Intimistički pristup posvećen sadržaju do najmanjeg detalja

Njemački simfonijski orkestar iz Berlina, Gil Shaham, violina, David Robertson, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Rijetko se dogodi da se dva dana zaredom prisustvuje kvalitetnim koncertima simfonijskih orkestara – Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem dirigenta Alessandra Cadaria sa solistom, pijanistom Darenom Wangom, osjetljivo poetičnim pobjednikom međunarodnog zagrebačkog natjecanja Svetislav Stančić, te sutradan gostovanjem Njemačkog simfonijskog orkestra iz Berlina pod ravnanjem američkog dirigenta Davida Robertsona s violinistom Gilom Shahamom. Ne treba uspoređivati, jer prednost odnosi njemačka kvaliteta, ponajviše u zvukovnoj kvaliteti – izvanredno bistroj, zaokruženoj, sjajnoj i ujednačenoj. Interpretacije bi se već mogle ogledati, ali to je već za neku drugu raspravu koja nije tema ovog napisa. A ona ostaje gostovanje Njemačkog simfonijskog orkestra. Zagrebačka publika ga je očekivano ispratila zasluženim ovacijama prepune dvorane, za razliku od već poslovične rezerviranosti prema domaćoj proizvodnji i karakteristične očaranosti velikim provjerenim vrijednostima izvođača bez obzira na to što je na programu. Interes za skladatelje i njihova djela padaju pred imenima izvođača u drugi plan.

  Prve večeri su s Filharmonijom to bili Ravel i Stravinski, a druge uz malo poznatu rano preminulu Lili Boulanger, Čajkovski i Rahmanjinov. Njemački simfonijski orkestar osnovan je prije svega kao radijski simfonijski orkestar koji po zadatku na snimkama bilježi novonastala djela ili ona novootkrivenih ili starijih majstora, pa je tako razvio specifičan repertoar. Ali u gradskom, ujedno i svjetskom ogledu sa slavnijom Berlinskom filharmonijom razvijao je i standardni repertoar, kakvom smo svjedočili na njihovu gostovanju. Osnovan je godine 1946. kao RIAS. Posije je preimenovan u Simfonijski orkestar Berlinskog radija, da bi  krajem prošlog stoljeća dobio današnji naziv. Iz radijske emisije Sedam dana glazbe Trećeg programa HR doznajemo da je za razliku od uvijek zabranjenoga snimanja – čak i informativnog, uprava dopustila snimanje prvog dijela koncerta uz jedan pomalo komičan i zafrkantski uvjet da se ime orkestra u emisiji navodi isključivo u njemačkom originalu. Valjda im riječ Njemački zvuči potpuno strano, toliko da se ne prepoznaju i ne znaju da je o njima riječ. Also, Deutsches Symphonie-Orchester Berlin počastio je publiku izvedbama skladbe U proljetno jutro Lili Boulanger, Koncertom za violinu i orkestar Petra Iljiča Čajkovskog sa solistom Gilom Shahamom i Simfonijskim plesovima Sergeja Rahmanjinova.

  „Orkestar koji misli“ ga je nazvao Süddeutsche Zeitung, misleći na dramaturgiju svakog koncerta, novi repertoar, suvremenu glazbu, novine u prezentaciji. Zagrebački nastup bio je standardnog repertoara, a uvrštavanje kratke skladbe Lili Boulanger, rano preminule sestre Nadie, slavne profesorice iz čije klase su potekli primjerice Copland, Piazzolla, Glass, Milhaud ili Barenboim, bio je dio inicijative iz prošle sezone s motom „nema koncerta bez skladateljice“. Darovita Lili do svoje je prerane smrti sa 24 godine napisala pedesetak djela. O njezinu talentu svjedočilo je bogato i nježno, poput akvarela kolorirano i vedro Proljetno jutro, njezina posljednja skladba koja je od komorne narasla do orkestralne i u kojoj se lako prepoznaje obojenost francuskih rukopisa toga doba, njezina liričnost, otmjenost i akvarelni orkestralni kolorit bujnih zamisli.        

  

  U Koncertu za violinu i orkestar osvojio je prisni i pomalo neobično intimistički pristup izvrsnog Gila Shahama, skromnog i posvećenog sadržaju do najmanjeg detalja, vrlo udaljenog od paradnih izvedbi pobjedničkog koncerta s natjecanja kojima se često svjedoči, a k tome i iznimnom komunikacijom sa svojim orkestralnim suradnicima i pažljivim dirigentom, koja je bila naglašena i fizičkim približavanjem. Čistoća i posvećenost sadržaju posebno su se ogledali u unutarnjem naboju polaganog stavka kristalnoga tona Stadivarijeve violine. Cijeli drugi dio bogate koncertne večeri bio je posvećen Simfonijskim plesovima op. 45 Sergeja Rahmanjinova. Svojevrsna rekapitualacija vlastitih djela, kompendij u novom ruhu, nadasve bogate orkestracije, nosi mnoge citate iz vlastitih i tuđih djela koja su ga obilježila, kao i neizbježni Dies irae u posljednjem stavku. Učinkoviti i znalački dirigent Robertson, doduše sklon ponekim estradnim manirima koje baštini iz svoje američke domovine, znao je sve slojeve složene partiture nimalo sentimentalno – što slavenskim dušama može pomalo manjkati, predočiti u jasnu i razgovijetnu sliku moćnog zvučanja.

  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 13. ožujka 2025.

  Program:

  Lili Boulanger: U proljetno jutro za orkestar
  Petar Iljič Čajkovski: Koncert za violinu i orkestar u D-duru, op. 35
  Sergej Rahmanjinov: Simfonijski plesovi, op. 45

Piše: