Impresivan nastup mladog pijanista zavidne razine umijeća i muzikalnosti

Simfonijski orkestar HRT-a, Majstorski ciklus, Jan Niković, glasovir, Pascal Rophé, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Majstorski ciklus nastavio je Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije šestim koncertom u četvrtak, 27. veljače 2025. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog pod ravnanjem svoga šefa–dirigenta Pascala Rophéa (1960.), a kao solist nastupio je pijanist Jan Niković. Program je imao tri skladbe, a naslovljen je Razdvojeni vremenom prema prvoj skladbi. Po svom dobrom običaju promicanja hrvatskoga glazbenog stvaralaštva Simfonijski orkestar HRT–a koncert je počeo praizvedbom naručene skladbe Vjekoslava Nježića (1973.) Divisi temporali (Razdvojeni vremenom). U nastavku je slijedila Rapsodija na Paganinijevu temu za klavir i orkestar, op. 43 Sergeja Rahmanjinova (1873–1943), a u drugome dijelu koncerta izveden je Koncert za orkestar poljskoga skladatelja Witolda Lutosławskog (1913–1994).

  Vjekoslav Nježić je tijekom dviju sezona (2023/2024. i 2024/2025.) rezidencijalni skladatelj HRT-a pa je ovo njegova treća izvedena skladba u ciklusima Zbora i Simfonijskog orkestra. U ožujku prošle godine praizvedena je skladba za zbor i elektroniku Hänschen klein, u prosincu 2024. Traces za orkestar i elektroniku (iz 2001. godine) a najnoviju skladbu Divisi temporali, oslobodio je elektronike i vratio se orkestru. U skladbi se razlikuju četiri cjeline s različitim mjerama i metronomskim oznakama za četvrtinke. Na početku gudači izvode polagani i tihi koral (poveznica sa skladbom Hänschen klein) u 7/4 mjeri; u drugome, bržem dijelu gudačima se pridružuju puhači pojačavajući dinamički raspon, a nježniju instrumentalnu boju postigao je Nježić odabravši kornete umjesto truba.

  Treća, najbrža cjelina obilježena je ostinatom u više dionica, solističkim nastupom timpana i donošenjem motiva u čitavom orkestru u nastavku, dok u završnoj cjelini u polaganome tempu i padajućoj dinamici gudači ponovno donose koral u kanonskoj imitaciji ističući tako ishodište europske glazbe – koral stvaran u prvom tisućljeću i kasnije skladateljske postupke suprotno jednostavnosti, smirenosti i pjevnosti korala. Iako se Nježić nije ustručavao koristiti disonantne intervale i akorde, skladba Divisi temporali počiva na jasnim harmonijskim strukturama izvan granica tonaliteta te na profinjenoj orkestraciji.

  

  Ruski skladatelj, dirigent i pijanist Sergej Rahmanjinov smatran je „najbriljantnijim pijanistom svoga doba“ u 30-im godinama prošloga stoljeća. Studij klavira i kompozicije završio je u Moskvi, a nakon neuspjeha Prve simfonije 1897. godine posvetio se dirigiranju i koncertiranju. 1918. godine napustio je Rusiju i nastanio se u Sjedinjenim Američkim Državama i u vremenu do smrti 1943. godine skladao je samo šest skladbi. U Švicarskoj je izgradio vilu u kojoj je provodio dio vremena, a tamo je u kolovozu 1934. skladao i Rapsodiju na Paganinijevu temu, op. 43 na čijoj je praizvedbi u Baltimoreu 7. studenoga iste godine svirao solističku dionicu pod ravnanjem Leopolda Stokowskog (1882–1977).

  Pokuša li se odrediti forma Rahmanjinovljeve rapsodije skladane na temu posljednjeg, dvadeset i četvrtog Capriccia za violinu solo u a–molu Niccolòa Paganinija (1782–1840), može se govoriti o temi s dvadeset i četiri varijacije koje su raspoređene prema tempu u okvire trostavačnoga koncerta. Tema (uvod) i prvih deset varijacija odgovarale bi prvome, brzom stavku, dio od jedanaeste do osamnaeste varijacije odgovarao bi polaganome stavku, a posljednjih šest varijacija brzome završnom stavku.

  Uz Paganinijevu temu – okosnicu skladbe, Rahmanjinov u sedmoj varijaciji uvodi početni dio sekvence iz mise za mrtve Dies irae (Dani gnjeva) čije se autorstvo pripisuje franjevcu Tomasu da Celanu (1185. ili 1190–1260). U virtuoznim varijacijama Rahmanjinov je pokazao izvrsno poznavanje umijeća sviranja klavira i orkestracije, efektno obojivši Paganinijevu temu različitim instrumentima ostavljajući solistu kratki predah u izvedbi jednostavnijih akordno strukturiranih odlomaka.

  

  Isto kao i Sergej Rahmanjinov završio je Witold Lutosławski studije klavira i kompozicije, a djelovao je i kao dirigent. Njegov skladateljski opus mogao bi se – uvjetno, podijeliti u dvije faze: u prvoj do 1958. godine svoje je skladbe temeljio i na nasljeđu tradicijske glazbe, dok je u drugoj prihvatio principe dvanaest-tonske tehnike i aleatorike te istraživanja Novoga zvuka. Koncert za orkestar skladao je Lutosławski tijekom više godina nakon što ga je 1950. godine ravnatelj Varšavske filharmonije Witold Rowicki (1914–1989) zamolio da sklada novo djelo kako bi se orkestar mogao potvrditi kao ansambl velikih mogućnosti kakav je bio prije Drugoga svjetskog rata. Skladba je nastajala do 1954. godine i posvećena je Rowickom koji je ravnao praizvedbom 26. studenoga 1954. Uzor Lutosławskome bio je antologijski Koncert za orkestar Béle Bartóka (1881–1945).

  Lutosławski je svoj Koncert za orkestar sveo na tri stavka (Bartókov ima pet), a za tematsku građu odabrao je tradicijske napjeve iz Mazovije, regije iz okolice Varšave, koje je u pet svezaka između 1886. i 1890. godine objavio etnograf, folklorist i skladatelj Henryk Oskar Kolberg (1814–1890). Uvodni stavak Intrada (Allegro maestoso) donosi tematsku građu solistički (u slijedu u pojedinim dionicama); drugi stavak ima dva dijela: brzi Capriccio notturno i polagani Arioso. Najopsežniji treći stavak ima tri jasno određene cjeline: prva je Passacaglia kao niz varijacija na temu koju donose harfa i kontrabas; na nju se nadovezuje brza Toccata, a oboe i klarineti počinju treći, polaganiji dio Koral iza kog slijedi brza Coda. Bogata orkestracija istaknula je boje i različite mogućnosti pojedinih instrumenata, a folklornu tematiku uklopio je Lutosławski u niz ne strogo tonalitetnih harmonijskih rješenja s povremenim disonancama.

  Simfonijski orkestar HRT-a djeluje od 1931. godine kao ansambl s potpuno određenim ciljem – u početku živih izvedbi u programu zagrebačke radio–stanice, a kasnije kao orkestar koji je prije svega promovirao hrvatsko glazbeno stvaralaštvo ostvarujući (trajne) zvučne zapise kao i priređujući koncerte s djelima svjetskih i hrvatskih skladatelja. Tijekom više od devet desetljeća orkestar su vodili ugledni hrvatski dirigenti, a posljednje tri sezone šef-dirigent je Pascal Rophé, poznat kao vrstan interpret glazbe ne samo ranijih stilskih razdoblja nego i 20. i 21. stoljeća. Solist u Rapsodiji na Paganinijevu temu Sergeja Rahmanjinova bio je Jan Niković, „jedan od najistaknutijih hrvatskih mladih pijanista“ kome je u nižoj i srednjoj Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog klavir predavala Ela Korbar, prof., a studij klavira završio je u razredu red. prof. Rubena Dalibaltajana na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Na početku je uspješne karijere kao solist i komorni glazbenik, što potvrđuju brojni nastupi u Hrvatskoj i inozemstvu, a dobitnik je nagrada na međunarodnim natjecanjima glazbenika te nagrade Mladi glazbenik za 2024. godinu koju dodjeljuje Zagrebačka filharmonija.

  Nastup Jana Nikovića privukao je mladu publiku, njegove kolege iz glazbene škole i sa studija, pa se u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog okupila u prosjeku znatno mlađa publika od one koju inače viđamo na koncertima. Mladi pijanist ispunio je u potpunosti njihova očekivanja odsviravši solističku dionicu u Rapsodiji na Paganinijevu temu Sergeja Rahmanjinova, doista impresivno pokazavši zavidnu razinu pijanističkog umijeća, muzikalnosti (osobito u polaganoj, poznatoj temi u osamnaestoj varijaciji), velikog dinamičkog luka i izvrsne suradnje s orkestrom.

  Dinamički pomalo suzdržan u rapsodiji, Simfonijski orkestar HRT-a podastro je publici sve svoje kvalitete u Koncertu za orkestar Witolda Lutosławskog i u Nježićevoj skladbi Divisi temporali u intonativno preciznim solima pojedinih, kao i skladnim nastupima svih glazbenika, oblikujući profinjeno zvučne cjeline u svim dinamičkim nijansama. Maestro Pascal Rophé ponovno je pokazao svoje vještine dirigiranja i pronicanja u partiture, što je sigurno bilo izazovno pri studiju Nježićeve nove skladbe. Mirnom i sigurnom rukom te diskretnim pokretima vodio je raspoloženi orkestar i mladog, nadarenog solista kroz tri skladbe različita ugođaja i tehničko–interpretativnih zahtjeva, odvevši publiku u ugodno i dojmljivo glazbeno druženje.

  

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 1. travnja 2025.

  Program:

  Sergej Rahmanjinov: Rapsodija na Paganinijevu temu, op. 43
  Vjekoslav Nježić: Divisi temporali (praizvedba / narudžba HRT-a)
  Witold Lutosławski: Koncert za orkestar

Piše: