Virtuozna avantura od klasične harmonike do suvremenih zvučnih eksperimenata
Elvis Stanić: French Touch Accordion Project, Hrvatski dom Split
-
Hrvatski dom u Splitu već neko vrijeme pruža dalmatinskoj publici žanrovski vrlo različite glazbene sadržaje, vodeći računa o kvalitetnoj razini izvedbe u svakom izabranom programu. Za neke koncertne cikluse i pojedinačne projekte treba privući i educirati publiku, naime dobar dio takvih programa bi donedavno bili prostorno getoizirani i medijski loše ispraćeni, ili bi se uopće održali na inzistiranje i trud samih izvođača. Glazbeni ukus publike se brusi, gradi, mijenja, amalgamira i razgrađuje; ipak, nikakva dinamika ga ne dotiče i ne uobličuje snažnije od žive izvedbe u sjajnom koncertnom prostoru. To je najbolji prostor za pozitivne promjene. S tog naslova čestitam upravi Hrvatskog doma na programskoj platformi koja nastoji educirati, upotpuniti i diverzificirati glazbeni ukus publike koji je (prije Hrvatskog doma) bio u niši konzervativnog teatarskog programa ili u lepršavim notama zabavne i pop glazbe. Da budem jasan – ne zastupam urušavanje ni jednog ni drugog segmenta kulturne scene niti iskazujem vrijednosni sud, dapače – neka nam bude predstava i koncerata svaki dan! Vagoni bogatog sadržaja jazza, fusiona, crossovera, world musica, latina i ostalih derivata suvremenih glazbenih pravaca tek bi slučajno, velikim trudom pojedinaca i povremenim proplamsajem institucija pristali na splitske perone. Istini za volju, pozornicu su u Hrvatskom domu našla i mnoga velika imena klasične glazbe. Hrvatski dom je danas sigurno utočište, s kriterijima, za takve izvođače i publiku koje, zamislite – ima!
Nestor jazza ovih prostora, Boško Petrović, bez puno dvojbe preporučuje Elvisa Stanića davnih dana dekanu Berklee School of Music, Garyju Burtonu, a Stanić diplomira jazz kompoziciju na toj prestižnoj ustanovi, stječe brojna poznanstva i brusi skladateljske tehnike. Posljednjih tridesetak godina ovaj se lovranski skladatelj, aranžer, producent, gitarist i harmonikaš profilira u jednog od najsvestranijih i najosebujnijih hrvatskih glazbenika. Beskrajno maštovit, autodidaktički i istraživački dekodira razne glazbene estetike, vodi različite projekte i potvrđuje svoj rad priznanjima Status, Porin i Nagradom HDS-a Miroslav Sedak Benčić za skladateljsko djelovanje te odlikovanjem Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge za hrvatsku kulturu.Koncert French touch accordion vraća Stanića prvoj ljubavi i prvom instrumentu – harmonici. Nadahnuće je pronašao u Richardu Gallianu, čuvenom francuskom harmonikašu talijanskih korijena. Stanić se posvećuje harmonici, vježba, usavršava se, pronalazi načine uklapanja harmonike u kolaž svog stvaralaštva i – očito uspijeva. Prije French toucha objavio je djelomično autorski album Air/Zrak asocirajući struju zraka koja formira i održava ton harmonike.
Kroz koncert nas je vodio sam Stanić dajući obrazloženje programa, koncept, motive i dakako, predstavljajući nam svoje suradnike. Kvartet izvođača je pametno složen: Elvis Stanić – harmonika, Leo Škec – gitara, Darko Mihelić Boćo – kontrabas i Andy Cech – bubnjevi. Komorni sastav upravo izvrsno balansiran za sat koncertne harmonikaške estetike od Pariza do Buenos Airesa i Istre. Svakom od Stanićevih kolega iz benda ostavljen je prostor improvizacijske slobode koji su umjetnici znalački iskoristili. Nije bilo pretjerivanja, harmonijska struktura svakog aranžmana je vrlo jasna, a ritamska osnova ni u jednom trenutku nije bila poljuljana. Svi virtuozni elementi su se logično naslanjali na glavne teme, izmjene metra pratile su izmjene tematskog materijala, pa smo vrlo zorno mogli čuti i naslutiti sve autorske zahvate i prije nego su se oni realizirali. Glazbenici su plijenili radošću muziciranja, elementi različitih stilova su planski zvučno realizirani, a sigurnost izvođača je očito rezultat sati eksperimentalnih sesija i bistrenja najboljih rješenja. Pomnijim slušanjem dala su se uočiti i vrlo pametno postavljena ograničenja.
Ritam tanga kao amblematski element argentinske glazbe predstavljen je i u svom meditativnom, nježnom obliku (Antonia), a virtuoznost na harmonici nedvojbeno je iskazana skladbama Waltz for Nicky i Fou Rire Richarada Galliana u kojima otkrivamo Stanića kao virtuoza koji se ne skriva preradbom partiture nego se izlaže i postavlja sebi ljestvicu vrlo visoko. Jako vješto i ukusno, s puno zanimljivih detalja donesena je instrumentalna preradba vječne melodije Edith Piaf Sous le ciel de Paris, stavljajući naglasak na pjevačicu koja gotovo nema pjesmu bez harmonike u pozadini. Tico-Tico je bila još jedna partitura za gušt i privlačenje uha publike.
Stanić je kompozicijski svaki aranžman složio profesionalno, ugodnog trajanja za ovu vrstu glazbe, ostavljajući prostor, ponajviše mladom Škecu na gitari za virtuozno muziciranje. Jedinu tehničku zamjerku vidim u nešto tiše ozvučenom kontrabasu od ostalih sudionika programa, iako nisam dokučio razlog. Kontrabas je povremeno solist pa mi je još teže o tome zaključivati. I da – svaki solo kontrabasa pratio je iskreni pljesak publike.Kuriozitet programa bila je jazz fusion verzija tradicijskog istarskog plesa balun. Naglasit ću, potpisnik ovih redaka nije zaljubljenik u jazz glazbu, stoga me osobito dojmila razina ukusa u doziranju jazz elementa u tradicijske glazbene motive, zadržavajući jasnu, prepoznatljivu tematsku osnovu. K tome, balun je bio prilika za ponovno zapljeskati virtuoznosti svakog od ovih glazbenika.
Posljednji broj prije dodatka bila je autorska Stanićeva skladba Kiša – rapsodija gustog, bogatog zvuka sva četiri instrumenta, stilski bliska reggeu i otočkom valu Šo!Mazgoona.
Dodatak je bila minijatura s „okusom mora i okusom soli“ U te san se zajubija, autorski drugačije potpisana nego bilo koja vokalna izvedba.
Iako najavljen kao koncert jazz glazbe, French touch accordion uspješan je i izvodilački zahtjevan glazbeni eksperiment čvrstih korijena i lepršavih rukavaca, stilski jasan, zanatski dotjeran i prezentabilan širem auditoriju. Ispričana nam je svjetska glazbena priča s hrvatskim potpisom i s neskrivenom radošću. Bili smo u klubu, u konobi, na plaži i na koncertnom podiju. Na svakoj lokaciji su nas s guštom zadržali. Puna dvorana (siguran sam da nisu samo poznavatelji jazza) svjedoči o interesu za ovu vrstu glazbe u Splitu i očito, poznavanju imena koja su nam razmaštala subotnju siječanjsku južinu.
© Jure Šaban-Stanić, KLASIKA.hr, 29. siječnja 2025.