Početak jubilarne sezone u kraljevskom duhu

Koncert otvorenja jubilarne, 25. sezone Hrvatskoga baroknog ansambla, Muzika na vodi, Andreas Helm, oboa i umjetničko vodstvo (Austrija), Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb

• 

  Uvodna razmišljanja (koja su prethodila ovome koncertu)

  Ostavština skladatelja ranijih glazbenih stilova i razdoblja ušla je u žižu opsežnih muzikoloških istraživanja od 20-ih godina 19. stoljeća. Dosege jednog od takvih, posvećenih proučavanju života i djela (zaboravljenoga) renesansnoga skladatelja Giovannija Pierluigija da Palestrine (1525–1594), objavio je 1828. godine talijanski svećenik i glazbeni pisac Giuseppe Baini (1775–1844) u monografiji Memorie storico–critiche della vita e delle opere di Giovanni Pierluigi da Palestrina (Povijesno–kritička zapažanja o životu i djelu Giovannija Pierluigija da Palestrine). Za istraživanje opusa Johanna Sebastiana Bacha (1685–1750) bila je poticajna izvedba njegove Muke po Mateju, BWV 244 u Berlinu 11. ožujka 1829. koju je priredio Felix Mendelssohn–Bartholdy (1809–1847). Prva Bachova biografija koju je 1865. godine u Berlinu objavio njemački državnik i glazbeni pisac Carl Hermann Bitter (1813–1885) gotovo je zaboravljena pa je prvenstvo u proučavanju Bachova života i opusa stekao ogledni primjer istraživačkoga rada, monografija Johann Sebastian Bach koju je u dva sveska 1873. i 1880. godine objavio njemački muzikolog Philipp Spitta (1841–1894). Osim kao glazbeni pisac, on je poznat i kao urednik izdanja svih skladbi za orgulje velikoga Bachovog prethodnika Dietericha Buxtehudea (1637–1707) kao i skladbi Heinricha Schütza (1585–1672) na čije će pasije stoljeće kasnije nastaviti Johann Sebastian Bach. Godine 1885. Philipp Spitta, Friedrich Chrysander (1826–1901) i Guido Adler (1855–1941) počeli su u Leipzigu objavljivati časopis Vierteljahrsschrift für Musikwissenschaft (Četvrtgodišnjak za znanost o glazbi) postavivši temelje suvremenoj znanosti o glazbi.

  Hrvatski etnomuzikolog i povjesničar glazbe Franjo Ksaver Kuhač (1832–1911) koji je sebi prisvajao prvenstvo u uvođenju termina muzikologija, postavio je kod nas temelje istraživanja tradicijske glazbe i životopisa glazbenika. Sustavnoga studija muzikologije nije u Hrvatskoj bilo sve do 1970. godine (prethodnik je Historijski odjel Muzičke akademije utemeljen 1948.), ali je od 1928. do 1939. predavanja iz muzikologije na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu držao dr. Dragan Plamenac (1895–1983). Tijekom studija muzikologije na Sorbonnei u Parizu kod muzikologa i orguljaša André Pirrota (1869–1943) upoznao je njegova istraživanja (rane i) barokne glazbe (orguljski opus i estetika Johanna Sebastiana Bacha, opusi Heinricha Schütza i Dietericha Buxtehudea, i dr.). Plamenca je privukao opus jednog od predstavnika razdoblja tzv. nizozemskih polifoničara Johannesa Ockeghema (1425.?–1497.) pa je – nakon studija muzikologije u Beču kod Guida Adlera, godine 1925. obranio disertaciju Johannes Ockeghem als Motteten– und Chansonkomponist (Johannes Ockeghem kao skladatelj moteta i chansona). Svjetski ugled stekao je objavljivanjem Ockeghemovih misa. Od 1926. do 1927. godine djelovao je kao asistent dirigenta i korepetitor u Gradskoj operi u Berlinu pa je imao mogućnosti zaviriti u fondove Državne knjižnice – Prusko kulturno nasljeđe, u kojima je otkrio jedini sačuvani primjerak zbirke moteta Sacrae cantiones (Svete pjesme) Ivana Lukačića (1574–1648). Tako je počelo njegovo istraživanje hrvatske glazbe 16. i 17. stoljeća, što je objavljeno (posthumno) 1998. godine u monografiji Glazba 16. i 17. stoljeća u Dalmaciji: osam studija (urednik dr. Ennio Stipčević). Pionirski posao Dragana Plamenca nastavili su u Hrvatskoj Josip Andreis (1909–1982), Albe Vidaković (1914–1964), Lovro Županović (1925–2004), Ennio Stipčević (1959.) i dr., kao i neki muzikolozi koji su – kao i Dragan Plamenac (koji je 1939. napustio Hrvatsku) djelovali u svijetu i pronalazili nepoznate skladbe hrvatskih skladatelja. Hrvatsko muzikološko društvo utemeljilo je 2005. godine Nagradu Dragan Plamenac za muzikologiju, odajući na taj način priznanje uglednom svjetskom muzikologu.

  Osim pronalaženja, analiza i objavljivanja skladbi ranijih glazbenih razdoblja često s iscrpnim popratnim studijama, izvodilačku praksu u 20. stoljeću obilježilo je i tzv. povijesno osviješteno sviranje, odnosno sviranje na autentičnim glazbalima iz ranijih razdoblja ili na suvremenim kopijama. Instrument koji je uz orgulje neizostavan u baroknoj dionici bassa continua, ponovno je ušao u koncertni život u prvome desetljeću 20. stoljeća. Wanda Landowska (1879–1959), nadarena poljska pijanistica kojoj su proricali sjajnu budućnost, odlučila je zamijeniti klavir čembalom i krenula na prvo gostovanje u Rusiju od 1908. do 1909. godine. Svirala je na čembalu francuske marke Pleyel, na modelu sličnom izlošku sa Svjetske izložbe u Parizu 1889. godine. Čembalo je podučavala u Berlinu (od 1912. do 1919.), a nakon preseljenja u Pariz 1925. godine osnovala je École de Musique Ancienne (Školu za staru glazbu) koja je postala središtem proučavanja i izvođenja rane glazbe. Sve veće zanimanje za ranu glazbu i povijesno osviješteno sviranje potaknulo je, osobito od sredine 20. stoljeća, osnivanje brojnih ansambala u svijetu koji su nastupali na koncertima, ali i na festivalima posebno profiliranih programa. Svjetska su nastojanja naišla i na odjek među hrvatskim izvođačima pa se mogu izdvojiti neki od njih kao npr. Zagrebački madrigalisti (vokalni ansambl utemeljen 1930. godine), Universitas Studiorum Zagrabiensis (vokalno–instrumentalni ansambl utemeljen 1969. godine), Ansambl za ranu glazbu Minstrel (vokalno–instrumentalni ansambl utemeljen 1992. godine). Sedam godina kasnije, godine 1999. dirigent i profesor Saša Britvić (1965–2015) te orguljaš i profesor Mario Penzar (1961.) osnovali su Hrvatski barokni ansambl. Već u samome nazivu nedvosmisleno je određen profil ansambla koji počevši od 2000. godine promiče baroknu glazbu europskih i hrvatskih skladatelja. Ovisno o odabiru skladbi, na koncertima sudjeluje veći ili manji sastav instrumentalnih solista, vokalni solisti, zbor, dirigent ili glazbenik-umjetnički voditelj projekta. Tijekom dosadašnjih koncertnih sezona Hrvatski barokni ansambl potvrdio se kao neizostavni čimbenik glazbenoga života Zagreba i Hrvatske.

  

  O koncertu otvorenja jubilarne, 25. sezone Hrvatskoga baroknog ansambla

  Jubilarnu, 25. sezonu djelovanja u kojoj će Hrvatski barokni ansambl održati osam koncerata za svoje pretplatnike, otvorio je koncertom u nedjelju, 26. siječnja 2025. u prostoru Satiričkoga kazališta Kerempuh. Pozdravljajući publiku, umjetnička ravnateljica violinistica Laura Vadjon rekla je da su glazbenici Hrvatskoga baroknog ansambla publici u Zagrebu i na koncertima u Hrvatskoj i izvan nje, predstavili po prvi put neke skladbe iz bogate ostavštine barokne glazbe. Često su surađivali s istaknutim svjetskim glazbenicima – interpretima barokne glazbe, pa su umjetničko vodstvo prvog ovogodišnjeg koncerta povjerili gostu iz Austrije, oboistu Andreasu Helmu s kojim uspješno surađuju niz godina.

  U letku s najavom svih osam koncerata sezone, siječanjski koncert najavljen je riječima: „Kad nam u goste dolazi Andreas Helm, prva barokna oboa Europe i sjajan profesor generacija mladih puhača, uključivo i našeg Stjepana Nodila, znamo da će program biti pravi vatromet.“ Riječ „vatromet“ zacijelo će čitatelji i poznavatelji barokne glazbe povezati sa suitom Muzika za vatromet, HWV 351 Georga Friedricha Händela (1685–1759) u čijoj je izvedbi u Londonu 27. travnja 1749. sudjelovalo 112 (sto i dvanaest) glazbenika: 92 (devedeset i dva) svirača puhaćih glazbala, 8 (osam) timpanista i 12 (dvanaest) bubnjara. No, danas u izvedbi sudjeluju i glazbenici–gudači iako većinu ansambla čine glazbenici–puhači i udaraljkaši. Iz Händelova instrumentalnog opusa moglo se odabrati još jednu skladbu svečanog ugođaja primjerenog svečanom otvorenju koncertne sezone. To su tri suite Muzika na vodi, HWV 348, 349, 350 koje je skladao 1717. godine, a pratile su 17. srpnja kralja Georga I. (1660–1727) na vožnji Temzom od Whitehalla do Chelseaja i noćnome povratku do Londona. Trpimir Matasović u programskoj knjižici piše da su odlazak i povratak „nalagali [su] glazbu koja će biti dostojna kralja i njegove svite, koja će povremeno privući njihovu pozornost, ali ih istodobno neće ometati u dokonom čavrljanju, kakvo je nesumnjivo ispunilo veći dio njihova putovanja.“

  

  Zajedničko trima suitama naslovljenim Muzika na vodi su stavci plesnoga karaktera nanizani kao u baroknim suitama uz uvertiru, ariju i neke druge, zajednički je i sastav gudača, oboe i fagot, a različiti su tonaliteti i instrumenti koji daju posebnu boju orkestru. Prva suita u F–duru sa devet stavaka je najopsežnija, a rogovi kojima je često povjerena tematska građa (npr. stavak Hornpipe) odmaknuli su se od uloge nositelja ležećeg tona. U prvom dijelu koncerta izvedena je i Treća suita u G–duru sa četiri stavka u kojoj novu boju daju flaute, a Druga suita u D–duru s blještavim trubama i udaraljkama odabrana je za završetak koncerta. Iako su Händelove tri suite Muzika na vodi danas u potpunosti tonalitetno određene kao što se ustalilo u praksi baroka, teško je danas pouzdano reći jesu li doista svi stavci pojedine suite u istome tonalitetu. Do danas poznati prijepisi i prva tiskana izdanja ne donose ista rješenja u odnosu na tonalitet pa postoji izvjesna dvojba s obzirom na to da autograf nije sačuvan.

  Uz Händelovu Muziku na vodi je na početku drugoga dijela koncerta izvedena Uvertira–suita za dva roga, dvije oboe, fagot, gudače i continuo u F–duru, TWV 55:F3 Georga Philippa Telemanna (1681–1767). U osam stavaka (plesnog i neplesnog karaktera) Telemann povjerava tematsku građu različitim instrumentima pa tako i rogovima koji već u prvome stavku preuzimaju, izmijenivši je, tematsku građu gudača. Lijepi primjer je suglasje oboa i fagota u srednjem dijelu Menueta – Triju, a posljednji stavak Fanfare – kako kaže Trpimir Matasović, „Telemann kao da nam poručuje da se 'kraljevski' sjaj može postići ne samo s trubama na kraljevskoj lađi, nego i bez njih, na čvrstoj podlozi.“

  

  Prigoda i društvo za koje je Händel skladao Muziku na vodi, a to su bili kralj i njegova dvorska svita, na neki su način usmjerili skladatelja na odabir tonaliteta (dur–tonaliteti: F–dur za prirodne rogove, D–dur za prirodne trube) koji ipak stvaraju ozračje vedrog i bezbrižnog raspoloženja. Melodijske linije odaju nepresušnu skladateljevu invenciju, a uz uvriježene ritamske plesne obrasce u brzim stavcima slobodnog oblika posezao je za punktiranim ritamskim modelima. I Telemannova Uvertira–suita primjer je kasno–baroknoga stila u velikoj mjeri već rasterećenog strogoga polifonog vođenja glasova, tako da se u prvome planu ističu jasne melodijsko-ritamske kombinacije koje u brzim tempima i velikim dinamičkim rasponima daju kraljevski ugođaj.

  Hrvatski barokni ansambl nastupio je u velikome sastavu gudača (violine: Laura Vadjon, Tanja Tortić, Helga Korbar, Saša Borčić–Reba, Ivana Žvan, Ana Labazan Brajša, Vinka Fabris Stančec i Sofi Stambolieva; viole: Asja Frank Perčić i Dagmar Korbar; violončelo: Dora Kuzmin Maković; kontrabas: Pavle Kladarin ), a pridružili su im se i najbolji studenti Muzičke akademije iz klase Komorne glazbe red. prof. art. Laure Vadjon: Michael Heaton i Veronika Anđelić (violine), Tonka Philips (viola) i Regine Korbar (violončelo). Uz umjetničkog voditelja Andreasa Helma (oboa, blokflauta) svirali su Stjepan Nodilo (oboa, blokflauta), Žarko Perišić (fagot), Bruno Grošić i Bánk Harkay (rogovi), Krešimir Fabijanić i Zvonimir Lazar (trube), Borna Šercar (timpani, udaraljke) i Pavao Mašić (čembalo).

  

  Od prvih taktova Uvertire iz suite Muzika na vodi u F–duru nizali su se stavci u svečanom i radosnom ozračju. Veliki angažman pojedinih glazbenika u svladavanju svih tehničkih zahtjeva, a sigurno ih nije manjkalo, odrazio se na besprijekornoj intonaciji, sigurnome sviranju u iznimno brzim tempima kao i u odabranim dinamičkim vrijednostima. Ostavši gotovo skriven u velikom ansamblu, Andreas Helm je kao glazbenik zavidnog iskustva i muzikalnosti animirao cijeli ansambl koji ga je slijedio svirajući s (vidljivom) lakoćom, jednostavnošću i suglasjem.

  Moglo bi se reći da je početak jubilarne sezone bio u „kraljevskom duhu“, što je nagradila i iznimno brojna publika koja će, nadamo se, pratiti i ostale koncerte jubilarne, 25. sezone Hrvatskoga baroknog ansambla.

   © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 6. veljače 2025.

Piše: