Dva Klepača – dva fagota: Glazbena ostavština velikih umjetnika

Koncert Gudačkog kvarteta Rucner Proljeće iz ciklusa Četiri godišnja doba – In memoriam fagotistima Rudolfu i Željku Klepaču: Razmišljanja prije koncerta (1/2)

• Prvi koncert Proljeće iz ovogodišnjega ciklusa Četiri godišnja doba članovi Gudačkoga kvarteta Rucner posvetili su dvojici glazbenika – fagotista iz iste obitelji: ocu Rudolfu i sinu Željku Klepaču. Danas je prva nedjelja poslije Uskrsa, najvećega kršćanskog blagdana kada smo slavili Uskrsnuće Isusa Krista i život nakon završetka ovozemaljskoga puta. O Uskrsu, a ne samo za Dan mrtvih, prisjećamo se voljenih osoba iz obitelji, prijatelja i suradnika s kojima smo se rado družili provodeći zajedno dio vremena. Isus je uskrsnuo nakon tri dana provedena u grobu otrpjevši prije toga osude, uhićenje, suđenje i muku koje se prisjećamo na Veliki petak. Osuđen i ponižen, Isus je krenuo prema Golgoti noseći Križ na kome je bio raspet i na kome je izdahnuo podnijevši veliku žrtvu za spas čovječanstva.

  Nije nam namjera uspoređivati žrtvu Isusa Krista s patnjama i bolima koje trpe ljudi oboljeli od različitih neizlječivih bolesti. Bolujući godinama, ali ne gubeći unatoč tome nadu u ozdravljenje, ti ljudi tiho i strpljivo nose godinama svoj križ poput Krista, obasipani pažnjom, brigom i ljubavlju članova najuže obitelji i prijatelja. Na jučerašnji dan, 26. travnja 2005. prestao je svoj životni križ nositi Željko Klepač, izgubivši prije dvadeset godina bitku s teškom bolešću. Godine 1997. bio je izabran za predsjednika Saveza društava distrofičara Hrvatske nastojeći do zadnjih dana sa suradnicima ukazivati na neriješene probleme s kojima se takvi bolesnici susreću u svakodnevnome životu i pronalaziti načine njihova rješenja. Ovoj udruzi prethodila je davne 1970. godine osnovana prva „društveno-humanitarna organizacija“ koja je „trebala [je] evidentirati oboljele, pratiti dostignuća u rehabilitaciji i zaštiti, unaprijediti medicinsku, edukativnu, profesionalnu i socijalnu rehabilitaciju, poboljšati zapošljavanje, pratiti i proučavati zakone i pružiti pomoć u nabavci ortopedskih pomagala. Navedene aktivnosti je trebalo popratiti izdavačkom djelatnošću te organizirati društvene, kulturne, sportske i razne rekreacijske grupe za članove.“ U sljedeće četiri godine pokazali su se već neki rezultati djelovanja udruge, o čemu se izvijestilo na skupštini 24. lipnja 1974. Šest godina kasnije, na skupštini 25. lipnja 1980. osnovan je Savez društava distrofičara Hrvatske koji je bio uključen u jugoslavenski savez, a od osnutka neovisne Republike Hrvatske djeluje kao samostalna udruga.

  O Željku Klepaču kao osobi, glazbeniku, društvenome djelatniku i sportašu mogu, kao i mnogi drugi čitatelji, potražiti podatke na mrežnim stranicama ili u priručnoj literaturi, jer ga nisam imala priliku upoznati. Kako je rođen 1950. godine, njegovo ime nije uvršteno u Hrvatski biografski leksikon, jer je kao granica (rođenja) uzeta 1946. godina. Stoga su podatci o njegovu školovanju i djelovanju kao profesionalnoga glazbenika prilično šturi, ali više podataka odnosi se na njegov prilog sportu budući da je 2005. godine osnovan Boćarski klub osoba s invaliditetom Društva distrofičara Zagreb Željko Klepač – URIHO, čiji su članovi zabilježili značajne uspjehe na brojnim natjecanjima u Republici Hrvatskoj.

  Pokušamo li u kratkim crtama naznačiti važne trenutke i događaje iz života Željka Klepača, možda je najbolje krenuti upravo od objave vijesti o njegovoj smrti 26. travnja 2005. kad je na portalu Indeks.hr predstavljen kao „jedan od najistaknutijih solista Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije“, a u nastavku teksta stoji da je „nastupao kao solist s uglednim stranim i domaćim orkestrima te je utemeljio Hrvatski serenadni ansambl“. Iako je njegovu glazbeničku karijeru prekinula bolest, organizirao je brojne dobrotvorne koncerte čiji je prihod bio namijenjen Savezu društava distrofičara Hrvatske. Zahvaljujući vrijednoj donaciji gospođe Marine Würth Klepač, moguće je reći nešto više o njenome bratu Željku. Ostavština umjetničke obitelji Cvjetičanin-Klepač donirana je 5. veljače 2009. godine Muzeju grada Zagreba, a bogata građa iz dviju zbirki koju je digitalizirala i popisala mr. sc. Maja Šojat Bikić sadrži dokumentaciju o nastupima supruga i oca Rudolfa, supruge i majke Ruže Cvjetičanin (1916–2002) i sina Željka Klepača. Opis sadržaja zbirke objavljen je u dva dvobroja (1-2, 3-4) časopisa Informatica Museologica iz 2009. godine. Možda bi se moglo pronaći podudarnost datuma rođenja proslavljene vokalne umjetnice Ruže Cvjetičanin rođene 5. veljače 1916. s danom kad je u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu održan „povijesni koncert“ pod ravnanjem Frederika Rukavine (1883–1940). Praizvedbe skladbi Krešimira Baranovića (1894–1975), Antuna Dobronića (1878–1955), Božidara Širole (1889–1956), Franje Dugana st. (1874–1948), Svetislava Stančića (1895–1970), Josipa Štolcera Slavenskog (1896–1955) i Dore Pejačević (1885–1923) naznačile su nove puteve hrvatske glazbe kojima je ona postupno pronalazila nove interprete i publiku u europskim glazbenim središtima. Ruža Cvjetičanin posvetila se glazbi i postala vrsnom glazbeno-scenskom umjetnicom kao i dijelom obitelji Klepač, uz supruga koji je od 50-ih godina 20. stoljeća krenuo u osvajanje koncertnih podija kao i poznatog europskog glazbenog učilišta, Visoke škole za glazbu i scensku umjetnost Mozarteum u Salzburgu.

  Okružen od ranoga djetinjstva glazbom – pjevanjem i fagotom, sin Željko prvu glazbenu poduku dobio je u roditeljskome domu, odabravši fagot kao instrument koji će odrediti njegov profesionalni život. O svojim početcima govorio je u kratkome video-zapisu (dostupan na portalu You Tube) spomenuvši da je već u dobi od dvije godine slušao tatu kako vježba, a kako još nije znao dobro govoriti, na postavljeno pitanje „Što svira tvoj tata?“ odgovorio je „Kajgot“. Glazbeničku karijeru počeo je kao gitarist u rock-sastavu Mladi lavovi, misleći tada kao petnaestogodišnjak da „ne postoji ništa bolje na svijetu“ od pop- i rock-glazbe. Kasnije je odabrao fagot i kako je sam rekao: „nikad nisam požalio“. Željko Klepač počeo je učiti klarinet u osnovnoj Glazbenoj školi Pavla Markovca kao učenik Giovannija Cavallina (1932–2018), a nakon kratke „epizode rock-glazbenika“ otišao je na studij fagota na Mozarteum u Salzburg postavši učenikom svog oca Rudolfa. No, „epizoda rock-glazbenika“ ostavila je dubok pečat u životu Željka Klepača, jer je – kako je rekao poznati radio-voditelj i novinar Vojo Šiljak na komemoraciji nakon Željkove, „Bracine“ smrti, često u trenutcima lošega raspoloženja zasvirao gitaru govoreći: „To je moja muziko-terapija“. Tako je vrhunski glazbenik Željko Klepač, proživljavajući nesumnjivo teške trenutke i suočivši se sa činjenicom da je neizlječiva bolest prekinula njegovu uspješnu karijeru, pronalazio utjehu u sviranju instrumenta koji ga povezuje s prvim javnim nastupima (kao rock-glazbenika).

  Prije nego što posvetimo nekoliko riječi fagotistu Rudolfu Klepaču, možda je vrijedno podsjetiti na zajedničke nastupe sa sinom Željkom o kojima je – na temelju sačuvanih koncertnih programa, pisala mr. sc. Maja Šojat Bikić:

  „Dva Klepača – dva fagota

  Otac i sin često su nastupali zajedno. Velika glazbena poslastica i prava rijetkost dogodila se na Salzburškim svečanim igrama 20. kolovoza 1975. g., kad su Rudolf i Željko Klepač dali novovjeku praizvedbu Dieterova Koncerta za dva fagota [u B-duru, op. SM-Ć], koji je dr. Rudolph Angermüller [1940–2021., op. SM-Ć] otkrio 1971. u knjižnici Mozarteuma. Christian Ludwig Dieter [1757–1822., op. SMĆ] i sam je bio vrstan fagotist. Djelo je nastalo 1780-ih godina, a autograf je zagubljen. Otac i sin Klepač svirali su uz Orkestar Mozarteuma pod ravnanjem Ralfa Weikerta [1940., op. SM-Ć] i uz prijenos 40 radijskih postaja. Novinski isječci sa sjajnim kritikama svjedoče o tome iznimnom europskom glazbenom događaju. Djelo su izveli i na Dubrovačkim ljetnim igrama 1978. godine te u Zagrebu 8. siječnja 1982., uz Zagrebačku filharmoniju i dirigenta Thomasa Sanderlinga [1942., op. SM-Ć].“ Podatak o koncertu Zagrebačke filharmonije 8. siječnja 1982. uvršten je u popis koncerata Zagrebačke filharmonije do 1996. godine, kao i gostovanje u Velikoj dvorani u Brucknerhausu u Linzu 13. siječnja 1982.

  Nekoliko podataka o izvedbi ovog uhu ugodnoga koncerta navela je muzikologinja Bosiljka Perić Kempf (1945–2022) u monografiji Rudolf Klepač objavljenoj 2013. godine o 100-toj obljetnici glazbenikova rođenja. Rudolph Angermüller, koji je otkrio Dieterov koncert, dao je prosudbu skladbe u programskoj knjižici, nazvavši ga „zabavnom glazbom“ u najboljem smislu te riječi i „ogledalom vremena“, ali i „ozbiljnom literaturom za dva virtuozna fagotista“. Skladatelji koji su djelovali u razdoblju klasike u drugoj polovici 18. stoljeća uglavnom su skladali kadence za svoje koncerte. Neke se možda i nisu svidjele izvođačima, a neke su samo naznačene. Nije potpuno jasno je li Christian Ludwig Dieter ostavio kadence za Koncert za dva fagota i orkestar u B-duru, ali je sigurno da ih je napisao Rudolf Klepač za prvu izvedbu, a objavljene su i u tiskanom izdanju nakladničke kuće Doblinger iz Beča u seriji Diletto musicale (Glazbeni užitak) 1988. godine. Dieterov su koncert – prema podatcima Bosiljke Perić Kempf, Rudolf i Željko Klepač svirali 1977. godine u okviru ciklusa Musik der Meister uz Mozarteum-orkestar u Salzburgu pod ravnanjem Siegfrieda Köhlera (1923–2017), zatim u istome ciklusu 1983. godine opet pod ravnanjem Ralfa Weikerta. U sezoni 1979./1980. bili su gosti Stuttgartske filharmonije, a 1981. Simfonijskog orkestra Radio-Luxemburga. Dieterov koncert svirali su u Dubrovniku, 3. kolovoza 1978. u okviru 29. Dubrovačkih ljetnih igara uz Gradski orkestar Dubrovnik pod ravnanjem maestra Antuna Nanuta (1932–2017). Koncert pod nazivom Ponoćna serenada priređen je u suradnji s Radio-televizijom Zagreb. Bosiljka Perić Kempf zaključuje da je „Dieterov dvostruki koncert postao [je] sastavnim dijelom Klepačeva koncertnog repertoara. Sa sinom Željkom snimio ga je 1977. uz Simfonijski orkestar Radio Zagreba pod ravnanjem Milana Horvata [1919–2014., op. SM-Ć].“ Snimka je priložena monografiji Rudolf Klepač i sigurna sam da će se čitatelji-slušatelji nakon slušanja uvjeriti u iznimne vještine dvojice fagotista. Godine 1977. Rudolf Klepač bio je pri kraju svoga radnog vijeka nadajući se, kao vrstan pedagog, da će i njegov sin Željko biti uspješan kao glazbenik. Nažalost, Željkova sudbina bila je drugačija od očeve – veoma uspješna, ali kraćega vijeka, koji je odredila neizlječiva bolest.

  Još jedan kratki video-zapis potvrđuje uspješnost dvojice glazbenika iz obitelji Klepač. To je dio snimke koncerta Hrvatskoga komornog orkestra održanog u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu 16. travnja 1991. Željko Klepač bio je solist u poznatom, virtuoznom Koncertu za fagot i orkestar u B-duru, KV 191 Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756–1791), a koncertom je ravnao Rudolf Klepač. Maestra sam upoznala tijekom prosinca 1990. godine radeći na mjestu arhivara Opere Hrvatskoga narodnog kazališta. Bilo mu je povjereno ravnanje Božićnim koncertom, prvim održanim 22. prosinca 1990. u osvitu stvaranja samostalne Republike Hrvatske. Prihod toga dobrotvornog koncerta bio je namijenjen obnovi fasade katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zagrebu. Maestro Rudolf Klepač, iako u kasnim 70-im godinama, nije skrivao silnu energiju, iskustvo i vrhunsko poznavanje glazbe stečeno dugotrajnim djelovanjem u orkestru, na koncertnome podiju i u pedagogiji. Rođen u mjestu Majerje u blizini Varaždina, stjecao je glazbenu naobrazbu (klarinet i fagot) najprije u vojnoj glazbenoj školi u Vršcu i vojnim orkestrima, a došavši u Zagreb nastavio je učiti fagot u srednjoj školi Muzičke akademije u Zagrebu (od godine 1950. Državna muzička škola, danas Glazbena škola Vatroslava Lisinskog). Bio je učitelj fagota na srednjoj školi, ali i prvi profesor na Muzičkoj akademiji predajući od 1954. do 1961. godine. Svirao je u orkestru Radio-Zagreba (od 1943. godine), Opere Hrvatskoga narodnog kazališta, Državnome simfonijskom orkestru (danas Zagrebačka filharmonija) i Komornom orkestru Radio-Zagreba, a kao komorni glazbenik suosnivač je Zagrebačkoga duhačkog kvinteta te 80-ih godina Zagrebačkoga komornog okteta, u kom je svirao i sin Zeljko.

  Prepoznat kao glazbenik izbrušene tehnike sviranja i stilski primjerene interpretacije solističkih dionica, osobito iz koncerata skladanih u razdoblju baroka, klasike i romantizma, već 1955. godine otisnuo se u Salzburg prihvativši mjesto profesora fagota i komorne glazbe na Mozarteumu, obogativši svojom promišljenom praksom do umirovljenja 1978. godine glazbeni svijet brojnim fagotistima, među kojima je i sin Željko. Veliko priznanje – zvanje profesora, dobio je 5. ožujka 1969., a dodjeljuje ga predsjednik Republike Austrije, na kojoj je funkciji tada bio Franz-Josef Jonas (1899–1974). Ovim izborom Klepač je stekao povlasticu za „doživotno vođenje majstorskih tečajeva fagota na Međunarodnoj ljetnoj akademiji Mozarteuma (Internationale Sommerakademie Hochschule „Mozarteum”), o čemu svjedoče programske knjižice Akademije“, zapisala je Maja Šojat Bikić u svom opisu zbirke obitelji Klepač. Čitavo to vrijeme Rudolf Klepač se usavršavao i nastupao te izvodio klasična djela koncertnoga repertoara za fagot, ali i djela suvremenih skladatelja, osobito hrvatskih, poput Borisa Papandopula (1906–1991), Bruna Bjelinskog (1909–1992), Stjepana Šuleka (1914–1986) i Milka Kelemena (1924–2014) ili slovenskoga skladatelja Uroša Kreka (1922–2008).

  

  Prateći životopis Rudolfa Klepača, Maja Šojat Bikić nastavlja: „Asistirajući slavnom dirigentu i mocartologu Bernhardu Paumgartneru [1887–1971., op. SM-Ć], Rudolf Klepač otkrio je svoju dirigentsku vokaciju. Kulturu komornog muziciranja s velikim je entuzijazmom prenosio u zagrebačku sredinu, ne samo kao solist, već i kao dirigent. Kao vrstan tumač Mozartove glazbe, bio je jednako posvećen Mozartu i u dirigiranju, ističući pritom: “Mozarta se ne dirigira! Dirigira se Stravinskog. Mozarta valja studirati, a navečer na koncertu, muzicirati.” Dirigentski debi imao je u zagrebačkoj dvorani Istra 11. veljače 1968. g. dirigirajući manje poznata Mozartova djela. Dirigirajući Mozarta, proslavio je 45. obljetnicu umjetničkog djelovanja 18. ožujka 1988. godine u KD “Vatroslav Lisinski”. (...) U Zbirci nalazimo fotografije, program koncerta i novinske isječke. Svoj posljednji dirigentski nastup u Salzburgu imao je 12. studenoga 1992. u Velikoj festivalskoj dvorani, sa Simfonijskim orkestrom HRT-a i ruskim violinistom Maksimom Fedotovim.“

