Veliki hrvatski dirigenti i Brucknerova Romantična simfonija

200. obljetnica rođenja skladatelja Antona Brucknera (Ansfelden, 4. rujna 1824. – Beč, 11. listopada 1896.), 2. dio

  • Anton Bruckner (Ansfelden, 4. rujna 1824. – Beč, 11. listopada 1896.), austrijski orguljaš i skladateljPovijesni pregled izvedbi simfonija Antona Brucknera na koncertima Zagrebačke filharmonije nastavit ćemo s podatcima o još šest simfonija nakon što smo se u prethodnome dijelu ovoga priloga osvrnuli na izvedbe njegove prve, druge i šeste simfonije. Pretraživanjem kronologije koncerata do 1996. godine pronađeni su podatci za 74 (sedamdeset i četiri) izvedbe Zagrebačke filharmonije: 53 (pedeset i tri) u Zagrebu te 21 (dvadeset i jednu) na gostovanjima orkestra. Najviše izvedbi doživjela je Simfonija br. 4 u Es-duru, WAB 104, jedina kojoj je skladatelj dao naslov: Romantična, čijim ćemo izvedbama posvetiti današnji prilog. Prva verzija simfonije je iz 1874. godine, a pravi uspjeh postigla je tek 1878. godine nakon što je Bruckner skladao novi Scherzo i Finale. Mijenjajući izvornik, još je jedanput 1860./1861. preradio Finale, s kojim je praizvedena pod ravnanjem dirigenta Hansa Richtera (1843–1916), a manje promjene unio je u izvornik između 1886. i 1888. godine. Od ukupno 28 (dvadeset i osam) izvedbi sa popisa 17 (sedamnaest) ih je održano u Zagrebu, a 11 (jedanaest) na gostovanjima. Bila je to ujedno i prva Brucknerova simfonija predstavljena zagrebačkoj koncertnoj publici na koncertu u Hrvatskome narodnom kazalištu 11. studenoga 1929. kojim je ravnao Krešimir Baranović (1894–1975), imenovan te godine ravnateljem Opere. Uz nju su na koncertu izvedene Simfonijska pjesma Prag, op. 26 Josefa Suka (1874–1935) i Balkanofonija, suita za simfonijski orkestar Josipa Štolcera Slavenskog (1896–1955). Bila je to njena zagrebačka prva izvedba nakon praizvedbe u Beogradu 1927. godine, kamo se skladatelj preselio 1924. godine prihvativši bolje uvjete za život i profesionalni rad od onih koji su mu bili ponuđeni u Zagrebu. Njegovu je odluku djelomično ubrzao i (odbojan) stav nekih suvremenih glazbenih pisaca koji nisu prepoznali estetske vrijednosti njegovih skladbi.

    Krešimir Baranović (1894–1975)

    Mogla bi se izdvojiti dva veća vremenska bloka izvedbi Brucknerove Romantične simfonije i to od 1929. do 1963. godine, kad je izvedena dvanaest puta. Četiri puta je ravnao Lovro pl. Matačić (15. prosinca 1933., 13. prosinca 1939. te 11. i 18. prosinca 1940.), jedanput Berislav Klobučar (8. svibnja 1950.) koji je ubrzo napustio Zagreb i u Beču nastavio uspješnu karijeru. Bili su zanimljivi programi koncerata kojima je ravnao Lovro pl. Matačić, pa ćemo reći nešto više o njima. Na koncertu 15. prosinca 1933. uz Brucknerovu Simfoniju br. 4 u Es-duru Romantičnu izveden je i Koncert za klavir i orkestar br. 1 u Es-duru Franza Liszta (1811–1886). Solistica je bila nekada zagrebačko „čudo od djeteta“ Antonija Geiger Eichhorn (1893–1971). Rođena je u Poljskoj, a kad je njen otac violončelist i pedagog Hinko Geiger (1871–1920) dobio mjesto nastavnika violončela u glazbenoj školi Hrvatskoga glazbenog zavoda, obitelj je preselila u Zagreb. Već u dobi od pet godina Antonija je počela učiti klavir na istoj školi u razredu prof. Anke Barbot Krežma (1859–1914), nastavila na Konzervatoriju u Pragu od 1905. godine, a dvije godine kasnije studij je nastavila u Beču na Sveučilištu za glazbu i scensku umjetnost i završila ga 1909. godine kao najmlađa apsolventica. Nagrada za taj uspjeh bio je klavir, dar tvrtke Bösendorfer. Od 1920. do 1940. godine bila je profesorica klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata je kao Židovka izbjegla iz Hrvatske, a po povratku u Zagreb u rujnu 1945. godine do umirovljenja ponovno djeluje kao klavirska pedagoginja na Muzičkoj akademiji. Sviranje i interpretaciju klavirskih skladbi usavršavala je kod poznatih pijanista Feruccia Busonija (1866–1924) i Leopolda Godowskog (1870–1938) pa je uz pedagoški rad ostvarila zapaženu koncertantnu karijeru.

    Antonija Geiger-Eichhorn (1893-1971)

    Na koncertu Zagrebačke filharmonije održanom 13. prosinca 1939. pod ravnanjem Lovre pl. Matačića nastupila je proslavljena hrvatska pijanistica Branka Musulin (1917–1975) u Koncertu za klavir i orkestar Mauricea Ravela (1875–1937) koji je tada prvi put izveden u Zagrebu. Iznimno nadarena Branka Musulin gotovo je zaboravljena u našoj glazbenoj sredini. Studij klavira završila je u dobi od devetnaest godina u razredu prof. Svetislava Stančića (1895–1970) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a usavršavala se kod Alfreda Cortota (1877–1962) u Parizu, kod Alfreda Caselle (1883–1947) u Sieni i kod tada već umirovljenog Maxa von Pauera (1866–1945) u Jugenheimu u Njemačkoj nakon 1941. godine. Ostvarila je uspješnu pijanističku karijeru svirajući pod ravnanjem uglednih svjetskih dirigenta, a iskustva i vještine sviranja klavira ugradila je i u pedagoški rad djelujući od 1958. godine kao profesorica klavira na Visokoj školi za glazbu i scensku umjetnost u Frankfurtu na Majni.

    Berislav Klobučar (1924–2014)I ponovno je Brucknerova Romantična simfonija izvedena na koncertima u mjesecu prosincu: 11. i 18. prosinca 1940. Bile su to dvije reprize godinu dana ranije održanoga koncerta na kojem je uz Brucknerovu Romantičnu simfoniju izveden i Ravelov klavirski koncert sa solisticom Brankom Musulin, a iz hrvatskog glazbenog stvaralaštva bila je odabrana Velika romantična uvertira Ivana pl. Zajca (1832–1914). U kronologiji koncerata Zagrebačke filharmonije (u kojoj su svirali uglavnom glazbenici orkestra Opere Hrvatskoga narodnog kazališta i neki koji nisu bili u angažmanu) prema jednom od korištenih izvora naveden je podatak o koncertu 4. prosinca 1944. Program je bio sljedeći: Uvertira Egmont, op. 84 Ludwiga van Beethovena, njegov Koncert za violinu i orkestar u D– duru, op. 61 (bez imena solista) i Brucknerova Romantična simfonija, a u rubrici Dirigent stoji Lovro pl. Matačić. Najava toga koncerta, kao prvog u novoj koncertnoj sezoni i s tim programom, objavljena je u broju 1154 novina Hrvatski narod u petak, 6. listopada 1944. bez podataka o violinistu i dirigentu. 4. prosinca 1944. doista je održan koncert Zagrebačke filharmonije, ali pod ravnanjem Borisa Papandopula (1906–1991) i s potpuno drugačijim programom, što je možda bilo uvjetovano izbivanjem Lovre pl. Matačića iz Zagreba, o čemu se može pročitati u dijelu Dokumentacija monografije Matačić (ur. Eva Sedak, Zagreb 1996.).

    Zanimljiv je podatak objavljen također u novinama Hrvatski narod u broju 1152 od srijede, 4. listopada 1944. u kome ravnatelj zagrebačke radiostanice Radovan Latković iscrpno govori o javnim nastupima simfonijskog orkestra radiostanice i Zagrebačke filharmonije. Prema tim podatcima radijski orkestar je u tri godine dostigao broj od 52 (pedeset i dva) glazbenika od početnih 16 (šesnaest) te će za potrebe živih izvedbi u okviru programa radija zadržati taj sastav dok će na javnim nastupima svirati 70 (sedamdeset) glazbenika. Za Zagrebačku filharmoniju spomenuo je kako će svirati u sastavu od 100 (sto) glazbenika te da će „Za sve razporede naš [će] orkestar imati dovoljno vremena za studij svojih razporeda.“ Glavnim dirigentom simfonijskog orkestra radija imenovan je Krešimir Baranović, a planirano je da osim njega koncertima orkestra ravnaju Lovro pl. Matačić, Boris Papandopulo i Jakov Gotovac (1895–1982). Točne podatke o koncertu 4. prosinca 1944. trebat će sigurno provjeriti u još nekoliko izvora kako bi se u potpunosti utvrdila njihova autentičnost.

    Jakov Gotovac (1895-1982)Boris Papandopulo (1906-1991)

    U bloku koncerata Zagrebačke filharmonije održanih do 1963. godine na kojima je izvedena Brucknerova Simfonija br. 4 u Es-duru Romantična zabilježeno ih je još šest, i to četiri pod ravnanjem Friedricha Zauna (1893–1966) i dva pod ravnanjem dvojice njemačkih dirigenata. Prema sačuvanim programima koncerata može se vidjeti da je Zagrebačka filharmonija s istim programom nastupala na nekoliko koncerata, pa je tako Brucknerovu Romantičnu simfoniju izvela 10., 11. i 12. ožujka. pod ravnanjem Friedricha Zauna. Na sva tri koncerta nastupila je pijanistica Branka Musulin (1917–1975) izvevši 10. i 12. ožujka Koncert za klavir i orkestar br. 4 u G-duru, op. 58 Ludwiga van Beethovena, a 11. ožujka jedini Koncert za klavir i orkestar u a-molu, op. 54 Roberta Schumanna (1810–1856). Četvrti put dirigirao je Friedrich Zaun Romantičnu simfoniju 13. svibnja 1959. Po jednom izvedbom dirigirali su njemački dirigenti: 5. travnja 1961. Carl August Vogt (?) i 10. travnja 1963. Siegfried Goslich (1911–1990).

    Branka Musulin (1917-1975)Drugi blok izvedbi Brucknerove četvrte simfonije na koncertima Zagrebačke filharmonije zabilježen je između 1971. i 1981. godine i to na koncertima u Zagrebu pod ravnanjem Lovre pl. Matačića: 8. listopada 1973., 27. svibnja 1977. te 29. i 30. lipnja 1978. Maestro Pavle Dešpalj (1934–2021) dirigirao je 2. listopada 1981., a još 11 (jedanaest) puta Zagrebačka filharmonija izvela je ovu simfoniju na gostovanjima pod ravnanjem maestra Mladena Bašića (1917–2012) i to 9. ožujka 1971. u Beogradu, 4. listopada 1973. u Žilini Velikoj (u današnjoj Slovačkoj), 23. listopada 1973. u Sao Luizu, 15. svibnja 1974. u Royal Festival Hallu u Londonu i 23. svibnja 1974. u Memorial Hallu u gradu Barry u Walesu. Tijekom dvodnevnoga gostovanja u Slovačkoj u listopadu 1973. na kome su se kao dirigenti izmijenili Mladen Bašić i Lovro pl. Matačić izveden je isti program. Prvim koncertom 3. listopada u Bratislavi ravnao je Lovro pl. Matačić. Osim četvrte Brucknerove simfonije čija je vrhunska interpretacija od početka 70-ih godina prošlog stoljeća naišla na odjek u europskim zemljama, bila je predstavljena i hrvatska glazba. Naš proslavljeni bariton Vladimir Ruždjak (1922–1987) nastupio je u antologijskome ciklusu pjesama za bariton i orkestar Z mojih bregov Krešimira Baranovića. Zagrebačka filharmonija na početku je svirala virtuoznu, tokatnu skladbu Hommage à Bach koju je Boris Papandopulo skladao 1972. godine i posvetio orkestru. Praizvedbi održanoj u okviru Jugoslavenske muzičke tribine u Opatiji u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner 11. studenoga 1972. nazočila sam s brojnim kolegama – studentima Muzičke akademije u Zagrebu. 

    Milan Horvat (1919-2014) uz Zagrebačku filharmoniju u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog

    I napokon se među dirigente četvrte Brucknerove simfonije upisao i maestro Milan Horvat (1919–2014), jedini koji je od 1956. do odlaska u Beč 1969. godine bio ravnatelj i šef-dirigent (do 1970.) Zagrebačke filharmonije. Tijekom djelovanja u Zagrebu uspio je povesti orkestar na nekoliko višetjednih gostovanja u Velikoj Britaniji, Italiji, Austriji, Belgiji i Njemačkoj (1965., 1966., 1968., 1969. godine) gdje su se orkestru pridružili ugledni svjetski glazbenici kao violinisti Franco Gulli (1926–2001) i Endrew Wolf (1913–2011), violončelist André Navarra (1911–1988), pijanisti Sequeira Costa (1929–2019), Monique Haas (1909–1987), Takahiro Sonoda (1928–2004), Tatjana Nikolajeva (1924–1993), i dr. Milan Horvat surađivao je do posljednjih trenutaka svoje duge karijere sa Zagrebačkom filharmonijom kao njen počasni šef-dirigent pa posljednjih nekoliko sezona orkestar priređuje In memoriam koncert njemu u čast kao i Lovri pl. Matačiću, šefu-dirigentu od 1970. do 1980. godine. Maestro Milan Horvat ravnao je Brucknerovom Romantičnom simfonijom na gostovanju Zagrebačke filharmonije od 16. do 27. listopada 1978. u Španjolskoj i to gradovima Iliria (18. listopada), u Madridu (23. listopada u Teatru Real), u Salamanci (24. listopada u crkvi de la Purísima) i u gradu Lugo (26. listopada). Uz Milana Horvata orkestrom je na ostalim koncertima ravnao Pavle Dešpalj, a kao solisti u koncertima europskih skladatelja nastupili su pijanist Jurica Murai (1927–1999) i violončelist Valter Dešpalj (1947–2023). Hrvatsko glazbeno stvaralaštvo bilo je opet predstavljeno dvjema skladbama: ovaj put uz Papandopulovu Hommage à Bach izveden je Prvi klasični koncert skladatelja, violinista i dirigenta Stjepana Šuleka (1914–1986).

    Stjepana Šuleka (1914-1986)

    O izvedbama ostalih simfonija Antona Brucknera na koncertima Zagrebačke filharmonije reći ćemo više u sljedećem nastavku ovoga priloga.

    © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 30. siječnja 2025.

Piše:

Snježana
Miklaušić-Ćeran

eseji