Spoj tradicije i vrhunske interpretacije
Novogodišnji gala koncert u HNK-u Ivana pl. Zajca Rijeka: Riječki simfonijski orkestar, Aljoša Jurinić, klavir, Vladimir Hrovat, usna harmonika, Kristina Kolar, sopran, Valentin Egel, dirigent
-
Jednom, tj. pet puta (koliko ima koncerata) u godinu dana (osim ako se na repertoaru ne pojave Verdijev ili Mozartov Requiem ili Orffova Carmina Burana) Zajc vrvi publikom, prilika je jasna; na rasporedu je Novogodišnji koncert. U proteklih nekoliko godina ovaj program ustalio se kao repertoarno nemaštovit, međutim, ova godina predstavlja dobrodošli izuzetak. Naime, stalnim sudionicima Riječkom simfonijskom orkestru (RSO) i njihovu šefu dirigentu – maestru Valentinu Egelu pridružio se najbolji hrvatski pijanist mlađe generacije – Aljoša Jurinić. U žiži javnosti Jurinić se našao kada je 2015. godine ušao u finale prestižnog natjecanja Chopin u Varšavi. Također, bio je laureat natjecanja Robert Schumann 2012., natjecanja Kraljice Elizabete 2016. i Leeds natjecanja 2018. Dakako, svi navedeni konkursi nose predznak međunarodni. Sve to priskrbilo mu je vrijedan renome pa je, analogno tome, redoviti gost svjetskih i hrvatskih pozornica – što kao solist uz orkestar, što u jedinstvu s klavirom na recitalima.
Na početku slavljeničke večeri, kojom pozdravljamo staru i radujemo se dolasku nove godine, pred publikom je izveden Prvi koncert za klavir i orkestar u b-molu, op. 23 Petra Iljiča Čajkovskog. Čim je sjeo za klavir Jurinić je pokazao umješnost baratanja klavijaturom što je rezultiralo punim tonom odmjerenog, ali čvrstog udara o tipke. Jurinić se trudio postići zvučnu ekspresiju strogom raščlambom motiva, posebno u smislu dinamičke diverzifikacije. Valentin Egel nastojao je utišati orkestar kako bi solist, što je više moguće, bio u prvom planu. Neovisno o tome, Jurinić i Egel trudili su se postići pluralnu interpretaciju koja je uključivala i navedenu isturenost solista s jedne strane i jedinstvo s orkestrom – simfoniju s klavirom (na kraju posljednjeg, trećeg stavka Allegro con fuoco) s druge strane. Jurinić je pokazao sinergiju svoje interpretativne spretnosti i to: fluidnu agogiku, promišljen pristup svakom stavku per se i općenito bježanje od revijalnosti izvedbe, kako zna biti svojstveno silvestarskim koncertnim prilikama (npr. interpretacija Trećeg klavirskog koncerta Sergeja Rahmanjinova združenih snaga Danila Trifonova i Simona Rattlea na novogodišnjem koncertu Berlinske filharmonije 2016.). Na riječkom Novogodišnjem koncertu prvi dio koncerta sa solistom protekao je u ozbiljnoj atmosferi redovitog pretplatničkog ciklusa, gdje nakon slijedi neka od velikih simfonija. RSO je pokazao vrlo zrelu svirku, svježeg tona s posebno ekspresivnim limenim puhačima i koherentnim gudačkim korpusom. Kvalitetu prvog djela osjetila je i publika koja je na kraju koncerta međusobno evocirala uspomenu na nastup Aljoše Jurinića. Ovom prilikom bis je izostao, međutim, s obzirom na činjenicu da je ovo bio prvi od, kako smo prethodno naveli, pet predviđenih termina (od 27. do 31.12.) koliko Jurinić nastupa, to mu nećemo zamjeriti.
Drugi dio započeo je Jutarnjim raspoloženjem iz suite Peer Gynt, br. 1, Op. 46 Edvarda Griega. Mo. Egel ovom je točkom nastojao smiriti publiku prije široko recipiranog novogodišnjeg programa iz kajdanke obitelji Strauss. Griegovu kompoziciju Egel je postavio na postulatima vječne melodije paradigmatske Richardu Wagneru, koja je Egelu kao Nijemcu bliska. Lirsko ozračje Griegova Jutarnjeg raspoloženja inducirali su opetovano briljantni puhači na kojima partitura počiva. Potom je uslijedilo programsko iznenađenje – nenajavljen nastup nacionalne prvakinje Kristine Kolar koja je otpjevala ariju Rosalinde iz operete Šišmiš Johanna Straussa ml. Kolar je cizeliranim tonom, iskustvenog atakiranja izvela ariju u hrvatskom prepjevu, kako se to uobičajilo kada hrvatska kazališta odluče producirati ovu slavnu operetu. Svaki nastup Kristine Kolar riječka publika posebno cijeni, što je bilo vidljivo i ovom prilikom, pa se nadamo da će se njeni nastupi na matičnoj joj pozornici u budućnosti intenzivirati.
Pregled ostavštine obitelji Strauss započeo je Jubel-Marschem koji se ustalio i kao Marš radosti zbog izbavljenja cara Franje Josipa I. Naime, Strauss mlađi skladao ga je 1853. u čast tada 22-godišnjeg austrijskog cara koji je 18. veljače iste godine preživio atentat. Uslijedio je potom Banditen-galopp inspiriran razbojnicima iz Straussove opere Princ Metuzalem skladane 1871. Za kraj tog bloka uslijedio je Mefistov plač – prvi valcer večeri. RSO pokazao je sigurnu svirku s čvrstim pritiskom gudala o strune violina kako ne bi dolazilo do rasplinjavanja tona. Valentin Egel je izvedbama navedenih skladbi pristupio na nešto stroži način, koji se razlikuje od bečke razigranosti kada je u pitanju ovaj repertoar. Opisana interpretacija kontekstualno je opravdana jer sve izvedene kompozicije obrađuju nešto mračnije teme na način Straussa sina. Ovakav izbor vrlo je zanimljiv i odskače od ustaljenog.
Do kraja koncerta slušali smo brzu polku So angstlich sind wir nicht ponovo Straussa mlađeg. Njegovu dominaciju na repertoaru prekinuo je Edward Elgar, a slušali smo Salut d'amour u obradi za usnu harmoniku solo i gudače. Kao treći solist večeri nastupio je Vladimir Horvat koji je svojim usnoharmonikaškim umijećem zadobio velike simpatije auditorija. Strauss otac na repertoaru je predstavljen Furioso-Polkom. Pretposljednji valcer na programu ponovo je potražen u kajdanki Straussa sina, a radi se o Carnevals-Botschafter valceru, op. 270.
Za kraj službenog djela koncerta dirigent se prerušio u željezničara te na zabavan način izveo polku Bahn Frei, op. 45 Eduarda Straussa. Na bis smo slušali obligatorni Na lijepom plavom Dunavu i Radetzky koračnicu, što je publiku podiglo na noge. Riječki novogodišnji koncert postao je repertoarna tradicija Zajca i kulturološka tradicija Rijeke, međutim ne bi li bilo oportunije da potražimo svoje, našem podneblju svojstvenije tradicije? Izvedbe istih točaka kao na Novogodišnjem koncertu Bečke filharmonije predstavljaju prenošenje, ne stvaranje tradicije. Ne bi bilo loše kada bi potražili nešto iz hrvatskog repertoara što bi bio obligatorni dodatak novogodišnjeg koncerta u Zajcu, npr. poneki odlomak iz operetnog stvaralaštva Ivana pl. Zajca.
Potrebno je osvrnuti se i na programski depilijan koncerta koji je sadržavao vrijedne podatke o izvedenim skladbama (autor teksta: David Čarapina), međutim izostao je popis stavaka klavirskog koncerta kao i biografija Aljoše Jurinića, što se nikako nije smjelo dogoditi, jer ostaje dojam da je materijal za ovaj vrlo popularan koncert, koji jamči popunjeno gledalište, sklepan na brzinu. Novogodišnji koncert posjećuje publika koja nije tradicionalna kazališna, što je uzrokovalo nedisciplinu u gledalištu (glasno pričanje i pljeskanje između stavaka). Kako bilo da bilo, Novogodišnji koncert protekao je u muziciranju visoke kvalitete; nadamo se da amplituda nije opadala niti drugih koncertnih večeri.
© Luka Nalis, KLASIKA.hr, 29. prosinca 2024.
Program:
Petar Iljič Čajkovski (1840. – 1893.): Koncert za klavir i orkestar br. 1 u b-molu, op. 23 (Aljoša Jurinić, klavir)
Edvard Grieg: Jutarnje raspoloženje iz suite Peer Gynt, br.1, Op. 46
Johann Strauss ml. (1825. – 1899.): Jubel-Marsch, marš, Op.126
Johann Strauss ml. (1825. – 1899.): Razbojnički galop, brza polka, Op.378
Johann Strauss ml. (1825. – 1899.): Mephistos Höllenrufe, valcer, Op.101
Johann Strauss ml. (1825. – 1899.): So Ängstlich Sind Wir Nicht, polka, Op.413
Edward Elgar (1857. – 1934.): Pozdrav ljubavi /Salut d’amour , Op.12; arr. za usnu harmoniku solo i gudače te izvedba: Vladimir Hrovat
Johann Strauss st. (1804. – 1849.): Furioso-Polka, polka, Op. 260
Johann Strauss ml. (1825. – 1899.): Carnevals-Botschafter, valcer, Op.270
Johann Strauss st. (1804. – 1849.): Piefke und Pufke, polka, Op. 235
Eduard Strauss (1835. – 1916.): Bahn Frei, polka, Op. 45
Piše:

Nalis