Čuvari baštinske glazbe i kulturnog nasljeđa

Koncert stogodišnjice Dubrovačkog simfonijskog orkestra, Jiří Vodička, violina, Dawid Runtz, dirigent, Kazalište Marina Držića u Dubrovniku

• 

  Godine 1924. tadašnji maturanti dubrovačke gimnazije – njih dvanaest, odlučili su svoje muziciranje koje se prakticiralo po dubrovačkim saločama, institucionalizirati u glazbeno tijelo. Iako brojčano skromni, ali entuzijazmom siloviti, osnovali su Dubrovački diletantski orkestar. U Dubrovniku, gnijezdu višestoljetne tradicije dubrovačke, a tim i hrvatske performativne i autorske glazbene prakse, prirodan tijek je bio da se početni ansambl proširi na profesionalno tijelo ozbiljnog repertoara. Stoga već sljedeće godine 1925. osniva se Dubrovačka filharmonija, čiji su članovi ne samo svirači amateri nego i akademski glazbenici.  Prvi koncert filharmonije nazvan Prvi veliki sinfonički koncert  održan je  13. travnja 1925. u Bondinom teatru, današnjem Kazalištu Marina Držića. Dirigirao je poljski dirigent Tadeusza Sygietynski, a solistica je bila pijanistica Paula Begović. 

  Dubrovnik je jedan od rijetkih gradova ovog dijela Europe koji se može pohvaliti neprekidnim komornim i orkestralnim muziciranjem preko sedam stoljeća. Omogućilo se to  vodstvom mudrih i diplomatskih vlasti Dubrovačke republike kojima je sveta ideja slobode, a i veliko bogatstvo, ostavilo prostor za umjetničko i znanstveno djelovanje. Mnogi ugovori čuvani u dubrovačkom Arhivu o djelovanju glazbenika, orguljaša, kapelana, voditelja, dirigenata, rekonstruiraju glazbeni život Dubrovnika u prošlosti, ukazujući na želju da muzika bude prisutna kako na državnim svečanostima i ceremonijama, tako i u neformalnijim događanjima druženja dubrovačke vlastele. Doktor muzikologije don Miho Demović jedini je temeljito istražio arhivsku glazbenu građu i ostavio nam  nekoliko opsežnih knjiga  o stalnoj prisutnosti glazbe i glazbenog života u Dubrovniku kroz stoljeća. Sto godina postojanja jednog simfonijskog orkestra je respektabilno vrijeme, a ovaj dubrovački odolijevao je svim izazovima burnog dvadesetog stoljeća – ratovima, mijenama grada, izmjenama vlasti i sustava. Kontinuirani rast ovog glazbenog tijela  prolazio je razne metamorfoze, kvalitete, mijenjao šefove dirigente i svoje nazive – od Dubrovačke filharmonije u Gradski orkestar, pa u Festivalski orkestar, da bi današnjim imenom Dubrovački simfonijski orkestar zaključio za sada svoje formalne promjene.  

  

  Na istom mjestu – u Bondinom teatru, a današnjem Kazalištu Marina Držića, istog datuma – 13. travnja, samo sto godina kasnije, i u isti sat – 19.30, te sličnih programskih poveznica, Dubrovački simfonijski orkestar započeo je ciklus koncerata posvećen ovom značajnom jubileju. Ponovno je orkestrom dirigirao jedan Poljak, kao i na prvom koncertu 1925. – ovaj put Dawid Runtz, trenutni šef dirigent Zagrebačke filharmonije i glavni dirigent Poljske kraljevske opere. Solistica nije bila pijanistica, iz tehničkih razloga (naime, u teatru ne postoji koncertni klavir) nego je orkestar angažirao mladog češkog violinistu Jiříja Vodičku. Pozdravne riječi i čestitke uputili su gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković, potom ravnatelj orkestra Slobodan Begić i na kraju izaslanica predsjednika Vlade RH, ministrica Nina Obuljen Koržinek.

  

  U najboljoj namjeri da u svakom pogledu evocira onaj iz 1925., koncert je održan u dubrovačkom teatru, gdje akustika ne odgovara zvuku klasičnih instrumenata, a  izbor djela nije išao u takvom prostoru na ruku zvučnoj percepciji. Uzimajući u obzir dane okolnosti ovog događanja, osvrt će biti više usmjeren na načelni i konceptualni dio proslave nego na svirački, pa će se izbjeći detaljna analiza izvedenog.

  Koncert je započet Lukom Sorkočevićem, amblemskim dubrovačkim skladateljem 18. stoljeća, njegovom Četvrtom simfonijom, ili kako se to tada nazivalo sinfonijom, a nastavio se Mozartovom uvertirom u Figarov pir koja je i na ondašnjem, prvom koncertu bila na programu. Usprkos neugodnoj i gluhoj akustici, češki violinist Jiří Vodička vedrom i svježom interpretacijom, bez eksperimentalnih iskakanja iz okvira uobičajenog, precizno i muzikalno izveo je Violinski koncert op. 64  F. B. Mendelssohna. Na kraju je orkestar odsvirao četiri stavka iz Mendelssohnove suite San ljetne noći. Jedan od njih je i Hochszeitsmarch ili Svadbeni marš koji je bio na samom početku programa onog davnog koncerta prije sto godina. Tri profinjena stavka Mendelssohnove suite – Scherzo, Intermezzo i Notturno sigurno bi drugačije zvučali u Kneževu dvoru.

  

  Nažalost, niti elegantni i temeljiti dirigent Runtz nije se mogao izboriti s lošom akustikom. Držao se, što se tiče dinamike, uputa partiture, pa je orkestar nesigurnim sviračkim gestama došaptao do četvrtog stavka, do Svadbenog marša. Taj stavak bi pak išao bolje na sam početak programa, jer priziva svojom poznatom zvučnom pojavnošću potpuno drugačiji društveni događaj, a do kraja programa bismo ga zaboravili. U publici je sjedilo puno bivših članova orkestra, poznata lica, kulturna elita grada koja na ovakvom jubilarnom koncertu nije prvenstveno željela uživati u savršenoj zvučnosti nego prizvati memoriju onog davnog koncerta i podržati rad svoga i našeg orkestra.  

  Dubrovački simfonijski orkestar muči se od  osnutka s velikim problemom koji je bio više nego vidljiv i čujan na svečanom koncertu – nedostatkom adekvatnog koncertnog prostora. Svako toliko kroz ovih sto godina u novinskim člancima počne se pisati o potrebi i eventualnoj gradnji koncertne dvorane, a ta sporadična upornost zapečati se samo u riječima do današnjeg vremena. Grad Dubrovnik nikako da smogne dovoljno političke volje pokrenuti gradnju adekvatnog koncertnog prostora. Jedan kratak period tridesetih godina prošlog stoljeća DSO se zvao i Gradski turistički orkestar. Pa ako nadležni i zainteresirani ne vide koliko je to važno – sama činjenica da u ovako malom gradu se održala ona jedinstvena idejna, temeljna, civilizacijska i kulturna sprega prostora, umjetnosti i građana, a onda bi u duhu post/neoliberalnih kretanja društva i taloženja profita trebali imati interesa pokrenuti gradnju dvorane za kulturni turizam. Iz nekog nepoznatog razloga ne spominje se dovoljno u javnosti utjecaj dubrovačkog teatarskog i glazbenog repertoara sedamdesetih i početkom osamdesetih prošlog stoljeća na tadašnju državu, kad je Dubrovnik bio referenca za umjetničke tokove i imao umjetnički autoritet. Iako već tada dobrano načet turizmom, događao mu se živi duh grada. Monokultura turizma uporno briše svako generiranje istinske urbane kulture.

  

  Međutim, onaj dio gradskih čuvara baštinske glazbe kao što je Dubrovački simfonijski orkestar, kroz taj oblik strateškog kulturnog turizma, a uz primjeren prostor i mudri programski okvir, uspio bi vratiti  bar donekle kulturnu važnost na šire geografsko područje i utjecati svojim radom na društvenu klimu i mini-diskurs gradskoga života. Stoga ne čudi činjenica da je na jubilarnom koncertu nastao spontani gromoglasni i dugotrajan pljesak koji je prekinuo govor ministrice kulture Nina Obuljen Koržinek u trenutku spominjanja mogućnosti gradnje koncertne dvorane. Nisam sigurna jesu li oni koji imaju moć pokrenuti njen nastanak svjesni koliko bi takav objekt donio novi polet dubrovačkoj kulturi. Uljuljana u svoje sadašnje samopodrazumijevajuće ozračje, kultura Dubrovnika hrani se gotovo isključivo naslijeđem i kulturnim mitovima. Novom dvoranom bi se umjetnost, pogotovo ona glazbena, uz vodstvo sposobnih i stručnih ljudi, preporodila i Grad bi svakako dobio novo lice. 

  Zato, na kraju, moram poimence nabrojati onih dvanaest maturanata koji su  1924. osnovali Dubrovački diletantski orkestar. Glavni inicijator bio je Mato (Tulko) Katić, a potom i ostali: August Brilli, Vladimir Berdović, Šime Torbarina, Miljenko Tudorić, Petar Lucijanović, Ante Gluščević, Domenico Capurso, Miljenko Cvitanović, Milan Bojanić, Melko Gracić i Zdenko Šapro. Nabrojila sam ih u nadi da će nas njihova ljubav prema Gradu i muzici inspirirati i da ćemo za koju godinu moći nabrojati imena onih zaslužnih koji su pokrenuli gradnju buduće koncertne dvorane u Dubrovniku.

  

  ©Marija Grazio, KLASIKA.hr, 22. travnja 2025.

Piše: