Slavlje ljepote čelističkoga zvuka

Varaždinski komorni orkestar, Enrico Dindo, violončelo i umjetničko vodstvo, Velika koncertna dvorana HNK u Varaždinu

• 

  Za treći koncert u ovoj sada već 31. koncertnoj sezoni, održan 2. veljače 2025., uspio je VKO osigurati sudjelovanje jednog od najuglednijih talijanskih violončelista Enrica Dinda. Životopis ispunjen ranim solističkim nastupima i uspjesima, nagradom na Natjecanju Rostropovič u Parizu 1997. – što je odredilo početak međunarodne violončelističke solističke karijere, a kasnije i preuzimanje dirigentskog štapića, predstavljaju Dinda kao osobito cijenjenoga glazbenika u svjetskim razmjerima. Činjenica pak da je od 2015. do 2021. bio šef-dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a zaslužna je za njegov vrlo prisan odnos s hrvatskim glazbenicima. Dolazak u Varaždin i koncert s programom koji je bio posebno obogaćenje bio je očit Dindov znak koliko cijeni VKO, a zacijelo posebno i njegovu koncertnu majstoricu Ivanu Penić Defar, inače članicu Simfonijskog orkestra HRT-a.

  

  Temeljni ugođaj programu dala su suzvučja iz židovske glazbene baštine. Tako i Kol Nidrei za violončelo i gudače, op. 47 Maxa Brucha, čiju je melankoličnu i pomalo tmurnu atmosferu violončelist oplemenio toplim i nježnim tonovima. Suprotnost je bio Rondo za violončelo i gudače u g-molu, op. 94 Antonina Dvořáka, čija tehnička zahtjevnost traži osobito bravuroznog solista, a čemu je Dindo uz VKO u svakom detalju u potpunosti udovoljio. Slijedio je Concertino za violončelo i gudače u c-molu, op. 43bis Mieczysława Weinberga, skladatelja židovskog podrijetla rođenog 1919. u Varšavi i preminulog 1996. u Moskvi. Riječ je o skladatelju čija ostavština tek sada dobiva veća priznanja jer je zbog životnih okolnosti i nužnosti bijega pred nacistima morao napustiti rodnu Poljsku. Utočište mu je u Moskvi dao Dmitri Šostakovič. Enrico Dindo izveo je s VKO partituru pronađenu u skladateljevoj ostavštini i to kraću verziju za violončelo i gudače udahnuvši Weinbergovom djelu u sva četiri stavka – od elegičnog prvog stavka Adagia do završnog također meditativnog Adagia, neophodnu energiju, povezavši se s VKO u ekspresivnom drugom i razigranom trećem stavku u zahuktalom uzbuđenju snažne harmonijske i ritmičke pokretljivosti.

  Pljesak je bio gromoglasan; gostujući solist dugo se i nasmijano klanjao brojnim oduševljenim slušateljima, da bi ponovio stavak iz Weinbergovog Concertina, a potom, na daljnje uporno pljeskanje, odgovorio glazbom J. S. Bacha.

  

  Na kraju večeri izvedena Serenada za gudače u g-molu, op. 242 Carla Reineckea, njemačkog majstora, suvremenika Liszta, Schumanna i Mendelssohna, djelo iz 1898. godine, bila je svojevrsna pomirba s milozvučjem romantične izražajnosti. Kroz šest stavaka Serenade nizane su različite atmosfere od početnoga marša preko pjevnog i skercoznog stavka do veselog fugata i završnog smiraja. Budući da je u četvrtom stavku Cavatini posebno istaknuta dionica violončela, bilo je moguće pljeskom posebno nagraditi i vođu dionica violončela u VKO Krešimira Lazara. Tako je cjelokupna večer protekla u posebnom slavljenju ljepote čelističkoga zvuka i, dakako, glazbenika sposobnih za naglašavanje i isticanje tih ljepota.

  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 12. veljače 2025.

Piše: