Komorna glazbeno-scenska avantura koja zaslužuje svaku pohvalu
Glazbeni igrokaz Avantura u Šangaju, Ivo Tijardović, skladatelj, Alan Steven Dale, libreto, Hari Zlodre, dirigent, Ivan Leo Lemo, redatelj, Hrvatski dom Split, Koncertna dvorana Ivo Tijardovi?
-
Škrinju glazbene baštine često prigodničarski prebrišemo od povijesne prašine upravo kad nam koordinate godina to nalože kao nužan i nezaobilazan zadatak. Kreativan i lucidan tim kulturnih pregaoca u Hrvatskom domu osjetio je posebnost prigode pa su nam podastrli novo čitanje rijetko izvođenog rukopisa Ive Tijardovića, čijim su imenom nazvali veliku koncertnu dvoranu u Domu. Naime, svečana sjednica Hrvatskog društva skladatelja održana je dan nakon premijere Avanture u Šangaju upravo u istoj koncertnoj dvorani jer se, kako je red, odalo počast memoriji da je upravo Tijardović prije 80 godina bio najzaslužniji za osnivanje krovne organizacije hrvatskih skladatelja svih stilskih i estetskih profila. Bio je i prvi predsjednik rečenog udruženja.
Tijardović, klasičan i pomodan u glazbenom ruhu, svjež i eklektičan, žovijalan i patetičan, u kiču i dramskoj suzdržanosti – sve je ujedinio i sve upravo tako preveo u konture tadašnjeg i ovovremenog Hrvatskog društva skladatelja. Danas taj klub broji nešto više od četiri stotine redovnih i suradnih članova. Dvorana je bila ispunjena uglednicima iz oblasti javnog, kulturnog i političkog života, u najvećem broju, dakako – skladateljima, glazbenim stručnjacima i ličnostima kulturnog života Splita.
Za ovakvu prigodu moglo se proći i s drugačijim konceptom programa; naime, kat iznad dvorane Ive Tijardovića je manja koncertna dvorana naslovljena imenom Jakova Gotovca koji s Tijardovićem dijeli godinu rođenja i mediteranski kulturni kod. Pridodamo li obljetnicu 1100 godina hrvatskog kraljevstva i čuvenog Prvog crkvenog sabora u Splitu sa znamenitom ulogom ninskog biskupa Grgura – povijest nam je koincidalno namrijela svu silu tema za proslavljanja.
Dogodilo se najbolje: izveden je glazbeni igrokaz s elementima operete i mjuzikla – Avantura u Šangaju, originalnog naziva Min, koju je Tijardović napisao 1936. u Belinu, a partitura je tiskana u Beču godinu poslije. Izvedena je u Zagrebu, Osijeku (1958.) i Splitu (1963.).
Vrijeme radnje je 1927. godina, a Tijardović prati dvije ljubavne priče: onu japanske obavještajke Min Sai Cho i britanskog obavještajca Reginalda Smileya te dvoje avanturista iz Europe nepoznate narodnosti i zanimanja u potrazi za lakom zaradom: Jessye Monrey i Hanka Dodswortha. U središtu je priča o ljubavi koja nadilazi i ruši zadane uloge Smileya i Min i završava tragično – zbog neizručivanja obavještajnih podataka, japanski vojnici odvode i lišavaju života Min.
Oblikovatelj videa, scenograf i kostimograf Slaven Krejačić obavio je sjajan posao; scena je malena – koliko koncertni podij dopušta, ali je vodio računa o autentičnosti i specifičnosti orijentalnih motiva. Kostimi su itekako značajni u cijeloj priči, poglavito jer je zbog manjka prostora de facto bilo potrebno osigurati svaki kvadrat dvorane za izvedbu – pjevači su bili na dva lakta udaljenosti od publike pa je i izvedba odisala posebnom ustreptalošću.
Hari Zlodre napravio je izvrsnu redakciju klavirskog izvatka i mudro oformio salonski instrumentalni septet (flauta, klarinet, violina, violončelo, kontrabas, klavir i udaraljke). Imenima, to su: Lucija Barišić, Željko Milić, Valter Lovričević, Sunčana Tušek, Pjero Malkoč, Tonći Tranfić i Boris Žuvela.
Postavljeni su na scenu kao kabaret-orkestar i upravo se ovakvim sažimanjem instrumentalnog ansambla, bez zbora, u salonskim uvjetima izvedbe postiglo nešto posebno: svi su dali svoje najbolje, svaki detalj je promišljen. Rekao bih da smo dobili neobičnu, interaktivnu predstavu koja poprima obrise klasične filmske produkcije tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Glazba je stilski eklektična, puna plesnih ritmova, organizirana kroz songove na razboju mediteranske melodike, foxtrota, swinga i tanga, Tijardovićevski pitka i izravna u korespondenciji s publikom. Adaptaciju libreta i redateljski posao besprijekorno je obavio Ivan Leo Lemo. Uspio je, u relativno kratkoj formi, odlično amalgamirati govorene i pjevane odlomke, zadržati napetost radnje i sačuvati duboku emocionalnost ljubavne priče Min i Smileya bez trivijalizacije. Uočljiva je bila kreativna veza Zlodre i Leme u planiranju do posljednjeg detalja.
Neda Pejković u ulozi Min glasom je vrlo stabilna, nešto manje zvučna u srednjem registru, mekanih i zaokruženih vokala u sopranski egzemplarnim visinama. Promišljeno je vodila fraze i bila je vrlo pouzdana partnerica u svim dvopjevima s kolegama na sceni. Jelena Kordić, mezzosopranistica, glumački i pjevački dobro je oblikovala svoju ulogu. Ponuđena glazbena partitura joj je skromnija od sopranske, ali je osobnim prinosom razvila karakter uloge i nije se svela na epizodista. Bože Jurić Pešić donio je svježinu u tenorski registar. Pazio je na tehničku čistoću dopuštajući si (s pravom i ukusom) intimističke, lirske i pučke, gotovo klapske modele oblikovanja fraze. Erol Ramadanović, bariton, bio je pjevački dopadljiv, tople boje i dovoljno impostiran u odnosu na ulogu koja mu je pripala.
Ističem jako dobru pjevačku i glumačku interakciju ovog četverolista. Scenski pokret i glumačka improvizacija su važne sastavnice ovakve predstave i oni su to zaista znalački unijeli u radnju. Pjevački elementi bez dovoljno scenskih dopuna zaista ne bi imali nikakvog smisla.
Scensko ljepilo, uloga koja je dala timbar djelu, protagonist drame koji nije otpjevao ni jednog tona ali je scenu sportski propješačio stotinu puta bio je Mihael Elijaš, glumac u ulozi Bonnija, Smileyevog sobara. On je bio kreator atmosfere, začinjavac i enfant terrible u predstavi. Zaslužio je posebnu pohvalu! Šminka Anite Tafre i frizure Frizerskog salona PIL, kao i krojački radovi Smilje Penić, dopunili su sliku vremena u kojem se radnja odigrava.
Ova predstava zaslužuje često biti na programu jer je dopadljiva, posebna, osobito jer u ovakvom, komornom okviru, ne gubi na izražajnosti i scenskom učinku. Moguće ju je prenijeti na mnoge pozornice Lijepe Naše, a da to nisu isključivo kazališta.
Publika je na premijeri bila, postavimo to tako, profesionalna. Sudeći po reakcijama, moja kritika mogla je mirne duše biti zamijenjena dugotrajnim pljeskom skladatelja, glazbenih kreativaca i pisaca koji su zdušno ispratili protagoniste ove glazbene avanture sa scene. Dalo se razabrati da odobravanje nije bilo kurtoazno nego iskreno i gromoglasno. Bolja reklama od takve predstavi ne treba!
© Jure Šaban-Stanić, KLASIKA.hr, 12. svibnja 2025.