Koncert visoke kvalitete s porukom mira i upozorenja na ratne strahote

8. Zimski festival, Ljubljana: Benjamin Britten, Ratni rekvijem, Slovenska filharmonija, Zbor Slovenske filharmonije, Državni zbor iz Kaunasa, Bečki dječaci i solisti, Charles Dutoit, dirigent

• 

  Osim Ljetnog, u Ljubljani se u zimskim mjesecima odvija programski sve atraktivniji Zimski festival, koji je ove godine doživio 8. izdanje. Otvorenje je proteklo u ozračju velebnog i publici atraktivnog Ratnog rekvijema, op. 66 Benjamina Brittena (1913–1976) – skladatelja koji je na Otoku nastavio umjetničku liniju Henrya Purcella. Britten je konstantno prisutan na svjetskim opernim pozornicama i koncertnim dvoranama, a Ratni rekvijem predstavlja vrhunac njegova stvaralaštva u neopernom segmentu. Riječ je o oratorijskom remek-djelu nastalom ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća, koje u svojem nukleusu nosi poruke pacifizma i mira, što nije neko čudo, jer ga je Britten skladao (djelo mu je bilo naručeno) u povodu posvećenja katedrale u engleskom Coventryu.

  Riječ je o novoj crkvi izgrađenoj na temeljima stare crkve iz 14. stoljeća stradaloj u bombardiranjima za vrijeme Drugog svjetskog rata. U Ratnom rekvijemu perfektno se zrcali Brittenova kompozitorska genijalnost i široki umjetnički vidici. Naime, u partituri su u savršenu sinergiju postavljeni različiti glazbeni stilovi (barok – glazbene intervencije karakteristične za 20. stoljeće), izvođački sastavi (komorni sastav – veliki simfonijski orkestar) i pjevani tekstovi (latinska misa tradicionalne strukture – devet pjesama Wilfreda Owena koje datiraju iz Prvog svjetskog rata).

  

  Ratni rekvijem nije pretjerano česta repertoarna pojava (posebno u Hrvatskoj) jer je za izvedbu potreban golemi izvođački aparat od preko dvjesto glazbenika. Ljubljansku izvedbu predvodila je Slovenska filharmonija (rezidencijalni orkestar 73. Ljubljana festivala koji slijedi na ljeto) u zajedništvu s pripadajućim Zborom, gostujućim Državnim zborom iz Kanusa i uvijek dragim gostima – Bečkim dječacima. Kao solisti nastupili su: Irina Lungu – sopran, Ian Bostridge – tenor i Matthias Goerne – bariton. Svi oni muzicirali su pod dirigentskim vodstvom čestog ljubljanskog gosta – vremešnog Švicarca Charlesa Dutoita (1936.). Maestro čija karijera traje preko šezdeset godina pokazuje zavidnu vitalnost (i dalje ne koristi stolicu kao većina dirigenata njegove generacije) i mirnoću za dirigentskim pultom.

  

  Analogno navedenome, izvedbi Ratnog rekvijema Dutoit je pristupio iskustvenim gardom s punom sviješću o važnosti naglašavanja motivske pluralnosti i ravnoteže između integralnog orkestra i komornog sastava, a poseban naglasak stavljen je na pianissimo krajeve pojedinih stavaka, kako bi se antiratna tematika i posveta svim žrtvama, neovisno o vojnim obilježjima, pretvorila u alegorijsku glazbenu kontemplaciju, s intencijom da se ništa slično nikada ne ponovi. Mo. Dutoit dobro poznaje djelo i svjestan je njegove kompleksnosti, pa je nastojao održati protočnost glazbenog tijeka, što mu je uspjelo, tako da je sat i pol koncerta proteklo gotovo u jednom dahu. Koncertni majstor bio je iskusni Sreten Krstić (koncertni majstor Münchenske filharmonije i stalni član Zagrebačkih solista) koji se u neuobičajenim izvedbenim uvjetima poput ovih pokazao kao odličan izbor. Od orkestralnih glazbenika treba pohvaliti posebno pojačanu (dva timpana: jedan u komornom, a drugi u simfonijskom orkestru) i vrlo angažiranu udaraljkašku sekciju. Također, iskazali su se i limeni puhači, čijom je zaslugom Dies irae zvučao veoma moćno.

  

  Solisti su, zbog podvojenosti svjetovnog i duhovnog konteksta, bili različito raspoređeni na  pozornici, pa je tako Irina Lungu bila pozicionirana iza orkestra, odnosno neposredno ispred zbora. Lungu je svoju dionicu odnjegovala fraziranjem istančane kontrole, što je rezultiralo molitvenim nabojem eterične tonske ljepote. Isto tako, posjeduje sonoran površinski glanc tona koji se odlično uklapa u oratorijske koncertne prilike poput ove, a još bi bolje funkcionirala u akustici karakterističnoj za velike sakralne prostore. Bariton Matthias Goerne dokazao se kao pouzdan interpret engleskog teksta na deklamatornim postulatima. Tenor Ian Bostridge pokazao se kao posvećen interpret koji duboko razumije glazbu i kontekst nastanka djela. Iako su tenor i bariton (ovdje tumače dva vojnika koji stihovima evociraju pogubnost rata) bili smješteni ispred orkestra, na rampi, nisu se dobro čuli u cijeloj dvorani (in concreto, na prvom balkonu) pa je i u njihovom slučaju došao do izražaja čest nedostatak adekvatnijih akustičnih uvjeta.

  

  Udruženi zborovi zvučali su moćno i stabilno, a Mo. Dutoit, iako nesklon pretjerano lepršavim i ekspresivnim znakovima, svojim je autoritetom motivirao zboriste na angažiran koralni nastup. Orkestar i zbor bili su ravnopravni partneri i niti u jednom trenutku nije došlo do neadekvatnih preklapanja i sličnih diskrepancija. Sudjelovanje Bečkih dječaka podiglo je koncert na višu razinu atraktivnosti, a njihova disciplina i endemski kolorit pjeva oduševili su publiku koja ih je pozdravila posebno srdačnim pljeskom. Zborove su uvježbali: Sebastjan Vrhovnik i Alenka Podpečan (Zbor Slovenske filharmonije), Robertas Šervenikas (Državni zbor iz Kaunasa) i Niccolo Morello (Bečki dječaci).

  Zimski festival otvoren je koncertom visoke kvalitete koji je prenosio 3. program Ars-a Radija Slovenije, što je velikom ansamblu bio dodatan vjetar u leđa. U vrijeme geopolitičke nestabilnosti i brojnih prijetećih sukoba, Brittenov Ratni rekvijem poslao je iz Ljubljane poruku mira i upozorenja na pogubnost ratnih razaranja i tako u dosluhu s aktualnim trenutkom udario još jedan temelj uzlazne produkcijske krivulje Zimskog festivala.

  

  © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 2. ožujka 2025.

  Solisti:

  Irina Lungu, sopran
  Ian Bostridge, tenor
  Matthias Goerne, bariton

Piše: