Barokna čarolija blagdana u Varaždinu

Chorus dominicalis, zbor varaždinske Katedrale, Višeslav Jaklin, zborovođa, Zbor crkve Srca Isusova, Graz, Grazer Kapellknaben, Barbara Pokorny, sopran, Sofija Cingula, alt, Mislav Lucić, tenor, Marin Čagro, bas, Matthias Unterkofler, dirigent, varaždinska katedrala

• 

  Iako ne svake godine, ali ipak već više puta u varaždinskoj je katedrali u vrijeme božićnih blagdana upriličena izvedba Božićnog oratorija, BWV 248 J. S. Bacha. I  ove je godine, neposredno nakon Božića, dakle 4. siječnja, s nakanom da to bude u povodu otvorenja Jubilejske godine, održan koncert s izvedbom prvih triju kantata tog velebnog Bachova ostvarenja. U izvedbi je sudjelovalo više od 110 interpreta budući da je bila ostvarena suradnja varaždinskih izvođača s njihovim kolegicama i kolegama iz Graza. Nastupili su tako varaždinski katedralni zbor Chorus dominicalis, Zbor crkve Srca Isusova iz Graza, dječački zbor Grazer Kapellknaben, orkestar Capella Calliope te solisti Barbara Pokorny, sopran, Sofija Cingula, alt, Mislav Lucić, tenor i Marin Čargo, bas. Izvedbom je ravnao Matthias Unterkofler, koji je zajedno s varaždinskim katedralnim orguljašem Višeslavom Jaklinom uvježbao zborove. Koncert je bio organiziran u suradnji Ureda za crkvenu glazbu Varaždinske biskupije, Kirchenmusik an der Herz-Jesu Kirche Graz, Koncertnog ureda Varaždin i Glazbene škole u Varaždinu.

  Božićno vrijeme, vrijeme radosti, glazbeno je ovjekovječeno mnogim djelima posvećenima Kristovu rođenju. Obveza kantora u crkvi sv. Tome u Leipzigu, služba koju je J. S. Bach obavljao od 1723. do smrti 1750. godine,  tražila je skladanje vokalno-instrumentalnih djela za sve blagdane crkvene godine. Bach je službu shvaća itekako ozbiljno i disciplinirano je odgovarao zahtjevima koji su rezultirali repertoarom odavno priznatim i prihvaćenim kao vrhunskom baštinom duhovne, crkvene glazbe. Dakako, tek nakon što je Felix Mendelssohn 1829. godine obnovom izvedbe zaboravljene Bachove Muke po Mateju, BWV 244 u Crkvi sv. Tome u Leipzigu javnost ponovno upozorio na genij baroknog skladatelja, budući da je u vrijeme autorova života bilo uobičajeno izvoditi samo tada nastalu, dakle suvremenu glazbu.

  

  Ali, vratimo se Bachovoj svakodnevici. Naime, odgovarajući potrebi za glazbom koju će njegovi štićenici izvoditi u božićnom razdoblju 1734. godine, osmislio je Bach kantatu u šest dijelova, poznatu danas kao Božićni oratorij, BWV 248. Zacijelo je bio u vremenskoj stisci, tako da je uključio i neke svoje ranije skladbe, među njima i tri svjetovne kantate iz 1733. i 1734. godine kao i jednu kasnije izgubljenu crkvenu kantatu. Sve je to bilo sasvim u skladu s razdobljem u kojemu su skladatelji bili u određenoj službi, bilo nekog dvora ili pak crkve, te imali obvezu za posebne svečane zgode ili posebne blagdane crkvene godine skladati neko veće vokalno-instrumentalno djelo. Doista, danas se često zanemaruje činjenicu da se umjetnike, tako i skladatelje, sve do kasnog 18. i onda  19. stoljeća sve do danas, nije tretiralo kao stvaratelje umjetničkih djela. Naprotiv, još je i Josef Haydn na dvoru plemićke obitelji Esterházy u Eisenstadtu/Železnom bio obučen u livreju, tipično odijelo dvorskog osoblja i, premda s nešto boljim položajem na dvoru, ipak je pripadao tek dvorskoj služinčadi. O uvjetima u kojima je živio, skladao i izvodio svoja djela J. S. Bach, jednako kada je bio zaposlen kod svjetovnih kao i kod crkvenih poslodavaca, a danas nedvojbeno jedan od najvećih glazbenih genija čija djela ulaze u osobito visoko vrednovanu i cijenjenu glazbenu baštinu čovječanstva, postoji itekako zanimljiva i iscrpna muzikološka literatura.

  Važno je to znati zbog mnogočega. U konkretnom slučaju, u odnosu na izvedbu triju prvih od šest kantata okupljenih pod zajedničkim nazivnikom Božićni oratorij, BWV 248 o čemu je ovdje riječ, korisno je imati na umu izvođačke mogućnosti s kojima je J. S. Bach raspolagao, a onda svakako valja biti upućen u običaje njegova vremena prema kojima se od uposlenog skladatelja očekivalo da za svaku nedjelju, dan Gospodnji, prema sadržaju i tijeku crkvene godine osmisli glazbu koja će, koristeći tekstove iz Biblije ili iz nekog drugog izvora, biti izvedena u okvirima crkvene službe. I nije tu bilo mnogo više filozofije, sve je trebalo biti na vrijeme i odgovarati potrebama, a na raspolaganju je danas obožavani genij imao pjevače zbora crkve sv. Tome, još i danas visoko cijenjeni Tomanenchor, te pjevače i instrumentaliste vezane uz crkvu. Dakako, instrumentalisti su svirali na glazbalima onoga vremena pa to danas ulazi u povijesno utemeljenu izvođačku praksu. No to je sve, vjerujem, dobro poznato.

  

  Za Božićni oratorij preuzeo je Bach tekst iz Biblije prema Lutherovom prijevodu, a četvoro solista javlja se u ulogama evanđelista (tenor), Adama (bas), Marije (alt) i anđela (sopran). Budući da je varaždinska izvedba  bila odmah drugi dan, u nedjelju 5. siječnja, ponovljena u crkvi Srca Isusova u Grazu, zahvaljujući hrvatsko-austrijskoj je suradnji objavljena vrlo lijepa popratna programska knjižica na njemačkom i na hrvatskom jeziku iz koje je moguće saznati potrebno o životopisima solista, zborova i pratećeg komornog orkestra Capelle Callioppe, te na oba jezika pratiti uglazbljeni tekst.

  Dakako, neophodno je osvrnuti se prvo na vokalne soliste među kojima se sigurnošću i pouzdanim interpretacijama isticao tenor Mislav Lucić, mladi pjevač vrlo lijepo obojena glasa i naglašeno mudra pristupa izvođenju dionice – bilo kada su to recitativi evanđelista ili pak pjevne arije. Dobro pripremljeni i zadacima predani bili su i ostali uključeni pjevači koji su se izmjenjivali bilo kao solisti, bilo u duetima. Od 2016. godine umjetnički voditelj zbora crkvene glazbe u crkvi Srce Isusovo u Grazu Matthias Unterkofler naglašeno je angažirano, velikim pokretima i s puno pozornosti objedinjavao sve glazbeničke formacije, pri čemu mu je komorni orkestar Capella Calliope, ansambl sastavljen od studenata Umjetničkog sveučilišta u Grazu, bio očito dobra podrška, a za orguljama je osobito u recitativima Višeslav Jaklin pružao potrebnu sigurnost. Naime, u instrumentalnom su pogledu zahtjevno glazbeno tkanje, te solistički istupi koncertne majstorice kao i autentični puhački instrumenti ostavljali snažniji dojam od mjestimice nedovoljno ukroćenih zborova koji su se u koralima dobro snalazili ali u brzim fugiranim ulomcima ponekad i razilazili. Za pretpostaviti je da ipak nije bilo dovoljno proba kako bi se amaterski pjevači iz Varaždina i Graza sigurnije stopili u zborsku cjelinu.

  

  Varaždinska je katedrala bila popunjena do posljednjeg mjesta, a u prvoj su klupi izvedbu pratili apostolski nuncij mons. Giorgio Lingua i varaždinski biskupi, mons. Božo Radoš i biskup u miru mons. Josip Mrzljak. Svi su dugo i s mnogo oduševljenja pljeskali. Doista, izvedba Bachova Božićnog oratorija u jedinstvenom ambijentu varaždinske predivne barokne katedrale, s velikim svečano okićenim borom kao simbolom blagdana, te napose s udruženim mladim snagama, pjevačima i sviračima čije je uvjerenje u duhovne poruke glazbe koju iz notnog zapisa prenose u zvučeće ljepote bilo tako očito, bio je doživljaj za pamćenje. A upravo je to nedvojbeno bila i namjera organizatora ovog izuzetno uspjelog koncerta.

  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 20. siječnja 2025.

Piše: