Dva različita zvučna dojma istih orgulja

Zagrebačka filharmonija, Plavi ciklus, Martin Sturm, orgulje, Cosette Justo Valdez, dirigentica, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Pretplatnici Plavoga ciklusa Zagrebačke filharmonije imali su rijetku priliku slušati skladbe za orgulje na koncertu održanom u petak, 11. travnja 2025. Solist je bio mladi njemački orguljaš Martin Sturm (1992.), a za dirigentskim pultom bila je dirigentica Cosette Justo Valdés (1983.). U program koncerta bile su uvrštene ove tri skladbe: suita Tombeau de Couperin (Couperinov grob) Mauricea Ravela (1875–1937), Koncert za orgulje i gudače u d-molu, BWV 1052 Johanna Sebastiana Bacha (1685–1750) i Simfonija br. 3 u c-molu, op. 78 s orguljama Camillea Saint-Saënsa (1835–1921).

  Danas nije rijetkost da pred orkestrom stoje dirigentice, jer i u Hrvatskoj su završavale studij dirigiranja te nastupale na koncertima sa zborovima i orkestrima. Kod Igora Gjadrova (1929–2014), profesora dirigiranja s najduljim stažem na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (od 1958. do 1999. godine) u čijem je razredu studij dirigiranja završilo čak dvadeset i sedam studenata, diplomirale su Irena Kamenarović (1965.), Vlasta Faist-Maras (1967.), Dada Ruža (1985.), Dražena Bubalo (1985.) i Branka Višić (1993.). U razredu red. prof. Pavla Dešpalja (1934–2021) diplomirale su Jasenka Ostojić (1993.), Petra Bebić (1995.) i Marija Ramljak (2000.), a u razredu red. prof. Mladena Tarbuka (1962.) studij su završile Barbara Kajin (2018.) i Dora Knezović (2021.). Od godine 1926., kad je studij završio Miroslav Spiller (1906–1982), prvi diplomant u povijesti Muzičke akademije iz razreda prof. Frana Lhotke (1883–1962), do kraja akademske godine 2020/2021. studij dirigiranja završila su osamdeset i četiri studenta, među kojima je deset dirigentica (ukupno 12% svih diplomanata). No, ni jedna od njih nije djelovala kao šefica-dirigentica ili stalna dirigentica nekog od orkestara u Hrvatskoj nego su najčešće djelovale kao pedagoginje na Muzičkoj akademiji, glazbenim školama ili kao urednice na radiju i televiziji.

  

  Dirigentica Cosette Justo Valdés koja se predstavila na koncertu 11. travnja 2025. ostvarila je drugačiji umjetnički put od diplomantica zagrebačke Muzičke akademije. Rođena je na Kubi u obitelji kojoj je glazba bila bliska: otac je djelovao kao učitelj glazbe (i amaterski glazbenik), a majka je bila plesačica. U dobi od osam godina počela je učiti klavir. Otkad se u dobi od osamnaest godina susrela sa simfonijskim orkestrom, shvatila je da je njen životni poziv biti dirigentica. Htjeli to priznati ili ne, čini se da malo znamo o glazbenom životu Kube (koja je desetljećima bila zatvorena sredina zbog političkih prilika) kao i o glazbenome školovanju. Cosette Justo Valdés završila je studij dirigiranja na Institutu za umjetnost u Havani, gdje joj je mentor bio profesor Jorge López Marin (1949.), a po završetku studija prihvatila je mjesto dirigentice u drugom pa važnosti orkestru na Kubi, Simfonijskom orkestru istoka u Santiagu. Prvi put napustila je Kubu u dobi od dvadeset i devet godina nastavivši usavršavanje na Državnoj visokoj školi za glazbu i scensku umjetnost u Mannheimu, gdje joj je mentor bio profesor Klaus Arp (1950–2016). Veoma brzo su prepoznati njezina nadarenost, muzikalnost i suvereno čitanje partitura, što joj je otvorilo put suradnje s brojnim orkestrima, najviše u Kanadi. Od godine 2019. do kraja koncertne sezone 2024/2025. je rezidencijalna dirigentica Simfonijskog orkestra u Edmontonu; stalna je glazbena voditeljica Simfonijskog orkestra otoka Vancouvera (Britanska Kolumbija, Kanada). Na svome repertoaru Cosette Justo Valdés ima skladbe različitih stilova i žanrova (klasika, jazz- i pop-glazba), a promovira i skladbe kubanskih skladatelja.

  Orguljaša Martina Sturma opširno smo predstavili nakon koncerta koji je održao 16. listopada 2024. u crkvi sv. Marka evanđelista u sklopu 7. međunarodnog ciklusa orguljske glazbe Orgulje sv. Marka. Mladi orguljaš koji je prije šest godina izabran za profesora orgulja i orguljske improvizacije na Visokoj školi za glazbu Franz Liszt u Weimaru, jedan je od vodećih orguljaša u Njemačkoj, u čijem se životopisu spominje niz prestižnih nagrada na natjecanjima orguljaša i čije nastupe rado prihvaća publika i pohvalno ocjenjuju glazbeni kritičari ističući osobito maštovitost njegove improvizacije. Na koncertu sa Zagrebačkom filharmonijom nastupio je u koncertu Bacha i simfoniji Saint-Saënsa.

  

  Ravelova skladba (s točnim naslovom) Le tombeau de Couperin, M.68a je četverostavačna suita za orkestar iz 1919. godine, a njeno je ishodište suita za klavir od šest stavaka (skladana od 1914. do 1917. godine) iz koje je skladatelj odabrao I. (Preludij. Vif), III. (Forlane. Allegretto), V. (Menuet. Allegro moderato) i IV. stavak (Rigaudon. Assez vif). Sastav orkestra Ravel je sveo na gudače, po dva drvena puhačka instrumenta (flaute, oboa i engleski rog, klarinete, fagote), dva roga, trubu i harfu. U skladbi, kakvima se pod naslovom Le tombeau odavala počast nekom skladatelju, Ravel je podsjetio na francuskoga baroknog skladatelja Françoisea Couperina (1668–1733) preuzimanjem barokne forme – suite, obojivši melodijske linije prozračnim harmonijama bliskima impresionističkom izričaju.

  Johann Sebastian Bach skladao je sedam koncerata za čembalo i gudače u 30-im godinama 18. stoljeća. Kao i za neke druge koncerte, tako se i za Koncert u d–molu, BWV 1052 često mislilo da je transkripcija koncerta za neki drugi instrument – u ovome slučaju za violinu, s obzirom na virtuozne zahtjeve primjerene izvedbi na violini. B-dio prvoga stavka (Allegro) obilježava repeticija jednoga tona oko koga kruže izmjenični tonovi, što je tipično za čembalo (i lako izvedivo). Drugi, polagani stavak (Adagio) počiva na pijevnoj temi, dok početak završnog stavka (Allegro) prema ritamskoj strukturi teme podsjeća na početak trećega Brandenburškog koncerta. Neki su se glazbenici priklonili tezi da je Bach te koncerte pisao za orgulje (i gudače) pa su 2016. godine, istražujući neovisno jedan o drugom Bachov opus, Christoph Wolff i Gregory Butler zaključili da je Koncert u d–molu, BWV 1052 izvorno skladan za orgulje tijekom prvih pet godina Bachova boravka u Leipzigu (između 1723. i 1728. godine).

  

  Simfonija br. 3 u c-molu, op. 78 s orguljama zapravo je peto, ujedno i posljednje Saint-Saënsovo djelo iz te glazbene vrste. Možda bi trebalo pojasniti zašto ta simfonija nosi br. 3, što nije sasvim jasno iz teksta Dine Puhovski u programskoj knjižici: „Treća, iz 1886. (i kako to često biva, zapravo je ovo peta simfonija koju je napisao, ali nosi broj tri).“ Prvu simfoniju u A-duru Saint-Saëns je skladao kad mu je bilo petnaest godina (1850.) i nema oznaku opusa. Simfoniju br. 1 u Es–duru, op. 2 skladao je 1853. godine, a tri godine kasnije (1856.) nastala je njegova treća po redu Simfonija u F-duru Urbs Roma, također bez oznake opusa. Nakon tri godine (1859.) Saint-Saëns je skladao Simfoniju br. 2 u a-molu, op. 55, a odgovor na narudžbu Filharmonijskog društva iz Londona bila je njegova Simfonija br. 3 u c-molu, op. 78 s orguljama koju je skladao 1886. godine i posvetio je nedavno preminulome skladatelju i pijanistu Franzu Lisztu (1811–1886).

  Do smrti 1921. godine Saint-Saëns se više nije upustio u skladanje simfonija, ostavivši u svojoj Orguljskoj jedno od najljepših djela kasnoga romantizma. Zadržavši četverostavačnost klasične simfonije, Saint-Saëns je ipak ponudio novo rješenje saževši glazbena događanja u dvije veće cjeline u kojima se prepoznaju sonatni oblik prvoga stavka, polagani drugi stavak, brzi scherzo i monumentalni završni dio u kome dominiraju orgulje. U najveći mogući sastav orkestra (po tri dionice drvenih puhača, dva prirodna (izvode tonove alikvotnoga niza) i dva kromatska roga, tri trube, tri trombona, tubu, timpane i udaraljke, Saint-Saëns je uvrstio klavir 4-roručno i orgulje koje – unatoč brojnim kombinacijama registara, ne iskaču iz orkestralnoga sastava. To je Saint-Saëns vrlo dobro znao zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu stečenom na mjestu orguljaša u crkvi sv. Marije u Parizu, a zatim od 1858. do 1878. u crkvi La Madelaine, službenoj crkvi Francuskoga Carstva.

  

  Moglo bi se reći da je koncert Zagrebačke filharmonije održan 11. travnja ove godine protjecao u dinamičkome smislu u stalnoj gradaciji, dostigavši vrhunac u završnici Saint-Saënsove simfonije. Već u Ravelovoj skladbi Le tombeau de Couperin predstavila se dirigentica Cosette Justo Valdés kao poznavateljica stilskih značajki skladbe bliske impresionizmu, pronalazeći fine nijanse instrumentalnih boja u izvrsno stupnjevanoj dinamici do najsnažnijeg brzog Rigaudona. Prisjećajući se nastupa Martina Sturma (u prijevodu „oluja“) u listopadu 2024. godine, očekivala se isto tako sjajna izvedba solističke dionice u Bachovu koncertu. No, očekivanja se nisu, ipak, u potpunosti ispunila – možda i zbog toga što su neki tehnički zahtjevi primjereniji čembalu (a ne nešto tromijim orguljama), što je – osobito kod repeticije u brzini izazvalo dojam raskoraka između solista i orkestra koji je Cosette Justo Valdés čvrsto kontrolirala u iznimno brzim tempima prvog i trećeg stavka. Možda je i odabir manje izražajnih registara umanjio ukupni dojam izvedbe, što je Martin Sturm popravio u sjajnoj improvizaciji odsviranoj kao bis na kraju prvoga dijela koncerta.

  Pravu uvjerljivost čitanja izvornoga notnog zapisa pokazala je maestra Cosette Justo Valdés u Saint-Saënsovoj simfoniji u savršenome dosluhu s raspoloženim glazbenicima Zagrebačke filharmonije koji su slijedili njene energične, jasne i logične pokrete lebdeći kroz savršeno omeđen zvučni prostor u kome su sve dinamičke nijanse bile izvrsno odabrane, tonski lijepo oblikovane, okrunjene veličanstvenom codom. Ovakvu interpretaciju Saint-Saënsove simfonije sigurno ćemo još dugo pamtiti, kao i dva različita zvučna dojma istih orgulja koja nam je ponudio orguljaš Martin Sturm kao solist u Bachovu koncertu i kao član orkestra u Saint-Saënsovoj simfoniji.

  

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 12. svibvnja 2025.

  Program:

  Maurice Ravel: Couperinov grob
  Johann Sebastian Bach: Koncert za orgulje i gudače u d-molu, BWV 1052
  Camille Saint-Saëns: 3. simfonija u c-molu, op. 78

Piše: