Gudački kvartet kao komorni i koncertantni sastav uz simfonijski orkestar

Zagrebačka filharmonija, Crveni ciklus, Arditti kvartet, Berislav Šipuš, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Zagrebačka filharmonija priredila je u nastavku Crvenoga ciklusa koncert 25. travnja 2025. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog pod ravnanjem dirigenta Berislava Šipuša (1958.), ravnatelja te ustanove od 2001. do 2005. godine. Gostujuće soliste na ovome koncertu – svjetski poznati britanski gudački Arditti kvartet, bolje će moći upoznati oni posjetitelji koncerta koji su za svoju kućnu glazbenu zbirku uzeli promotivni dar – kompakt-ploču tvrtke Croatia Records objavljenu 2025. godine sa snimkama triju gudačkih kvarteta Berislava Šipuša u interpretaciji Arditti kvarteta iz srpnja 2023. godine.

  Program koncerta bio je sastavljen neuobičajeno, jer je prvu skladbu Langsamer Satz (Polagani stavak) za gudački kvartet Antona Weberna (1883–1945) izveo Arditti kvaret. Pregleda li se kronologija koncerata Zagrebačke filharmonije (do 1996. godine) pronaći će se u razdoblju do 1941. godine podatci o samostalnim nastupima solista u okviru simfonijskoga koncerta kao i podatci o solističkim koncertima u organizaciji Zagrebačke filharmonije koje su održali dan uoči ili poslije koncerta s orkestrom. Poveznica s drugom skladbom koncerta Music for four characters … and not only Berislava Šipuša upravo je spomenuta kompakt-ploča. Prema riječima skladatelja, nakon trodnevnoga snimanja upitao ga je osnivač kvarteta, violinist Irvine Arditti (1953.): „Onda, kad slijedi četvrti gudački kvartet?“ Odgovor na to pitanje čuli smo na praizvedbi Šipuševe skladbe, svojevrsnoga koncerta za gudački kvartet i orkestar (umjesto četvrtoga gudačkog kvarteta). Od utemeljena u Londonu 1974. godine Arditti kvartet posvetio se izvedbama skladbi živućih skladatelja 20. i 21. stoljeća, što se često odrazilo u izravnoj suradnji i nerijetko sukreaciji skladbe. Praizvevši stotine skladbi napisanih upravo za Arditti kvartet i uvrstivši u svoj repertoar i mnoge ranije nastale, glazbenici se danas mogu pohvaliti s gotovo nedostižnim nizom u kome je više od dvije stotine kompakt-ploča, a godišnje su izvodili između dvadeset i pedeset skladbi.

  

  Pretplatnicima Zagrebačke filharmonije pružila se prilika da poslušaju ansambl jedinstvenoga programskog profila kao što je u Hrvatskoj primjerice Cantus Ansambl, koji je 2001. godine osnovalo vodstvo Muzičkoga biennala Zagreb, a čiji je voditelj od prvih dana maestro Berislav Šipuš. Arditti kvartet ne gostuje često u Zagrebu, koji je u svijetu poznat po jedinstvenom festivalu suvremene glazbe – Muzičkome biennalu, a održan je i ove godine od 5. do 12. travnja. Možda je autorica Katarina Rugle u tekst u programskoj knjižici (preuzet uglavnom s Interneta) mogla uvrstiti i podatke o dva koncerta Arditti kvarteta u Zagrebu održana do 2001. godine. Nalaze se u monografiji Muzički biennale Zagreb 1961–2001 (Zagreb 2000.) koju je priredila muzikologinja Erika Krpan.

  Koncerti su održani u Hrvatskome glazbenom zavodu: 13. travnja 1987. je uz skladbe renomiranih svjetskih avangardnih skladatelja – britanskoga Briana Ferneyhougha (1943.), grčkoga Iannisa Xenakisa (1922–2001), talijanskoga Giacinta Scelsija (1905–1988), američkoga Rogera Reynoldsa (1934.) i mađarskoga Györgyja Ligetija (1923–2006) izvedena i skladba Contrapunctus Primus za gudački kvartet Davorina Kempfa (1947–2022) skladana 1986. godine. Na koncertu održanom 24. travnja 1999. članovi Arditti kvarteta izveli su skladbe skladatelja: talijanskoga Luciana Beria (1925–2003), švicarskoga Michaela Jarrella (1958.), mađarskoga Györgyja Kurtága (1926.), Iannisa Xenakisa te Marka Ruždjaka (1946–2012) Prije snijega (1985.). U monografiji su objavljene i fotografije s koncerata, a već tada Arditti kvartet nije djelovao u svome prvom sastavu. Stalni član je prvi violinist Irvine Arditti, po kome je kvartet nazvan kad je u jednoj prigodi trebalo brzo smisliti ime kvarteta u kome su svirala četiri studenta Kraljevske glazbene akademije u Londonu. Bio je to koncert održan u ožujku 1974. sa skladbama Krzysztofa Pendereckog (1933–2020) na temelju kojih je trebao steći počasnu diplomu prestižne londonske akademije.

  

  Maestro Berislav Šipuš završio je u Zagrebu studij povijesti umjetnosti na Filozofskome fakultetu i kompozicije na Muzičkoj akademiji u razredu red. prof. Stanka Horvata (1930–2006). Tijekom radnoga vijeka (do umirovljenja 2023. godine) djelovao je u Hrvatskoj i izvan nje kao korepetitor u baletu, ravnatelj, glazbeni pedagog na srednjim glazbenim školama i na Muzičkoj akademiji, bio je umjetnički ravnatelj više festivala u Hrvatskoj, a četiri godine proveo je u politici kao zamjenik, a zatim kao ministar kulture. Nakon završenoga studija kompozicije usavršavao se u Udinama i Parizu u elektroničkome studiju Iannisa Xenakisa, a u dirigiranju se usavršavao kod Vladimira Kranjčevića (1936–2020), očevoga brata Krešimira Šipuša (1930–2014) i Milana Horvata (1919–2014). Uz skladateljski i pedagoški rad njegov je umjetnički profil obilježila i dugogodišnja suradnja s Cantus Ansamblom potvrdivši afinitet za glazbu 20. i 21. stoljeća s repertoarom od 500 skladbi, od čega je više od pedeset praizvedbi.

  Langsamer Satz Antona Weberna, koje je u prvome dijelu koncerta izveo Arditti kvartet, djelo je nastalo 1904. godine – u vrijeme kad je počeo učiti kompoziciju kod Arnolda Schönberga, a nadahnuto je slikama Alpski triptihon talijanskoga slikara Giovannija Segantinija (1858–1899). U jednostavačnoj skladbi u čvrsto određenom c-mol tonalitetu mogu se razlučiti tri tematski različite cjeline koje odišu mirnoćom i osjećajem zaljubljenoga mladog čovjeka. U formi i harmonijskome izričaju naslućuje se utjecaj Johannesa Brahmsa (1833–1897).

  Mogli bismo reći da Šipuševa skladba Music for four characters … and not only stavlja u prvi plan osobine četvorice članova gudačkoga kvarteta, prema riječima skladatelja: „(…) četiri „stranca“ koja dolaze iz različitih sredina, nacija, koji govore različite jezike, a koji pak tako skladno „komuniciraju“ kada krenu koristiti svoj zajednički jezik – GLAZBU“. Uvodni dio donosi duge nastupe svakog od četvero glazbenika Arditti kvarteta iznad diskretne orkestralne zvučne plohe u kojoj se izmjenjuju različite instrumentalne boje. Polagani tempo s početka skladbe postupno prerasta u brži, četiri solista razvijaju (razdvojeno) svoje teme koncipirane tako da istaknu svo bogatstvo tonskoga prostora i različite tehnike sviranja, a tek povremeni skupni nastupi solista potpomognuti orkestrom vode u dinamičkome usponu konačno uspostavljenome zajedničkom razgovoru solista i orkestra u slobodno povezanim harmonijskim sklopovima.

  

  U drugome dijelu slušali smo Simfoniju br. 5 u B-duru, D. 485 Franza Schuberta (1797–1828). Bio je to odmak u vrijeme ranoga romantizma i 1816. godinu kad je devetnaestogodišnji mladić skladao simfoniju slijedeći kao uzor jednog od majstora bečke klasike Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756–1791), odmaknuvši se od raskošnijeg orkestralnog zvuka simfonija Ludwiga van Beethovena (1770–1827). Simfonija je formalno građena od četiri stavka – prvi i posljednji su brzi (I. Allegro, IV. Allegro vivace), drugi polagani (Andante con moto), a treći prema ustaljenoj shemi je plesni Menuet s Trijom. Iako je predvidio manji orkestar (flauta, dvije oboe, dva fagota, dva roga i gudači), Schubert je ostvario uravnotežen odnos između nositelja tematske građe, najdublje dionice i harmonijske sastavnice u bogato iznijansiranoj dinamici.

  Webernov Polagani stavak na samome početku koncerta otkrio je izvanredne interpretativne mogućnosti članova Arditti kvarteta: savršenu intonaciju, vođenje melodijskih linija, dinamičke raspone i suglasje. Zahvaljujući koncepciji Šipuševe skladbe za gudački kvartet i orkestar, sve značajke sviranja – u ovome slučaju više četvorice solista a manje komornoga sastava, i dalje su ostale prepoznatljive u sprezi s orkestrom, čije su bogate instrumentalne boje tvorile efektnu zvučnu podlogu. Schubertova simfonija otvorila je publici jedan drugačiji zvučni prostor u kome je prevladala jednostavnost, elegancija i prozračnost orkestralnoga zvuka. Maestro Šipuš je mirnim i jednostavnim kretnjama ruku označavao nastupe (brojnijih) glazbenika u svojoj skladbi, dok je u Schubertovoj simfoniji ta zadaća bila nešto jednostavnija s obzirom na manji sastav orkestra. Glazbenici Zagrebačke filharmonije slijedili su njegovu koncepciju potvrdivši zavidne tehničke vještine, interpretativnu zrelost i suglasje u praizvedenoj Šipuševoj skladbi, ali i u Schubertovoj simfoniji. Poticajno je zacijelo bilo i saznanje da su gosti večeri iznimni svjetski glazbenici, članovi Arditti kvarteta.

  

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 21. svibvnja 2025.

  Program:

  Anton Webern: Langsamer Satz, za gudački kvartet
  Berislav Šipuš: Koncert za gudački kvartet i orkestar, praizvedba
  Franz Schubert: Simfonija br. 5 u B-duru, D. 485

Piše: