S udarcima timpana u spomen na nezaboravnoga maestra

Zagrebačka filharmonija, Crveni ciklus, In memoriam mo Milan Horvat, Leonardo Losciale, timpani, Gergely Madaras, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Uvodna razmišljanja (prije odlaska na koncert): Milan Horvat i Dvořákove simfonije

  Maestro Milan Horvat (1919–2014) završio je svoj životni put na samu Novu godinu 2014. Tijekom duge i uspješne karijere ostao je trajno povezan sa Zagrebačkom filharmonijom kojom je prvi put dirigirao davne 1948. godine, dva dana nakon Božića, s programom koji je ponovljen 5. siječnja 1949. Već u prvoj sezoni Državnoga simfonijskog orkestra (prvi naziv pod kojim od travnja 1948. godine djeluje Zagrebačka filharmonija ne više kao udruga građana nego kao profesionalni orkestar financiran iz državnog proračuna) profilirao se repertoar orkestra, ali i maestra Horvata. Bio je više usmjeren na izvedbe skladbi europskih klasika romantizma, a manje na skladbe ranijih stilskih razdoblja, na skladbe slavenskih skladatelja, glazbu skladatelja 20. stoljeća te praizvedbe skladbi hrvatskih (i jugoslavenskih) skladatelja čije je stvaralaštvo procvjetalo nakon završetka Drugoga svjetskog rata iznjedrivši, dakako u duhu vremena, i izvjestan broj skladbi sadržajno usko vezanih uz nedavno završen rat.

  Na prvom Horvatovom nastupu u Hrvatskome glazbenom zavodu bili su na programu Uvertira operi Tannhäuser Richarda Wagnera (1813–1883), Koncert za violončelo i orkestar u h–molu, op. 104 Antonína Dvořáka (1841–1904) u kome je solističku dionicu svirao prijeratni znanac zagrebačke publike Enrico Mainardi (1897–1976) i Simfonija br. 4 u B–duru, op. 60 Ludwiga van Beethovena (1770–1827). Iako kronologiju koncerata Zagrebačke filharmonije održanih do 1996. godine treba dopuniti s podatcima iz drugih izvora, obrađeni koncertni programi (podatci u arhivi autorice ovoga priloga) potvrđuju da je već 19. veljače 1949. godine Milan Horvat dirigirao Dvořákovu Simfoniju br. 9 u e–molu, op. 95 Iz Novoga svijeta, Koncert za violinu i orkestar u D–duru, op. 77 Johannesa Brahmsa (1833–1897) u kojem je kao solist nastupio Ljudevit Dobronji (1917–?) i prvi put u Zagrebu Simfoniju u D–duru češkoga kasnobaroknog skladatelja Františeka Václava Miče (1694–1744).

  Na sljedećem koncertu održanom 16. ožujka 1949. pod Horvatovom dirigentskom palicom izvedena je Serenada za gudački orkestar Branimira Sakača (1918–1979) i praizveden Komorni koncert za klavir i orkestar Bruna Bjelinskog (1909–1992) sa solisticom Antonijom Geiger–Eichhorn (1893–1971). U drugome dijelu koncerta izvedena je Simfonija br. 4 u d–molu, op. 120 Roberta Schumanna (1810–1856) koja je ujedno poveznica s koncertom održanim tjedan dana kasnije, 23. ožujka, koji je počeo Uvertirom Coriolan, op. 62 Ludwiga van Beethovena. Nastavljen je Koncertom za klavir i orkestar br. 17 u G–duru, KV 453 Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756–1791) u kome je kao solistica nastupila nadarena mlada pijanistica Natalija Matovinović Gottlieb (1922–2019). Jedna od mnogobrojnih studentica iz razreda Svetislava Stančića (1895–1970) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Natalija Matovinović Gottlieb počela je uspješnu solističku karijeru i napustivši zauvijek Hrvatsku 1956. godine kratko nastavila u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se ubrzo od 1959. godine posvetila pedagoškome radu. Podatci o nastupima Milana Horvata s Državnim simfonijskim orkestrom, s kojima ćemo završiti ovaj kratki pregled, odnose se na tri koncerta održana 19., 23. i 27. prosinca 1949. u Koncertnoj dvorani Istra, u preuređenome koncertnome prostoru nekadašnje dvorane Music–Hall izgrađene 1921. godine. Uvodna skladba koncerata bila je antologijska Sinfonietta za gudače, op. 79 Borisa Papandopula; iz riznice koncertantne glazbe odabran je Koncert za violončelo i orkestar u D–duru, Hob.VIIb:2 Josepha Haydna (1732–1809) u kome je kao solist nastupio Antonio Janigro (1918–1989), a drugi dio koncerta pripao je opet jednoj Dvořákovoj simfoniji, Simfoniji br. 8 u G–duru, op. 88.

  Bilo bi zanimljivo prelistavati podatke o nastupima Milana Horvata s Državnim simfonijskim orkestrom kao i s orkestrom Radio–Zagreba, što bi svakako moglo postati i posebnim poglavljem neke buduće monografije o maestru, poput monografije o Lovri pl. Matačiću (1899–1985). No, vraćajući se nakon uvodnih razmišljanja temi ovog priloga – koncertu Zagrebačke filharmonije održanom 31. siječnja 2025. u spomen na maestra Milana Horvata, navest ćemo naslove skladbi čijom je izvedbom ravnao mladi mađarski dirigent Gergely Madaras (1984.). Bila je to skladba Simfonijske minute, op. 36 mađarskoga skladatelja Ernöa Dohnányija (1877–1960) nakon koje smo slušali gromoglasni Koncert za timpane br. 1 Williama Krafta (1923–2022), a u drugome dijelu koncerta Simfoniju br. 7 u d–molu, op. 70 Antonína Dvořáka. U kronologiji koncerata Zagrebačke filharmonije do 1996. godine upisana je samo jedna skladba mađarskoga klasika Ernöa Dohnányija – Varijacije na dječju pjesmicu za klavir i orkestar, op. 25 na koncertu koji je održan pod ravnanjem Milana Horvata 16. studenoga 1960. Skladba iz 1914. godine prvi put izvedena je u Hrvatskoj, a kao solist je nastupio nadareni, prerano preminuli pijanist Darko Lukić (1922–1974). Na programu neuobičajenoga sadržaja bile su još ove dvije skladbe: Brandenburški koncert br. 1 u F–duru, BWV 1046 Johanna Sebastiana Bacha (1685–1750) i Slike s izložbe Modesta Petroviča Musorgskog (1839–1881) u orkestraciji Mauricea Ravela (1875–1937). U Bachovu koncertu sudjelovalo je više solista u malome sastavu concertinu uz pratnju gudača i obligatne dionice bassa continua koju je, čini se, svirao Darko Lukić.

  Reći ćemo nešto o izboru simfonije za koncert u spomen na maestra Milana Horvata. Može se postaviti nekoliko pitanja: 1. koje je Dvořákove simfonije Zagrebačka filharmonija izvodila na koncertima u Zagrebu i na gostovanjima; 2. koliko su puta izvedene; 3. skladbe kojih skladatelja su se nalazile na tim koncertima; 4. koje je od njih dirigirao Milan Horvat i je li Simfonija br. 7 reprezentativna skladba iz njegova repertoara. Od devet Dvořákovih simfonija zabilježene su izvedbe njih pet, što će u nastavku biti navedeno prema novoj numeraciji. Simfonija br. 6 u D–duru, op. 60 iz 1881. godine (objavljena je kao Simfonija br. 1) izvedena je samo jedanput, 1. travnja 1983. pod ravnanjem Balda Podića (1942–2020). Simfonija br. 7 u d–molu, op. 70 iz 1885. godine (objavljena kao Simfonija br. 2) na programu Zagrebačke filharmonije bila je do 1996. godine osam puta i četiri puta od rujna 1996. do 2005. godine. Samo tri izvedbe u Zagrebu doživjela je Simfonija br. 5 u F–duru, op. 76 koju je Dvořák skladao 1875. godine, a objavljena je 1888. godine. Navest ćemo podatke za dvije najpopularnije Dvořákove simfonije. Iz godine 1889. datira Simfonija br. 8 u G–duru, op. 88 koja je objavljena kao Simfonija br. 4. Djelujući tri godine (od 1892. do 1895.) kao ravnatelj Nacionalnog američkog muzičkog konzervatorija u New Yorku, nadahnut glazbom američkih starosjedilaca Dvořák je 1893. godine skladao Simfoniju br. 9 u e–molu, op. 95 „Iz Novoga svijeta“ koja je prilikom prvog objavljivanja označena kao Simfonija br. 5.

  Prvi put je Zagrebačka filharmonija izvela Dvořákovu Simfoniju br. 7 u d–molu, op. 70 na koncertu 25. veljače 1959. pod ravnanjem slovenskoga dirigenta Sama Hubada (1917–2016). Sljedećom izvedbom 15. studenoga 1967. ravnao je gost iz Čehoslovačke Zdeněk Košler (1928–1995), a jedini put – prema obrađenim podatcima, 14. lipnja 1972. izvedbom je ravnao Milan Horvat. Tri izvedbe iz 1975. godine održane su pod ravnanjem Mladena Bašića, i to jedna u Zagrebu, 26. rujna te dvije na gostovanju u Austriji – u Leobenu, 30. rujna i Salzburgu, 2. listopada. Još jednom izvedbom, 25. veljače 1977. ravnao je česti gost Zagrebačke filharmonije Oskar Danon (1913–2009), a 20. listopada 1989. Kazushi Ōno (1960.), budući šef–dirigent orkestra od 1990. do 1996. godine. Američki dirigent Justin Brown (1963.) koji je – prema dostupnim podatcima surađivao s više od sto svjetskih orkestara, ravnao je izvedbom Dvořákove sedme simfonije 7. travnja 2000. Engleski dirigent Alun Francis (1943.) koji je surađivao sa sto i pedeset svjetskih orkestara, ravnao je 20. veljače 2004., a kao dirigent dviju izvedbi Dvořákove sedme simfonije, 21. i 22. siječnja 2005. upisao se maestro Vjekoslav Šutej (1951–2009), šef–dirigent Zagrebačke filharmonije od 2003. do smrti 2. prosinca 2009.

  Dvořákova Simfonija br. 8 u G–duru, op. 88 na repertoaru je Zagrebačke filharmonije od 1940. godine, kad je izvedena 16. prosinca na koncertu kojim je ravnao maestro Milan Sachs (1884–1968), a na programu su osim simfonije bile samo Dvořákove skladbe. Sljedeći podatak vodi nas u godinu 1949. i tri već ranije spomenuta koncerta održana 19., 23. i 27. prosinca na kojima je Milan Horvat ravnao, uz dvije skladbe, i Dvořákovom osmom simfonijom. Osim ovih četiri u kronologiji koncerata do 1996. godine (što se može pronaći u objavljenoj monografiji) Osmu simfoniju u G–duru, op. 88 izvela je Zagrebačka filharmonija još osam puta, a na dva koncerta, 13. listopada 1978. i 19. studenoga 1982. ravnao je Milan Horvat. Prema podatcima do 2005. godine (iz arhive autorice) Dvořákova Osma simfonija izvedena je još dva puta u Zagrebu. 14. travnja 2000. ravnao je Frank Shipway (1935–2014), vršitelj dužnosti šefa–dirigenta Zagrebačke filharmonije od travnja 2000. do listopada 2001. (službeno nije bio nikad imenovan). Milan Horvat još je jedanput proveo publiku kroz zvukove Dvořákove osme simfonije 26. listopada 2001. u Zagrebu, a na gostovanju u Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj 23., 24., 25. i 26. ožujka 2004. Zagrebačkom filharmonijom ravnao je dirigent Daniel Raiskin (1970.) koji se usavršavao i kod maestra Milana Horvata.

  Neosporno je da Dvořákova Simfonija br. 9 u e–molu, op. 95 najpopularnija od njegovih devet, spada u vrhunska ostvarenja te glazbene vrste. Praizvedba u Carnegie Hallu u New Yorku 16. prosinca 1893. širom joj je otvorila vrata mnogih koncertnih dvorana, a ubrzo nakon praizvedbe već 5. travnja 1897. prvi put je predstavljena zagrebačkoj publici. Izveo ju je orkestar Narodnog zemaljskog kazališta pod ravnanjem austrijskoga dirigenta Franza Rumpela (1858–1935). Bilo je to u posljednjoj sezoni četverogodišnje intendanture (od 1894. do 1898. godine) Stjepana Miletića (1868–1908) tijekom koje je počevši od 1. siječnja 1896. uveo simfonijske koncerte. Prvi put se Zagrebačka filharmonija (svirali su uglavnom članovi opernog orkestra) spominje 1916. godine kad je tijekom srpnja i kolovoza u vrtu restorana Odeon bilo priređeno više od četrdeset koncerata pod ravnanjem dirigenata Krešimira Baranovića (1894–1975), Antona Gnezde (1887–1957) i Frederika Rukavine (1878–1940) pod čijim je ravnanjem 6. kolovoza 1916. po drugi put u Zagrebu izvedena Dvořákova deveta simfonija Iz Novoga svijeta.

  Sljedećom izvedbom, 23. siječnja 1921. ravnao je Krešimir Baranović, a do 2005. godine izvedena je još na pedeset i devet koncerata Zagrebačke filharmonije u Zagrebu i na gostovanjima. Iz duljeg popisa izvedbi izdvojili smo samo one pod ravnanjem Milana Horvata. U Zagrebu je ravnao četiri puta: 22. listopada 1959., 10. travnja 1963., 1. listopada 1970. i 29. prosinca 1973. na svečanom koncertu otvorenja Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Još osam puta ravnao je na gostovanjima: 24. rujna 1959. u Stuttgartu, 22.veljače 1963. u Beogradu, 5. travnja 1963. u Beču, zatim u Njemačkoj 1966. godine u Kasselu (20. listopada), Wuppertalu (29. listopada) i Essenu (31. listopada) i 27. siječnja 1968. u New Castleu u Velikoj Britaniji. Posljednji nastup zabilježen je na Dubrovačkim ljetnim igrama u Dubrovniku, 24. kolovoza 1998. Tako je Milan Horvat dirigirao dvanaest od šezdeset i dvije (zabilježene) izvedbe Dvořákove devete simfonije. Od 1970. godine karijeru je nastavio u Austriji i zasigurno je tijekom više sljedećih desetljeća dirigirao simfonije češkoga majstora, ali podatci o koncertima Zagrebačke filharmonije kazuju da Sedma simfonija u d–molu, op. 70, odabrana za koncert u spomen na maestra Horvata, nije bila među skladbama koje je često dirigirao.

  Osvrt na koncert Zagrebačke filharmonije In memoriam mo Milan Horvat, 31. siječnja 2025. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog

  

  Koncert In memoriam mo Milan Horvat bio je uvršten u Crveni ciklus Zagrebačke filharmonije, a publici se predstavio mađarski dirigent Gergely Madaras (1984.) koji je od 2019. godine voditelj Kraljevskog filharmonijskog orkestra u Liègeu. Solist ovoga koncerta bio je glazbenik–član Zagrebačke filharmonije timpanist Leonardo Losciale (1985.) priključivši se nizu izvrsnih glazbenika kojima se pruža prilika da se dokažu i kao solisti prema već uhodanoj višegodišnjoj praksi Zagrebačke filharmonije. Bila je to prilika da se timpani odmaknu od uloge harmonijske podrške kao nositelja temeljnog akordnog tona u kadencama ili trenutcima dramatske napetosti, odnosno naglašavanja ritamskog pulsa (obično u stavcima bržega tempa). Na programu su – uz Dvořákovu Simfoniju br. 7 u d–molu, op. 70 B141, u prvom dijelu izvedene skladbe Simfonijske minute, op. 36 Ernöa Dohnányija i Koncert br. 1 za timpane i orkestar Williama Krafta.

  Pijanist, skladatelj i dirigent Ernö Dohnányi se zbog velikog doprinosa kulturnom i glazbenom životu Mađarske često smatra „utjeloviteljem mađarske glazbe“. Od 1919. do 1944. godine bio je šef–dirigent Budimpeštanskog filharmonijskog orkestra na čijem koncertu 6. prosinca 1934. su praizvedene njegove Simfonijske minute. Orkestar, utemeljen u okviru Budimpeštanskog filharmonijskog društva 1853. godine, činili su glazbenici Mađarskog narodnog kazališta pa je on bio godinama jedini profesionalni orkestar. Dohnányi je kao suvremenik dvojice mađarskih skladatelja Zoltána Kodályja (1882–1967) i Béle Bartóka (1881–1945), koji su pomno zapisivali i proučavali mađarsku narodnu glazbu, i sam prihvatio njihove pothvate. U mnogim je njegovim skladbama, ipak, prizvuk tradicijske glazbe manje zamjetan, kao i u pet kratkih Simfonijskih minuta (I. Capriccio, II. Rapsodia, III. Scherzo, IV. Tema con variazioni, V. Rondo) različita tempa i ugođaja. Dopadljive teme povjerene su različitim instrumentima, oslonjene su na jasna harmonijska uporišta bliska kasnom romantizmu, a u uzornoj orkestraciji slijedio je uvriježene principe koje je postavio Hector Berlioz (1803–1869) i razradio Richard Strauss (1864–1949).

  

  Tijekom dulje stanke bili su postavljeni na pozornicu timpani u improvizirani odjeljak odvojen plastičnim pregradama kako bi se ublažio njihov gromoglasni zvuk u Koncertu br. 1 za timpane i orkestar Williama Krafta. Djelo je nastalo 1983. godine, a njegov se autor William Kraft – koji je dulje od četvrt stoljeća bio prvi timpanist Losanđeleskog filharmonijskog orkestra, okušao kao skladatelj obogativši prilično skromnu koncertantnu literaturu za timpane. Koncert ima tri stavka klasičnoga rasporeda brzi–polagani–brzi, a počinje solističkim nastupom timpana (njih pet, inače standardni set čine četiri timpana) koji odmah otkriva različite mogućnosti sviranja. Pojedini instrumenti donose različite motive izmjenjujući se u dijalogu sa solistom, a orkestar dopunjen brojnim udaraljkama temelji se na slobodno osmišljenim harmonijskim odnosima, pri čemu često zazvuče opore disonance bez rješenja. Koncert je praizveden 1984. godine, a solist je, uz Simfonijski orkestar iz Indianapolisa kojim je ravnao John Nelson, bio Thomas Akins.

  Simfoniju br. 7 u d–molu, op. 70 skladao je Dvořák na narudžbu Londonskoga filharmonijskog društva, učinivši s njom zaokret u odnosu na dotadašnje simfonije u kojima se u oblikovanju tematske građe naslućuje bliskost s folklorom. Dubok dojam ostavila je na njega Simfonija br. 3 u F–duru, op. 90 Johannesa Brahmsa (1833–1897) što ga je možda navelo da tematsku građu osmisli slobodno, davši oduška svojoj glazbenoj mašti. Prvi stavak (tempo Allegro maestoso) građen u sonatnom obliku, počiva na dvije teme oprečnoga karaktera, a završava dugom codom. Polagani stavak (tempo Poco adagio), iz kog je nakon praizvedbe izostavio četrdeset taktova, donosi mir nakon dramatskoga prvog stavka, a slijedi treći stavak Scherzo (oznaka Vivace) u trodijelnom obliku (A–B–A) koji djelomično odaje plesni karakter. Četvrti stavak Finale (Allegro) također je građen u sonatnom obliku u kom je Dvořák, oslanjajući se na nove teme, diskretno provukao i građu iz prethodnih stavaka završivši stavak s dugom, impresivnom codom.

  

  Mađarski dirigent mlađe generacije Gergely Madaras stjecao je glazbeno obrazovanje u rodnoj Budimpešti gdje je studirao violinu, kompoziciju i flautu (diplomirao na Glazbenoj akademiji Franz Liszt), a studij dirigiranja završio je u Beču na Sveučilištu za glazbu i scenske umjetnosti. Rano je počeo suradnju s mnogim svjetskim orkestrima, a nakon što je kao prvi stipendist Sir Charles Mackeras programa pri Engleskoj nacionalnoj operi uspješno debitirao u Londonu, počela je njegova suradnja i s poznatim opernim kućama. Repertoar koji dirigira obuhvaća skladbe klasike i romantizma, ali kako je pokazao na koncertu sa Zagrebačkom filharmonijom, i skladbe 20. i 21. stoljeća. Solist na timpanima Leonardo Losciale studirao je klasične udaraljke kod prof. F. Lattanzija (u programskoj knjižici nema podatka o mjestu rođenja kao ni o mjestu studiranja u Italiji, što se moglo doznati u razgovoru s glazbenikom). Orkestralni repertoar je proučavao na Udaraljkaškoj akademiji u Soncinu i u Zürichu, a poslijediplomski studij upisao je na Conservatoire National Supérieur u Francuskoj u Strasbourgu, gradu u kom od 1962. godine djeluje ugledni ansambl Les Percussions de Strasbourg, koji je više puta nastupio na Muzičkome biennalu u Zagrebu. Leonardo Losciale završio je i Akademiju likovnih umjetnosti (smjer kiparstvo) u Zagrebu, gdje je zaposlen kao timpanist u Zagrebačkoj filharmoniji.

  Publika koja je na koncertu Zagrebačke filharmonije slušala Dohnányijeve Simfonijske minute kao i Kraftov Koncert br. 1 za timpane nije izvedbe mogla uspoređivati s ranijima, jer su prvi put bile na programu. Zasigurno je malo onih slušatelja koji su pratili izvedbu Dvořákove sedme simfonije pod ravnanjem Milana Horvata prije gotovo pedeset i tri godine, ali su možda slušali neke trajne zvučne zapise drugih orkestara. Dohnányijeve Simfonijske minute kao i Dvořákova sedma simfonija dio su repertoara koji leži maestru Gergelyju Madarasu, a čvrstom rukom prolazio je kroz partituru Kraftova Koncerta za timpane uspostavivši izbalansiranost između solističkih timpana i orkestra, u kome su uz gudače i puhače zastupljene i brojne udaraljke. Upućenost u partituru iz koje je trebala oživjeti zapisana glazba maestro Madaras pokazivao je temperamentno, dajući kadikad velikim pokretima ruku i tijela znakove za nastup pojedinim glazbenicima. U Dohnányijevoj skladbi i Dvořákovoj simfoniji isticale su se teme u pojedinim dionicama nad dobro odabranim dinamičkim vrijednostima koje su vrhunac, ipak, dostigle u gromoglasnome koncertu za timpane. Glazbenici Zagrebačke filharmonije potvrdili su svoje vještine sviranja i interpretacije prihvativši Madarasovu koncepciju tumačenja glazbenih djela koja – kada je riječ o skladbama romantizma, može uključiti veće slobode u agogoci i dinamici. Publika je velikim pljeskom popratila sve tri skladbe i otišla, očito, zadovoljna s koncerta. U programskoj knjižici koncerta posvećenoga maestru Milanu Horvatu niti ove godine nema ni napomene ili kraćega teksta o dirigentu za čijega je djelovanja Zagrebačka filharmonija možda zabilježila najuspješnije razdoblje u svojoj povijesti od 1919. godine.

  

   © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 17. veljače 2025.

  Program:

  Ernö Dohnányi: Symphonic Minutes, uvertira 
  William Kraft: Koncert br.1 za timpane i orkestar 
  Antonin Dvořák 7. simfonija u d-molu, op.70

Piše: