Nadahnuta i upečatljiva izvedba u spomen velikom maestru

Zagrebačka filharmonija, In memoriam Lovro von Matačić, Aubree Oliverson, violina, David Danzmayr, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• Razmišljanja prije koncerta: Društveno–političke prilike i umjetnički put jednoga glazbenika

  Među glazbenicima Zagrebačke filharmonije zasigurno više nema onih koji su imali priliku surađivati s Lovrom pl. Matačićem (1899–1985). U publici, u kojoj možda danas koncerte prate i nekadašnji filharmoničari, zasigurno ima još onih koji se sjećaju maestrovih nezaboravnih tumačenja tek dijela od 548 skladbi popisanih u poglavlju Repertoar u poglavlju Dokumentacija iz monografije Matačić (Zagreb, 1996.) čija je urednica dr. Eva Sedak (1938–2017). Navedeni su zborovi i solo–pjesme, jer je Matačić djelovao i kao zborski dirigent i klavirski pratilac pjevača. Na popisu su simfonije Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756–1791), Ludwiga van Beethovena (1770–1827), Franza Schuberta (1797–1828), Antona Brucknera (1824–1986), Johannesa Brahmsa (1833–1897), Petra Iljiča Čajkovskog (1840–1893) i dr., brojni koncerti među kojima klavirski koncerti Mozarta i Beethovena, uvertire, rapsodije, opere. Izvodio ih je i u koncertnoj verziji kao primjerice muzičku dramu Tristan i Izolda Richarda Wagnera (1813–1883) jedne hladne, snježne noći u prosincu 1971. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Tad u dobi od sedamdeset i tri godine maestro Matačić je od 1970. (do 1980.) godine bio šef-dirigent Zagrebačke filharmonije kao drugi na toj funkciji nakon maestra Milana Horvata (1919–2014). Nastavio je tako suradnju koja je počela u siječnju 1927. godine kad su na programu njegova prvog nastupa sa Zagrebačkom filharmonijom izvedene skladbe koje će obilježiti njegov repertoar. U sjećanje na svoga šefa–dirigenta, preminuloga 4. siječnja 1985., Zagrebačka filharmonija tradicionalno mu već niz godina posvećuje jedan koncert. Ove godine održan je u petak, 7. veljače [2025.] u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog za pretplatnike Plavoga ciklusa. Pred orkestrom je stajao David Danzmayr (1980.), šef–dirigent Zagrebačke filharmonije od 2016. do 2019. godine, a kao solistica nastupila je violinistica iz Sjedinjenih Američkih Država Aubree Oliverson. Na programu su bile dvije skladbe koje Lovro pl. Matačić nije nikad imao na svome repertoaru: Koncert za violinu i orkestar u D–duru, op. 35 Ericha Wolfganga Korngolda (1897–1957) i Simfonija br. 2 u e–molu, op. 27 Sergeja Rahmanjinova (1873–1943).

  Publika je i na ovome koncertu, kao i na koncertu In memoriam Milan Horvat održanom 31. siječnja 2025., opet bila uskraćena za podatke o maestru od čije su smrti prošla četiri desetljeća, jer nisu bili uvršteni u programsku knjižicu. Podatke o Matačićevu životu moguće je pronaći u tiskanoj monografiji Matačić. Urednica dr. Eva Sedak autorica je i najopsežnijeg poglavlja Životopis glazbom u kome – na temelju razgovora vođenih s maestrom nedugo prije njegove smrti i brojnih dokumenata prikupljenih iz različitih izvora, približava čitatelju Matačićev život i djelovanje u kraćim cjelinama: Mladost (1899–1918), Rani radovi (1918–1932), Zrenje (1932–1945), Intermezzo interrotto (1945–1954), Svijet, Domovina i Coda. Svoje priloge monografiji dali su ugledni hrvatski i strani muzikolozi, glazbenici i kulturni djelatnici, između kojih bi se mogli izdvojiti tek neki vezani uz Matačićev repertoar i interpretaciju kao npr. Otpor kapi u moru Beethovena Seadete Midžić, Matačić kao interpret Brucknera Rudolpha Stephana (1925–2019), Pouka Monteverdijem Igora Kuljerića (1938–2006) i Matačićeve interpretacije hrvatske glazbe Nikše Gliga (1946–2024). Ova je monografija zacijelo poslužila kao relevantan izvor za članak muzikologinje i leksikografkinje Marijane Pintar MATAČIĆ, Lovro objavljen 2016. u mrežnoj inačici (Mark–Ž) priručnika Hrvatski biografski leksikon koji od 1983. godine izdaje Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krleža (danas Leksikografski zavod), a tiskano je devet svezaka.

  Slični podatci o Matačiću objavljeni su i na mrežnim stranicama Hrvatska enciklopedija i Wikipedia, a dvojezična monografija Lovro Matačić muzikologinje Ane Vidić objavljena 2020. godine (koja je prema mojoj prosudbi tek prepjev priloga Eve Sedak u monografiji Matačić), najavljena je u tjedniku Nacional pod naslovom Kako su Matačiću grijesi iz NDH oprošteni u Jugoslaviji. Autorica teksta Kristina Olujić Ježić ističe u podnaslovu da „Dvojezična knjiga ‘Lovro Matačić’ Ane Vidić kroz 20 poglavlja prati profesionalni i životni put Lovre Matačića, najvećeg hrvatskog dirigenta čiji je životopis opterećen sudjelovanjem u domobranskoj vojsci Nezavisne Države Hrvatske“. To je razdoblje Matačićeva života i djelovanja obradila i dr. Eva Sedak citirajući samoga Matačića koji je rekao: „Rat sam uglavnom proveo u Zagrebu i Beču, bio sam oficir u domobranstvu“. Prva tri desetljeća Matačićeve dirigentske karijere obilježena su radom sa zborovima, solistima, orkestrima i opernim ansamblima u nekoliko glazbenih središta i država. Izdvojit ćemo samo njegova dva boravka u Beogradu od 1924. do 1932. godine gdje (u dobi od dvadeset i pet godina!) postaje ravnatelj opere i novoosnovane Beogradske filharmonije. U Zagreb se vratio na poziv ravnatelja Opere Krešimira Baranovića (1894–1975), o čemu je Evi Sedak rekao: „Došao sam u Zagreb, jer me je zvao Baranović. S njim me je vezalo prijateljstvo kroz cijelu karijeru. Filharmonija je ujedno bila i operni orkestar. Tada smo puno napravili!“

  Osvrnuvši se na Matačićevo djelovanje u Zagrebu do 1938. godine, Eva Sedak je zaključila: „Nema nikakve dvojbe o tome da razdoblje od 1932. do 1938. valja smatrati jednim od najznačajnijih u sveukupnoj Matačićevoj karijeri. U punom naponu prve mladenačke zrelosti, prekaljen svakojakim i životnim i profesionalnim iskustvima, siguran u sebe, ne samo subjektivno i intuitivno nego zahvaljujući i prvim nedvojbenim uspjesima s neutralnog, inozemnog terena, Matačić je spreman davanjem, ali i uzimanjem maksimalno se otvoriti potrebama i mogućnostima nove sredine.“

  Jesu li na Matačićevu odluku da 1938. godine napusti Zagreb i ponovno se vrati u Beograd utjecala njegova brojna gostovanja u inozemstvu „unoseći suviše nereda i ponešto zavisti u krug njegovih domaćih obveza, što je moguće naslutiti po pisanju jednog dijela zagrebačkog tiska“, pita se Eva Sedak, ili su presudili neki drugi razlozi, danas je teško odgovoriti.

  Pokušamo li glazbu u Hrvatskoj i djelovanje jednoga glazbenika promatrati u određenim društveno–političkim prilikama, ne smijemo zaboraviti na činjenicu da se od 1899. godine (kad je rođen Lovro pl. Matačić) Hrvatska nalazila u različitim državama ostvarivši tek nakon Domovinskoga rata (od 1991. do 1995.) svoju samostalnost i državno–pravni status. Matačić to nije doživio, proživjevši život u više država. Kad se već 1916. godine zaposlio kao korepetitor u Operi u Kölnu, Hrvatska se nalazila u Austro-Ugarskoj monarhiji, a nakon njena sloma 1918. godine u Državi Srba, Hrvata i Slovenaca. Naslijedila ju je Kraljevina Jugoslavija, a samo dva tjedna prije njene kapitulacije i početka Drugoga svjetskog rata, Matačić se vratio u Zagreb iz Beograda gdje je po drugi put bio angažiran kao ravnatelj Opere i šef–dirigent Beogradske filharmonije. Pokazavši od samih početaka nadarenost, snagu i pouzdanost u čitanju partitura i u radu s orkestrima, solistima i zborovima, Matačić je stekao ugled u sredinama u kojima je djelovao, suočivši se kadikad i s kritikama onih koji nisu uvijek mogli slijediti ili prihvatiti njegove načine interpretacije glazbenih djela. U Zagreb se vratio kao glazbenik s velikim iskustvom ravnajući već ranije inozemnim orkestrima kao i Berlinskom filharmonijom.

  

  Ostavljajući po strani sam čin osnivanja kvislinške Nezavisne Države Hrvatske koja je imala podršku nacističke Njemačke, a prateći glazbeni život u Zagrebu od 20-ih godina 19. stoljeća prema podatcima iz periodike i arhivskih izvora, zaključujemo da su glazbene i kulturne ustanove nastavljale i dalje svoju primarnu djelatnost, što je prije svega značilo osiguranje financijskih sredstava. Glumci, pjevači, članovi zbora, orkestralni glazbenici u kazalištu nastavljali su djelovati na svojim radnim mjestima; solistički, orkestralni i komorni koncerti održavali su se bez prekida, uz napomenu da su primjerice tijekom Prvoga svjetskog rata veći dio koncerata održali strani solisti i komorni sastavi, a manji dio (amaterski) zborovi čiji su članovi uglavnom bili ratni obveznici. Možda bi takvu sudbinu doživio i Lovro pl. Matačić da je ostao u Zagrebu i nastavio u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske djelovati u Hrvatskome državnom kazalištu kao i mnogi drugi glumci i glazbenici – ravnatelji Opere, dirigenti, vokalni solisti, članovi zbora i orkestra čiji grijesi nisu bili spominjani pa nisu kasnije trebali biti ni oprošteni. [Među njima su bili glumac Dubravko Dujšin (1894–1947), skladatelji i dirigenti Boris Papandopulo (1906–1991) i Jakov Gotovac (1895–1982), pjevači(ce) Vera Grozaj (1911–1986), Marijana Radev (1913–1973), Josip Gostič (1900–1963), Vladimir Ruždjak (1922–1987), Tomislav Neralić (1917–2016), Dragutin Bernardić (1912–1996), i dr.]

  Svaka država ima vojsku i vojne orkestre koji su, uz protokolarne nastupe, često muzicirali u parkovima i na šetalištima u vrijeme Habsburške, kasnije Austro-Ugarske monarhije, a takvi su nastupi zabilježeni i u sljedećim razdobljima. Reprezentativan vojni orkestar djelovao je i za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske pa su – na temelju dotadašnjih uspjeha kao organizatora i dirigenta, odgovarajuća tijela državne vlasti donijela odluku o imenovanju Lovre pl. Matačića inspektorom glazbenih ansambala hrvatske vojske sa činom majora. Prema nekim podatcima njemu je od 1. kolovoza 1941. bio povjeren korpus od 120 vojnih glazbenika, uključujući i Poglavnikov tjelesni zdrug, domobransku i glazbu zračnih snaga. Upravo ta istaknuta pozicija na kojoj je od 1943. godine neko vrijeme djelovao i u Beču, postavila je kasnije Matačića pod drugačiji kut gledanja i vrednovanja, odnosno osuđivanja njegova ratnog djelovanja u odnosu na mnoge kolege koji su također obnašali važne dužnosti. Jedan od njih je skladatelj, dirigent i pedagog Tihomil Vidošić (1902–1973) koji je od 1923. do 1945. djelovao kao vojni glazbenik u Zagrebu, Tuzli i Mostaru, a od 1942. do 1945. godine bio je ravnatelj Glazbene škole oružanih snaga (prema odluci Lovre pl. Matačića). Drugi Matačićev suvremenik skladatelj, zborovođa, pedagog i teoretičar Miroslav Magdalenić (1906–1969) bio je od 1941. do 1944. kulturni ataše pri veleposlanstvu NDH u Budimpešti kako je navedeno u Hrvatskom biografskom leksikonu, a ne spominju se sudski proces i presude u Jugoslaviji nakon 1945. godine.

  Vlasti NDH donijele su promjene i u kadrovski sastav Hrvatskoga državnog konzervatorija (Muzičke akademije) imenovanjem deset profesora početkom nove akademske godine u rujnu 1941. godine. Bili su to redoviti, izvanredni profesori ili docenti: Franjo Lučić (1889–1972) za teorijske predmete, Mladen Pozajić (1905–1979) za dirigiranje – ujedno imenovan i rektorom, Melita Lorković (1907–1987) za nastavu klavira, Evgenij Vaulin (1902–1970) za nastavu klavira, Milo Cipra (1906–1985) za nastavu kompozicije, Čedomil Dugan (1915–1989) za nastavu orgulja, Lav Vrbanić (1904–1983) za nastavu solo–pjevanja, Mladen Stahuljak (1914–1996) za nastavu kontrapunkta i fuge, Aleksandar Fučkar (1912–?) za nastavu violončela i Josip Požgaj (1914–1984) za nastavu metodike i didaktike. Dolaskom Melite Lorković i Evgenija Vaulina prekinuta je dugogodišnja pedagoška djelatnost klavirskih uspješnih (ali nepodobnih) pedagoga Svetislava Stančića (1895–1970) i Antonije Geiger–Eichhorn (1893–1971) koji su se nakon teških ratnih godina ponovno zaposlili nakon završetka Drugoga svjetskog rata. O većini navedenih glazbenika mogu se još uvijek pronaći osnovne informacije u općim ili glazbenim priručnicima i diplomskim radovima. No, o jednom od njih čije je djelovanje ostavilo značajan trag u glazbenome životu Zagreba do 1945. godine napisala je autorica Marija Riman (1946.) iscrpnu monografiju koja je pod naslovom Mladen Pozajić. Život i djelo objavljena u Rijeci 2007. godine. U životopisu se nije moglo izbjeći i razdoblje NDH za koje je, ne upuštajući se u detaljnije opise društveno-političkih prilika, autorica jednostavno rekla: „Od 1941. Pozajić nastavlja svoje glazbene djelatnosti u ratnom Zagrebu.“

  S obzirom na istaknutu funkciju rektora i profesora Hrvatskoga državnog konzervatorija, utemeljitelja zbora Hrvatskoga krugovala, dirigenta zborskih i orkestralnih koncerata, protiv Mladena Pozajića je nova jugoslavenska vlast pokrenula sudski postupak pa je prema presudi od 3. rujna 1945. osuđen na osamnaest mjeseci prisilnoga rada i gubitak građanskih prava. No, već 11. rujna 1945. pomilovan je i vraćena su mu časna građanska prava nakon čega je uskoro napustio Zagreb i nastavio djelovati opet na istaknutim glazbenim pozicijama u Sarajevu.

  Eva Sedak opisala je na temelju dokumenata Matačićev život, pa ćemo iskoristiti neke podatke. Lovro pl. Matačić je zbog svog visokog položaja u glazbenom životu u NDH uhićen već iza 8. svibnja 1945. i osuđen na pet godina zatvora i gubitak građanskih prava. Iako se spominje da je osuđen na kaznu smrti strijeljanjem koja je kasnije preinačena u zatvorsku, prema istraživanju Eve Sedak podatci o smrtnoj kazni su po svoj prilici netočni. Kaznu je Matačić služio u zatvoru u Staroj Gradiški gdje je organizirao zbor i orkestar, jer su kaznu služili i neki glazbenici, a njegov rad je nakon pomilovanja i odsluženih osamnaest mjeseci zatvora nastavio Marijan Zuber (1913–2008) ugledni varaždinski glazbeni pedagog, „adjutant glavnom kapelniku [Matačiću, op. S.M.–Ć.] domobranske vojne glazbe“ za vrijeme boravka u Beču. Nakon izlaska iz zatvora Stara Gradiška Matačić je, ne našavši posao u Zagrebu, na poziv Todora Skalovskog (1909–2004) otišao u Skopje prihvativši posao u novoosnovanoj operi. Sljedeće odredište od srpnja 1952. bila je Rijeka, ali je već sljedeće godine dobio otkaz postavši možda nepoželjnim zbog svojih projekata. Ostavši bez posla koristio je svaku priliku da dirigira. Jedan događaj s kraja 1953. godine otvorio je Matačiću put u svjetski glazbeni život. Na Silvestrovo je dirigirao operu Traviata Giuseppea Verdija (1813–1901) u ljubljanskoj Operi pred državnim vrhom i predsjednikom Josipom Brozom Titom (1892–1980). U pauzi mu je Tito poslao cvijeće, a Matačić ga je preko posrednika zamolio da mu osigura putovnicu, na što je dobio potvrdan odgovor. Tako je 1954. godine, u dobi od pedeset i pet godina, kad su mnogi djelatnici odlazili u mirovinu, počela Matačićeva svjetska karijera, a zatim i povratak u glazbeni život u Hrvatskoj sve do posljednjega nastupa u Dubrovniku u srpnju 1984. godine.

  Eva Sedak zaključila je u svome prilogu Životopis glazbom u monografiji Matačić da „Sve do svoje smrti Lovro Matačić nije iscrpnije želio govoriti o ratnim godinama. Ukoliko je gorljivija bila znatiželja okoline usmjerena upravo na to razdoblje, bijela polja u njegovoj biografiji, kao posljedica prisilno prešućenih činjenica, spremno su ispunjavana natuknicama i nagovještajima, uglavnom slobodno aranžiranim prema zahtjevima aktualnog trenutka.“

  Možemo li četrdeset godina nakon smrti Lovre pl. Matačića pokušati sagledati njegov život i djelovanje u okviru njegova turbulentnog vremena i odmaknuti se od isticanja njegove vodeće pozicije u glazbenome životu Zagreba tijekom postojanja NDH? Prije održavanja koncerta In memoriam Lovro von Matačić mogli su pretplatnici Zagrebačke filharmonije i drugi čitatelji pročitati članak objavljen 24. siječnja 2025. na portalu/tjedniku Novosti pod naslovom Priroda glazbe u liku upitne ljudskosti. Njegov autor Siniša Vuković bio je suradnik tjednika za kulturu Hrvatsko slovo, a bolje smo se upoznali u vrijeme dok sam bila urednica glazbene rubrike (od jeseni 1998. do siječnja 2001. godine). Rođen je 1973. godine pa su mu bile tek dvije godine kad sam se na Božić 1975. godine zaposlila na mjestu bibliotekara-informatora u Diskoteci Gradske knjižnice (danas Glazbeni odjel) i kad sam se prvi put susrela s notnim izdanjima iz tzv. Izlučenog fonda u kome su bile publikacije objavljene za vrijeme NDH (tekst pisan korijenskim pravopisom). Nisu bile uništene nego izdvojene u očekivanju nekog novog vremena u kom će biti moguće s povijesnim odmakom vrednovati i taj segment kulturne politike i izdavaštva u Hrvatskoj. Čini se da je napokon došlo vrijeme da objektivno i trezveno proučimo ta izdanja i rasteretimo autore negativnih političkih konotacija. Kako se danas postaviti prema monografiji Povijest glasbe Josipa Andreisa (1909–1982) tiskanoj 1942. godine, prvoj u prvome kolu monografija objavljenih o 100–toj obljetnici utemeljenja Matice hrvatske ili njegovome djelu Uvod u glasbenu estetiku objavljenom 1944. godine? Godine 1982. sastavljala sam u suradnji s muzikologinjom Vedranom Juričić bibliografiju Andreisovih članka objavljenih u periodici do 1945. godine. Svi naslovi objavljeni u vrijeme NDH bili su – prema tadašnjoj praksi, izostavljeni, što je kasnije ispravljeno. U članku objavljenom prigodom 40. obljetnice smrti Lovre pl. Matačića Siniša Vuković piše: „Kao dirigent, Matačić je bio sama priroda glazbe, priroda glazbe utjelovljena u ljudskom liku. Međutim, premda je u Jugoslaviji pomilovan i rehabilitiran, ostaje činjenica da se za vrijeme krvave i kvislinške Nezavisne Države Hrvatske oportunistički nastavio baviti svojim poslom, postavši i vrhovnim vojnim kapelnikom.“

  

  Članak u kome je podatke navodio po svoj prilici prema prilogu Eve Sedak Životopis glazbom u monografiji Matačić (kadikad ih i slobodno proširujući iz nekih drugih izvora?) započinje rečenicom: „Mi u Republici Hrvatskoj izgovorimo ime Lovre von Matačića i – ostanemo živi…“

  Izbija li iz ove rečenice doista omalovažavanje Lovre pl. Matačića kao lika upitne ljudskosti koji je ostvario zapaženu svjetsku karijeru svrstavši se uz bok velikanima dirigentskoga štapića? Podastrijevši podatke o nekim glazbenim umjetnicima koji su se oportunistički nastavili baviti svojim ranijim poslom tijekom postojanja NDH, možemo li i za njih, ranije spomenute u ovome tekstu, reći da je „priroda glazbe u liku upitne ljudskosti“? Mnogi glazbenici nastavili su svoj rad po završetku Drugoga svjetskog rata pridonoseći glazbenoj kulturi i obrazovanju u Hrvatskoj, a neki od njih oportunistički su nastavili svoje djelovanje i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. Hoćemo li i njih danas prozivati i osuđivati za djelovanje u vrijeme SFR Jugoslavije ili ćemo njihov rad vrednovati prema dostignućima koja su ostvarili ustrajavši u svojoj profesiji unatoč izazovnim vremenima i društvenim previranjima?

  Osvrt na koncert In memoriam Lovro von Matačić

  

  Zagrebačka filharmonija prisjetila se svog drugog šefa–dirigenta koncertom održanim 7. veljače 2025. Već smo istaknuli da su u program bile uvrštene samo dvije skladbe koje maestro Matačić nije imao na svome repertoaru, a iznimke su i na koncertima Zagrebačke filharmonije. To je prije svega Koncert za violinu i orkestar u D–duru, op. 35 Ericha Wolfganga Korngolda koji je izveden – prema dostupnim podatcima, samo na koncertu 16. travnja 1999. kad je violinist Benjamin Schmid (1968.) svirao solističku dionicu pod ravnanjem Ralfa Weikerta (1940.). Ovaj koncert slušali smo ove sezone u Majstorskome ciklusu Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije sa solisticom Sarom Domjanić pod ravnanjem Valentina Egela pa tako bliske dvije izvedbe možda potvrđuju popularnost ovog djela među mlađim violinisti(ca)ma. Koncert nastao nakon skladateljeva odlaska u Sjedinjene Američke Države 1937. godine ima tri stavka klasičnoga rasporeda, ali neobično virtuozno koncipiranu solističku dionicu koja dominira od početka prvoga stavka. Proslavljen već kao skladatelj filmske glazbe, Korngold je u koncert ubacio i teme iz ranijih filmova ili je – kao temu lirskog, ali energičnog prvog stavka kasnije uvrstio u novi film. U dionici violine više je iskorišten visoki registar (osobito prozračni i visoki flageoletni tonovi), a orkestracija u kojoj je isticao različitost instrumentalnih boja, počiva na tonalitetno odredljivim harmonijskim sklopovima povremeno obogaćenim disonancama.

  

  Od skladbi Sergeja Rahmanjinova na repertoaru Lovre pl. Matačića bile su samo tri: Koncert za klavir i orkestar br. 2 u c–molu, op. 18, Koncert za klavir i orkestar br. 3 u d–molu, op. 30 i Rapsodija za klavir i orkestar na Paganinijevu temu u a–molu, op. 43. Simfonija br. 2 u e–molu, op. 27 Sergeja Rahmanjinova našla se samo devet puta na programima Zagrebačke filharmonije prema podatcima do 1996. godine. Šest izvedbi pod ravnanjem maestra Pavla Dešpalja (1934–2021) zabilježeno je u listopadu 1978. godine i to 6. listopada u Zagrebu, a još pet na gostovanju u Španjolskoj: 16. listopada u Granadi, 19. listopada u Pamploni, 20. listopada u San Sebastianu, 25. listopada u Oviedu i 27. listopada u gradu La Coruna. Šest godina kasnije, 12. listopada 1984. Pavle Dešpalj dirigirao je još jednom izvedbom u Zagrebu, a Pavel Kogan (1952.) – šef–dirigent od 1988. do 1990. godine, ravnao je izvedbom u Zagrebu 5. veljače 1988.

  Posljednja na popisu je izvedba u Villachu 5. srpnja 1988. pod ravnanjem Aleksandra Rahbarija (1948.). Može se reći da je ova simfonija, u trajanju od skoro sat vremena, gotovo nepoznata pretplatnicima Zagrebačke filharmonije. Rahmanjinov ju je skladao u Dresdenu 1906. i 1907. godine premostivši napokon sumnje (u svoje skladateljsko umijeće) nakon loše prihvaćene praizvedbe Simfonije br. 1 u D–duru, op. 13 u ožujku 1897. godine. Prvi stavak (Largo – Allegro moderato) počinje polaganim i tihim uvodom s temom od sedam tonova u dubokim gudačima. Solo–nastup engleskoga roga uvodi u brzi dio stavka građenog u sonatnom obliku. Drugi stavak Allegro molto je po karakteru tematske građe i formi (ABACABA) pravi romantičarski scherzo iako odstupa u mjeri (2/2, a uobičajena je 3/4). Na završetku rogovi donose temu sekvence Dies irae (kao i u nekim drugim skladbama). Treći polagani stavak (Adagio) je trodijelnog oblika, a otvara ga tema u dionici prvih violina. Ona je uvod u nove melodije koje počinje klarinet-solo sa ležećim tonom oko kojeg Rahmanjinov u svome stilu niže tonove koji ga okružuju i bogato ih harmonizira. U jednom trenutku ponovno se čuje tema sekvence Dies irae, a s njoj sličnom tematskom građom u stilu fanfara počinje četvrti stavak (Allegro vivace) pripremajući nastup glavne teme koja će, uz povremene umetke tema iz prvog i drugog stavka, dovesti glazbeno zbivanje do snažne završnice u brzome tempu i izrazito snažnoj dinamici.

  Mlada violinistica Aubree Oliverson školovala se u Beču na Privatnom učilištu za glazbu i umjetnost grada Beča te na Colburn konzervatoriju za glazbu u Los Angelesu koji je završila 2016. godine. Dobitnica je mnogih nagrada na međunarodnim natjecanjima glazbenika, a do danas je nastupala uz brojne svjetske orkestre. Maestro David Danzmayr dobro je poznat zagrebačkoj publici kao šef-dirigent Zagrebačke filharmonije, ali i kao dirigent koji je ostao njen počasni šef-dirigent. Školovao se na Sveučilištu Mozarteum u Salzburgu (dirigiranje i klavir); usavršavao se kod uglednih svjetskih dirigenata među kojima valja spomenuti Pierrea Bouleza (1925–2016) i Claudija Abbada (1933–2014) od kojih je učio tijekom korištenja stipendije u Orkestru mladih Gustav Mahler. Nagrađivan na natjecanjima dirigenata, Danzmayr je rano počeo dirigentsku karijeru, a danas je na mjestu glazbenog voditelja Simfonijskog orkestra u Oregonu u Sjedinjenim Američkim Državama.

  Violinistica Aubree Oliverson svirala je solističku dionicu u Korngoldovu violinskom koncertu izražajno i muzikalno predstavivši se kao umjetnica neupitne tehnike sviranja, zanimljivog oblikovanja fraza, smisla za velike dinamičke raspone i milozvučne cantilene koju je iznjedrila iz vrijednog instrumenta talijanskoga majstora Giovannija Battiste Gudagninija (1711–1786). Orkestar se savršeno prilagodio istaknutoj solističkoj dionici ostavši joj potporom u oblikovanju harmonijskih uporišta iznad kojih je violina pjevala u visokom registru ili prednjačila u brzim figurama u trećem stavku. Do punog je izražaja došao orkestar Zagrebačke filharmonije u drugoj skladbi, Simfoniji br. 2 Sergeja Rahmanjinova. Uz gudače skladatelj je u orkestraciji predvidio piccolo i dvije flaute, dva klarineta i neuobičajeno dva bas–klarineta (in A i in B), dvije oboe i engleski rog, dva fagota, limene puhače (uobičajeno četiri roga, tri tube, tri trombona i tuba) i brojne udaraljke (između ostalih i Glockenspiel).

  Danzmayerova dirigentska gesta je jasna, precizna i oštra; kadikad svome nastupu doda koji veći pokret tijelom ponesen glazbom koju sukreira s orkestrom držeći čvrsto sve konce, što bi u ovome slučaju značilo prije svega suglasje zajedničkoga sviranja i savršenu koordinaciju nastupa pojedinih solističkih dionica (puhača i udaraljkaša). Glazbenici Zagrebačke filharmonije osjetili su logičnost koncepcije i sigurnost u tumačenju složene partiture skladbe dugog trajanja. Maestru Danzmayeru su se odužili lijepo oblikovanim tonovima u svim dinamičkim nijansama koje je naznačio skladatelj, a možda obogatio i dirigent otkrivajući ih tijekom iščitavanja partiture. Orkestar Zagrebačke filharmonije i David Danzmayr su se nadahnutom i upečatljivom izvedbom odužili svome nekadašnjem šefu-dirigentu Lovri pl. Matačiću, nastavljajući tako na niz njegovih nezaboravnih interpretacija, osobito simfonija Antona Brucknera.

  

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 13. ožujka 2025.

  Program:

  Erich Wolfgang Korngold: Koncert za violinu i orkestar u D-duru, op.35 
  Sergej Rahmanjinov: 2. simfonija u e-molu, op.27 

Piše: