Značajan doprinos percepciji Lisinskog kao simfoničara

Riječki simfonijski orkestar, Lisinski & Mandić, Gabrijela Deglin, sopran, Valentin Egel, dirigent, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka

  • Kada s pozornice HNK Ivana pl. Zajca zvoni isključivo hrvatska glazba, onda je to samo po sebi vrijedan kulturni događaj. Bilo je tako na koncertu pod jednostavnim i jasnim naslovom – Lisinski, Mandić na kojemu je nastupio Riječki simfonijski orkestar pod dirigentskim vodstvom šefa dirigenta Valentina Egela, a kao solistica pridružila im se Gabrijela Deglin (zamijenivši u posljednji trenutak oboljelu Kristinu Kolar). Ovom prilikom sniman je i nosač zvuka za njemačku diskografsku kuću CPO, poradi čega je pozornica bila obavijena žicama i mikrofonima. Suradnja Zajca i CPO-a, koja traje već nekoliko godina, krucijalan je obol promociji hrvatske glazbene baštine izvan nacionalnih granica.

    Posebna vrijednost ovog snimanja izvlačenje je iz zaborava Josipa Mandića i to baš u njegovom primorskom zavičaju jer njegova obitelj potječe iz Kastva, gdje je je u ljeto 2013. prigodnim programom obilježena 130. obljetnica Mandićeva rođenja. Najzaslužniji je za revitalizaciju Mandićeva opusa muzikolog Davor Merkaš (neumorni glazbeni arheolog koji je zaboravu oteo mnoge za hrvatsku glazbu važne partiture, npr. one iz kajdanke Borisa Papandopula). Merkaš je i autor teksta u programskom deplijanu gdje iznosi opsežan biografski i umjetnički prikaz Josipa Mandića, te opis Scila i Haribdi kroz koje je prošao kako bi pronašao i rekonstruirao Mandićev opus. Kao razlog zbog kojega je opus bio izgubljen Merkaš ističe kompleksne političke okolnosti 20. stoljeća koje su utjecale na Mandićevu životnu i umjetničku sudbinu.

    Važan trenutak za revitalizaciju i recepciju Mandićeve glazbe zbio se sada već davne 2008. u HNK-u u Zagrebu, kada je pod dirigentskim vodstvom Nikše Bareze i u režiji Petra Selema postavljena njegova opera Mirjana. Bareza i Selem, dva barda hrvatske izvedbene umjetnosti, udružila su snage kako bi ta značajna, ali zaboravljena partitura scenski zaživjela. Pišući o Mirjani na portalu Opera.hr Marija Barbieri istaknula je kako je opera trebala 1938. biti postavljena u Zagrebu (praizvedena je u Olmoncu, Češka 1937.), međutim, to se nije realiziralo. Barbieri u tom kontekstu postavlja zanimljivo pitanje, koje nam i dalje inducira upitnike iznad glave: „Kakav bi odjek imala Mirjana da je realizirana u Zagrebu 1938. godine? Bi li svojim priključkom na europske glazbene tokove utjecala na put hrvatske glazbe?“. Prema Merkašu, Mandić je posljednjih četrdeset godina svog života živio u Pragu, gdje je i umro 5. listopada 1959. Ne čudi stoga što mu je kao skladateljski uzor poslužio najveći češki skladatelj nakon Antonina Dvořáka – Leoš Janáček.

    Za snimanje u Zajcu odabrane su Mandićeve Tri balade na stihove Antonína Sove za sopran i orkestar u prijevodu i prilagodbi Dubravke Sesar (1947–2023). Radi se o vrlo zanimljivo orkestriranoj kompoziciji koja pokazuje sjaj Mandićeva talenta i manje poznate ali vrlo visoke domete hrvatske glazbene baštine. Tri balade praizvedene su 16. studenog 1932. u Pragu. Tom prilikom orkestrom je dirigirao Jiří Schnider, dok je solističku dionicu interpretirala Marie Šponarová. Riječka solistica Gabrijela Deglin pristupila je dionici s povećanim oprezom (to joj nije za zamjeriti jer je u posljednji tren preuzela nastup) i odlično se snašla. Zapjev je odlikovalo istančano fraziranje s jasnim dinamičkim konturama koje su u pjevano-deklamatornoj formi, kakva je ovdje dominantno prisutna, veoma važne. Izostanak dugih melodijskih linija stavlja pred pjevača veći izazov jer mora publiku uvjeriti u ono što pjeva, a tu je osim tonske emisije potrebna i gestikulacija, te facijalna ekspresija. Deglin je u tome polučila odličan uspjeh, što je posebno došlo do izražaja u stihovima tragičnog ozračja.

    Valentin Egel pazio je na solisticu te se trudio stalno „biti s njom“ kako ne bi došlo do rastakanja interpretacije. Dirigiranje Mandićeve partiture iziskuje precizan osjećaj za dramatične tonske sklopove, koji Egel posjeduje, pa je i izvedba bila tim autentičnija. RSO je bio odlično pripremljen (breme snimanja nepresušna je motivacija). Poseban obol dali su drveni puhači, a uhu ugodni bili su i gudači stabilnog i kohezivno primjerenog tona. Isto tako, treba istaknuti čelestu lijepo oblikovanog zvuka. Solistički nastupi ne mogu biti obrađeni bez isticanja sjajnog sola klarineta i violine u režiji na koncertu vrlo zaposlenog i briljantno uvježbanog koncertnog majstora Antona Kyrylova. Dojam odlične izvedbe nisu pokvarili snimanju namijenjeni mikrofoni i žice kojih je pozornica bila prepuna. Nakon što smo odslušali Balade, ne bismo imali ništa protiv daljnjeg istraživanja opusa našeg, porijeklom zavičajca, Josipa Mandića.    

    Tragična životna sudbina Vatroslava Lisinskog donekle je ograničila valorizaciju njegova stvaralaštva. Šira publika na Lisinskog gleda kao na autora prve hrvatske opere (svi smo to naučili na satu glazbene kulture u osnovnoj školi) i kao umjetničku osobnost duboko povezanu s Ilirskim pokretom. Kako bilo da bilo, Lisinski i njegov opus trajno su ušli u svakodnevni govor u Hrvatskoj i to nazivom kako diskografske nagrade Porin, tako i Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Na navedeno se može gledati kao na dodatnu profanizaciju ovog za hrvatsku glazbu neizmjerno važnog skladatelja, ili kao na popularizaciju njegova lika i djela – stvar je percepcije.

    Govoreći o valorizaciji opernog opusa Vatroslava Lisinskog na primjeru Porina, maestro Nikša Bareza inzistirao je na tome da se ne smije intervenirati u njegove glazbene zamisli nego da ih se mora ostaviti onakvima kako ih je inicijalno zamislio. Bareza se primarno referira na orkestracijske intervencije, jer je dugo prevladavalo mišljenje da Lisinski orkestraciji nije bio vičan. Od parafraziranih Barezinih navoda (intervju za riječki Novi list 1998.; vidi više: Bosiljka Perić Kempf, Susreti i razgovori) do danas se ipak radilo na oživljavanju opusa Lisinskog (e.g. tiskane su partiture i HRT je snimio Ljubav i zlobu i Porin), međutim, do ozbiljnije produkcije Porina ili Ljubavi i zlobe još nije došlo. Zašto to ne bi bio zajednički projekt svih hrvatskih kazališta u okvirima projekta K-HNK pa da predstava putuje po Hrvatskoj, od teatra do teatra, i neka Lisinski živi među nama.

    Riječki koncert predstavlja značajan obol percepciji Lisinskog simfoničara i ruši paradigmu da nije bio spretan orkestrator. Izvedeno je pet uvertira i to redom: Uvertira br. 4 Jugoslovenka, Uvertira br. 2, Uvertira br. 1 za orkestar, Uvertira br. 3 za orkestar i Velika koncertna uvertira br. 7 za orkestar. Valentin Egel izvedbu je postavio na postulatima opipljive simfonijske razrade inicijalnih zamisli. Postigao je to preciznom diverzifikacijom tema koje se ponavljaju i u repeticijama variraju (najizraženije u Uvertiri br. 3). Egel je naglasio i epopeičnost glazbenog izraza Lisinskog (Grande Polonaise za orkestar), ali i lirsku umješnost u tonskoj slici Večer. Ozračje svake izvedene skladbe nosilo je određenu koloritnu svjetlost koja kontekstualizira tadašnja preporodna stremljenja. Gudači su čvrstim pritiskom o žice nastojali sačuvati opseg tona kako bi izvedba i materijal za snimku bili bolji, a cijeli orkestar je i u ovom programskom segmentu pokazao zavidnu razinu pripreme. Precizno razložene tonske linije Lisinskog obogatile su doživljaj svakog dinamičkog ili tonskog transponiranja iz partiture, pa je imaginaciji sve bilo vidljivo, a sluhu opipljivo. Kada je koncert završio mogli smo bez ustezanja biti ponosni na umjetničku veličinu Vatroslava Lisinskog, jer unatoč životnim nedaćama iza sebe je ostavio vrijedan opus izrastao iz nepatvorenog talenta kojeg ništa nije moglo srušiti.

    Unatoč odličnoj svirci RSO-a i za hrvatsku kulturnu baštinu vrijednog događaja – snimanja hrvatske glazbe za međunarodno tržište, gledalište Zajca bilo je sablasno prazno. Ruku na srce, bila je to doista hladna i vjetrovita siječanjska večer, međutim, narod kojega njegova kulturna ostavština (ovom prilikom u glazbenoj formi) ne motivira na odlazak u kazalište govori o prilično rudimentarnom stupnju kulturne svijesti. Mi se volimo uspoređivati s njemačkim i austrijskim kulturnim krugom, pa povucimo znakovitu paralelu. Kada je posljednji put (2022.) Wagnerova tetralogija Prsten Nibelunga postavljena u Berlinskoj državnoj operi Unter den Linden (Pod lipama) karte za sve cikluse (četiri predstave koje se izvode jedna za drugom, obično unutar jednog tjedna, ukupnog trajanja više od 16 sati) bile su rasprodane mjesecima unaprijed. Kada se u Rijeci pojavi večer isključivo hrvatske glazbe, gledalište zjapi prazno, a to je posebno tragično ako jedan od dva skladatelja s programa (kako smo već istaknuli) potječe iz riječkog zaleđa. Kako bilo da bilo, prema kraju koncertne večeri publika je sve srdačnije pljeskala, pa izvođačima treba od srca čestitati, a mi se moramo zapitati nad praznim gledalištem: da li narod koji ne cijeni svoju kulturu ne cijeni niti samoga sebe?

    © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 22. siječnja 2025.

Piše:

Luka
Nalis

kritike