Hvalevrijedan zborsko-simfonijski pothvat različitih izvedbenih dometa

Zbor i Orkestar HNK Split uz soliste, Korizmeni koncert – Antonín Dvořák: Stabat mater, Ivan Hut, dirigent, Maro Rica, zborovođa

• 

  17. travnja, na Veliki četvrtak, Hrvatsko narodno kazalište u Splitu odlučilo je publici ponuditi jedno od djela zborsko-simfonijskog repertoara – Dvořákov Stabat Mater, Op. 58. Djelo je to koje, unatoč bogatstvu zvuka i snažnom emocionalnom temelju, uvijek nosi izazov: kako ga izvesti da ostane prohodno, dramaturški čitko i izražajno duboko. Ovoga puta taj izazov nije do kraja svladan, no mnogo toga ipak zaslužuje pažnju.

  Prvo što treba reći – datum koncerta teško se može nazvati dobrim odabirom. Veliki četvrtak, dan snažno vezan uz kontemplaciju i prisustvovanje liturgijskim slavljima, nije zahvalan termin za koncert, čak ni kad je riječ o ovakvom djelu. Kazalište nije bilo popunjeno niti do pola, a dojam je da se uprava u organizacijskom smislu previše oslonila na simboliku, a premalo na publiku i razumijevanje konteksta.

  Zbor je pod novim vodstvom Mara Rice bio jedno od jačih uporišta izvedbe. Pokazao je sigurnost u poznavanju dionica, dobar osjećaj za dinamiku i nijansiranje. Ipak, kod upada dionica pojedinačno osjetila se nesigurnost, kao da nisu imali jasno vodstvo.

  

  Dirigentska palica Ivana Huta kojeg smo prošlo ljeto u Splitu vidjeli kao dirigenta otvaranja Splitskog ljeta bila je, kako se zna reći, više sugestivna nego operativna. Njegove geste bile su estetski jasne i promišljene, no u ključnim trenucima nije davao dovoljno čvrste smjernice izvođačima. Posebno u stavcima gdje tempo zahtijeva jasnije vođenje i gdje se dinamika trebala razvijati logičnije – primjerice u Fac me vere tecum elere orkestar je djelovao pomalo zadržano.

  Orkestar je zvučao tonski korektno, s ponešto slabije definiranim karakterom. Dvořákova orkestracija u Stabat Materu zna biti jednostavna i više u funkciji pjevača, ali i tada očekujemo sugestivnost i smisleni tijek. Fraziranje je i tijekom cijele izvedbe bilo prečesto individualno, a odnosi među dionicama pogubljeni.

  Solistički kvartet pružio je različite kvalitete. Antonija Teskera pjevala je s muzikalnošću i koncentracijom, ali je dinamika često ostajala ispod razine koja bi trebala ispuniti prostor. Obilati vibrato koji koristi dodatno je smanjivao jasnoću fraze, što je posebno dolazilo do izražaja u duljim, ekspresivnim linijama. Terezija Kusanović bila je sigurnija, s odmjerenim tonom i uvjerljivom stabilnošću, dok je Mate Akrap u basovskoj dionici pokazao dobru pripremljenost, ali povremeno nedovoljno profinjen izraz, pogotovo u zahtjevnijim melodijskim skokovima. Ipak, ono što je posebno vrijedno istaknuti jest nastup tenora Filipa Filipovića. Njegova interpretacija bila je ne samo tehnički čista i stilski jasna, nego i izražajno razrađena – bez suvišnog dramatizma, ali s prisutnošću i lakoćom kojom je dominirao među solistima. Bio je postojano nosiv i u najzahtjevnijim frazama, i u pianu i u punijem registru.

  U cjelini, splitska izvedba Dvořákove Stabat Mater pokazala je hvalevrijednu želju da se ne zapusti ozbiljniji zborsko-simfonijski repertoar. No, pokazala je i koliko je važno imati jasan plan – ne samo umjetnički, nego i organizacijski. Djelo koje u sebi nosi tragičnu tihu snagu – nastalo kao izraz osobne boli nakon smrti skladateljevih troje djece – traži od ansambla ne samo tehničku spremnost nego i dubinsko razumijevanje forme i sadržaja. Split ovoga puta nije zakazao, ali nije ni do kraja odgovorio na taj poziv.

  

  © Petra Crnčević, KLASIKA.hr, 3. travnja 2025.

  Program:

  Antonín Dvořák: Stabat Mater, op. 58

  Dirigent: Ivan Hut
  Zborovođa: Maro Rica
  Koncertni majstor: Valter Lovričević
  Antonija Teskera, sopran
  Terezija Kusanović, alt
  Filip Filipović, tenor
  Mate Akrap, bas

Piše: