Koncert koji potvrđuje živost suvremene skladateljske misli

S/UMAS ansambl, Vid Veljak, violončelo, Ivana Bandalo, bas klarinet, Koncertna dvorana Ive Tijardovića, Hrvatski dom Split

• 

  U toploj atmosferi pozdravio je skladatelj Ivan Božičević okupljenu publiku, zahvalivši im se na dolasku. Na taj ih je način pustio u svoj svijet, jer upravo je imala započeti prezentacija njegovih unutarnjih previranja pretočenih u uživo izvedeni zvuk utopljen u video i elektroniku. Božičević je skladatelj, orguljaš, pijanist, aranžer i jazz glazbenik. Među njegovim skladateljskim ostvarenjima je pet simfonijskih kompozicija, kao i brojna komorna, solistička, zborska i elektronička djela. Zanimaju ga različiti žanrovi (barokna, elektronička, jazz i world glazba) i mogućnosti njihovih međusobnih prožimanja.

  Posljednjih godina u centru njegovih kreativnih napora su orgulje – brojna djela za orgulje s elektronikom te za računalno kontrolirane orgulje, nastala u nastojanju da se repertoar „kraljice instrumenata“ modernizira i doista uvede u dvadeset i prvo stoljeće. Njegova se glazba nalazi na sedamnaest nosača zvuka, a najnovija nagrada iza koje stoji cijeli niz drugih je ona Američkog udruženja orguljaša (AGO/Pogorzelski-Yankee Award) za djelo koje tek treba biti napisano. Ipak, ono što je za splitsku sredinu naročito važno jest Božičevićevo djelovanje na UMAS-u od 2017. kao profesora kompozicije na friško osnovanom Odsjeku za kompoziciju. I na tom je području poprilično uspješan, ako je sudeći po njegovoj klasi koja je aktivna i plodna kompozicijama, ali i nagradama. Vrijeme će tek pokazati prave plodove, ali za sada je dovoljno spomenuti Šimuna Čarlija Boticu, koji je upravo pobijedio na natječaju za novu skladbu za Zagrebačko glazbeno proljeće, ali i Lukšu V. Montana koji je nedavno osvojio nagradu za najbolju glazbu na Chicago Film Festivalu za kratkometražni film Ashes.

  A poprilIčno uspješna bila je i koncertna večer koja se održala u Koncertnoj dvorani Ive Tijardovića. Izvođači, uspješni ansambl S/UMAS imaju izvrstan život na splitskoj koncertnoj sceni, mimo same ustanove kojoj pripadaju: Nikolina Kapitanović (piccolo flauta/flauta), Toska Lumezi (flauta), Igor Ivanović (klarinet), Ivana Bandalo Benzon (bas klarinet), Marko Gerbus (sopran saksofon), Vedran Momčilović (alt saksofon), Deni Pjanić (tenor saksofon), Erna Čizmić Rebić (bariton saksofon) i Silvija Anić (klavir) te Vid Veljak na violončelu (inače profesor violončela na UMAS-u od 2022.).

  Na samom početku, skladatelj je o procesu skladanja i skladbi podijelio nekoliko misli: „Ova skladba je moja opsesija koja traje desetak godina. Riječ je o jednom od prastarih tekstova, zbirci Rig Veda koja je oralno prenošena i zatim u jednom trenutku zapisana. Nemojte misliti da sam se preobratio i da želim posebno promicati hindu religiju. Ali ovaj tekst je poseban, ovo je Himan stvaranja. Ako znamo kako izgledaju razni ti mitovi i kreacije u različitim kulturama, obično su tu razna božanstva koja se bore ili neke životinje u raznim kulturama. Ili imamo, kao što je naš mit: Bog je rekao da bude to. Ovaj himan je drugačiji zato što ide jedan korak unazad. Prvi stih kaže: ni bića ni nebića nije bilo tada. Idemo u jedno stanje gdje ne samo da ne postoji to ništa, nego ni to ništa ne postoji. Zapravo je to fascinantan tekst koji će biti stalno projiciran na platnu i koji me inspirirao i koji je i poetski dobar. Što je još zanimljivo, neke stvari nevjerojatno korespondiraju s onim što moderni fizičari bilježe kao način postanka svijeta“.

  Potom je odjurio u prostoriju režije, a mi smo bili prepušteni uranjanju u zvuk klavira koji je prethodio pojavljivanju videa i elektronike. Zvuk se – kako u dionicama instrumenata, tako i u elektronici pojavljivao postepeno i dopuštao nam da nas glazba prožme polako te da utonemo u svaku riječ i frazu koju nam je sugestivno nudio video. Način na koji se tekst pojavljivao, kao da je utjecao na zvuk i obratno – bio je to uspješan splet virtualnih stvarnosti kojima je tek jedan dodani dio bio svirka uživo.

  Kroz drugi stavak vodio nas je kvartet saksofona. Zvuk je iz titranja zvukovnih ploha prerastao u intenzivniju igru bržih izmjena motiva popraćenu jasnijim ritamskim udarcima u elektronici. Bas klarinet u četvrtom stavku ponudio je publici još veću mogućnost ulaženja u koncentraciju i meditativnost. Peti je stavak na pozornicu doveo violončelista čija je dionica bila izuzetno živa, puna brzih izmjena, izričajem na trenutke mnogo bliža popularnoj glazbi. Zahtjevna dionica imala je u elektronici kao pozadini minuciozne ritamske kretnje koje je trebalo precizno popratiti u svirci uživo.

  

  Posljednja dva stavka donijela su novu energiju u punom sastavu: klavir, violončelo, dvije flaute, dva klarineta i kvartet saksofona. Na riječi „Tko pravo znade, tko nam može reći, otkle se rodi, otkle to stvorenje? Bogovi dođoše nakon stvaranja, pa tko da znade kako se to zbilo?“ koje smo u videu pratili na engleskom, glazba se posve rasplamsala, ali nije bilo razuzdavanja nego je i u glazbenom smislu mekim frazama skladba zaključena pitanjem, kako tekst i nalaže: „Iz čega se je razvilo stvorenje? Da li ga pokrenu ili ne Onaj što bdije u najvišem nebu? On valjda znade. Ili ni On ne zna?“.

  Kako ne bi nakon koncerta nosili to teško breme neodgovorenog pitanja, kao dodatak S/UMAS Ansambl je uz potporu elektronike odsvirao Božičevićevu skladbu, kako ju je skladatelj etiketirao, „stari hit“ Sustainable development. Uz prethodno nasnimljenu elektroniku, svirao je cijeli instrumentalni sastav koji se pojavio na pozornici tijekom izvedbe. Inače je upravo pozornica bila važan faktor u oblikovanju izvedbe. Gotovo da je riječ bila o sceni, jer je s mnogo pažnje oblikovana, da što bolje posluži ugođaju ove multimedijalne izvedbe. Okupana plavičastom tamom s tek pokojim tračkom svjetla potrebnog da glazbenici vide notni zapis. Kretnje samih glazbenika pri ulasku i izlasku bile su spore i skladne, gotovo izrežirane. Solisti su uvijek bili okrenuti u stranu, a ne frontalno prema publici te je i njihova postura tijela ukazivala na to da je video s tekstom koji se u njemu nalazi centralni moment ove izvedbe.

  

  Možda je tijekom izvedbe dodatka najviše došao do izražaja izazov korištenja elektronike, a to je pitanje koliko je izvedba uistinu živa s obzirom na podređenost izvođača koji sviraju uživo na prethodno snimljenoj elektronici. Ona upravlja izvedbom i na neki način propitkuje ulogu izvođača.

  Brojna pitanja koja je ova večer iznjedrila samo su znak živosti suvremene skladateljske misli, koja je relevantna za sve nas, koliko god joj se možda opirali. Ta su pitanja i poziv da osluškujemo sve što nam suvremeni skladatelji žele poručiti. Dosad ih je bilo užitak slušati u Hrvatskom domu, tom izuzetno dobro opremljenom prostoru koji ima širom otvorena vrata za hrvatske suvremene skladatelje, a u tome će zasigurno ustrajati.

  © Petra Crnčević, KLASIKA.hr, 3. travnja 2025.

  Program:

  Ivan Božičević: Rig Veda X.129 za soliste, komorne sastave, elektroniku i video (praizvedba)

   

Piše: