrasla je na riječima starokršćanskoga himana iz 5. stoljeća čiji su autori (pretpostavlja se) sv. Augustin i milanski biskup Ambrozije koji ga je uveo u liturgijske obrede. Pjeva se za vrijeme svečanih misa ili Božanskoga časoslova i izražava pohvalu Svetom Trojstvu. U skladbi Te Deum za dvostruki mješoviti zbor i orkestar iskoristio je Verdi velike mogućnosti polifonoga vođenja glasova, ali i čvrstoga homofonog sloga¸, istaknuvši vokalnim i instrumentalnim koloritom dramatiku koja povremeno ishodi iz teksta. Sopran solo u visokom registru ispjevava stih (u prijevodu) „U tebe se, Gospodine, ufam.“ iskazujući nadu u Gospodinovo milosrđe kojim će oprostiti grijehe čovječanstvu.

    Na početku drugoga dijela koncerta gudači Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije odsvirali su Adagio Samuela Barbera, drugi stavak iz njegova Gudačkoga kvarteta, op. 11 iz 1936. godine koji je preradio za gudački orkestar dvije godine kasnije. Skladba je izvedena na radiju u New Yorku i Londonu 1945. godine nakon objave vijesti o smrti predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Franklina D. Roosevelta. Mirni ugođaj, polagani tempo, jednostavne melodijske linije i harmonijsko uporište u tonalitetu ubrzo su skladbu uvrstili među one koje su primjerene odavanju počasti preminulima. Gudački kvartet skladao je Barber tijekom boravka u Rimu kao dobitnik nekoliko nagrada tijekom studija, a prema nekim izvorima nadahnuo ga je jedan od literarno najvrjednijih epova Publija Vergilija Marona (70. g. pr. Kr.–19. g. n. e.) Georgike (Ratarske pjesme), didaktički spjev u kom je u četiri knjige opjevao četiri područja poljoprivredne djelatnosti.

    Posljednja skladba koncerta bili su Chichesterski psalmi za mješoviti zbor, dječački glas i orkestar Leonarda Bernsteina. Ovom trostavačnom skladbom temeljenom na stihovima triju psalama u cjelini (100., 23., 131.) i odlomcima iz njih triju (108., 23., 133.) udovoljio je skladatelj molbi koju mu je uputio Very Rev Walter Hussey, dekan katedrale u Chichesteru (Sussex, Engleska), da za festival zborova 1965. godine sklada zborsku skladbu. Tri stavka ne nose naslove ni oznake tempa ali se jasno razlikuju po tempu i sastavu, pri čemu je osobito zanimljiv drugi, s polaganim početkom. u kome dominira dječački alt od početnoga recitativa praćenog harfom koji imitiraju soprani do nastupa muškog zbora u brzome tempu i do smirenoga ponavljanja stihova čitavoga 23. psalma („Jahve je pastir moj…“). U trećem stavku, čiji instrumentalni uvod počiva na motivu iz prvoga stavka, citirani su tekstovi iz 131. i 133. psalma (stihovi „Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti:“) nakon čega slijedi završni „Amen“. Bernstein je odabirao različite zvučne kombinacije instrumenata i glasova postavivši u prvi plan tekstove (na hebrejskome jeziku) i njihove poruke. Melodijske linije u koje je utkao i disonance, kao i ritamske kombinacije, prilagodio je hebrejskome jeziku. Bogata instrumentacija postala je okvirom za slobodno vođene i različito obojene harmonije.

    Od tri skladbe ovoga koncerta održanog uoči blagdana Svih Svetih češće se na koncertima čuo Barberov Adagio, dok su Verdijevi Quattro pezzi sacri i Bernsteinnovi Chichesterski psalmi, ipak, programski rariteti u našim koncertnim dvoranama. Maestro Ivan Repušić, koji u svome repertoaru ima zavidan broj opernih naslova, potvrdio se i kao tumač instrumentalnih i vokalno-instrumentalnih skladbi koje su prevladale i na ovome koncertu. Dobro pripremljeni zborovi od početne Verdijeve a cappella skladbe Ave Maria pjevali su angažirano, intonativno precizno, razgovjetno izgovarajući tekst, a osobito su zadivili finim nijansiranjem tihih dinamičkih nijansi i punom, neusiljenom glasnoćom. Sopranistica Josipa Bilić imala je kratki, ali upečatljivi pjev na završetku himana Te Deum, a sigurnošću, muzikalnošću i dobrom suradnjom s ansamblom velike simpatije publike stekao je mladi Mirjan Josip Mundwell. Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije ponovno se potvrdio kao izvođački ansambl u kome svaki glazbenik odgovorno pristupa studiju svoje dionice dajući svoj prilog homogenom, izbalansiranom i lijepom zvuku orkestra, što se osobito odnosi na svirače puhaćih glazbala. Jasne kretnje (mirne ili odrješite, što je ovisilo o tempu skladbe) maestra Ivana Repušića bile su vodiljom kroz fluidno i nadahnuto muziciranje svih glazbenika i tkanje glazbenog tkiva koje je s oduševljenjem prihvatila publika. Ona će ga sigurno još dugo pamtiti zbog zanimljivoga programa i izvrsne izvedbe.

    © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 15. prosinca 2024.

    Program:

    Giuseppe Verdi: Quattro pezzi sacri
    Samuel Barber: Adagio za gudače
    Leonard Bernstein: Chichester Psalms

Piše:

Snježana
Miklaušić-Ćeran

kritike