  Govoreći o Rudolfu Klepaču kao solistu „s misijom“, Maja Šojat Bikić ističe njegovu ulogu kao promicatelja glazbe za instrument koji ima sasvim određenu ulogu o orkestraciji kao najdublji među drvenim puhačima. Zahvaljujući mnogim skladateljima koji su – od Antonija Vivaldija (1678–1741) do danas skladali za fagot koncerte i skladbe različitih glazbenih vrsta, ovaj je instrument sigurno privukao mnoge mlade glazbenike koji su u njegovu pomalo sjetnom i melankoličnom, ali i reskom tonu ako se radi o posebnim efektima, pronašli mogućnost ostvarivanja svojih glazbeno-estetskih promišljanja. Vrstan umjetnik poput Rudolfa Klepača koji svojim umijećem sviranja nije samo osvojio Salzburg (i Europu), nwgo i Sjedinjene Američke Države od gostovanja s orkestrom Mozarteuma 1956. godine, zasigurno je pridonio drugačijem vrednovanju i popularnosti fagota kao instrumenta izvanrednih izražajnih mogućnosti. Za svoj dug i predan rad Rudolf Klepač dobio je mnoga priznanja i nagrade u Hrvatskoj i inozemstvu.

  

  O programu koncerta

  Čudo od djeteta Wolfgang Amadeus Mozart skladao je za svoga kratkog života bojne skladbe kojih je prema kronološkome popisu muzikologa, botaničara i pravnika Ludwiga von Köchela (1800–1877) ukupno 626. Posljednja je Requiem pisan na temelju narudžbe tajanstvenoga naručitelja, skladba koju nije uspio dovršiti. Mozartove skladbe razvrstao je Köchel u dvadeset i tri kategorije precizno navodeći tonalitet, mjeru, tempo, stavke, početke tema olakšavši tako snalaženje.

  Za večerašnji koncert odabrali su članovi Gudačkoga kvarteta Rucner i njihovi gosti dva polagana stavka: drugi stavak Adagio iz Kvarteta za flautu, violinu, violu i gudače u D-duru, KV 285 te drugi stavak Andante ma Adagio iz Koncerta za fagot i orkestar u B-duru, KV 191. Završna skladba koncerta je poznati Gudački kvartet br. 21 u D-duru, KV 575 – Pruski, prvi u nizu od šest gudačkih kvarteta koje je Mozart posvetio pruskom kralju Friedrichu Wilhelmu II. (1744–1797), pasioniranom violončelistu kog je upoznao za vrijeme posjeta Potsdamu 1789. godine. To su ujedno i posljednji Mozartovi gudački kvarteti među kojima se po ljepoti melodijskih linija, stilskoj preglednosti i eleganciji ističe upravo ovaj prvi u D-duru. Udovoljivši narudžbi pruskoga kralja, Mozart je zahtjevnije osmislio dionicu violončela. Četiri kvarteta za flautu, violinu, violu i violončelo (KV 285-288) skladao je Mozart 1777. godine za boravka u Mannheimu, a povod nastanku bila je narudžba poduzetnika i flautista Ferdinanda Dejeana (1731–1797). Mozart je skladao za njega dva koncerta za flautu i orkestar, a ovi trostavačni kvarteti, od kojih je prvi u D-duru, predstavljaju izvjesnu pripremu za izvedbu koncerata. Flauti je povjerena vodeća uloga, a u kvartetima je u dionicama gudača Mozart primijenio neke od značajki stila Mannheimskih simfoničara. Drugi stavak je serenada vedrog ugođaja. Koncert za fagot i orkestar u B-duru, KV 191 Mozart je skladao 1774. godine (u dobi od osamnaest godina) i to je prvi u nizu njegovih koncerata za puhačke instrumente. Drugi stavak je lirskog ugođaja, a tematsku građu je kasnije odabrao za ariju grofice Rosine Porgi amor iz opere Le Nozze di Figaro.

  

  Češki skladatelj Antonín Reicha glazbenu naobrazbu stjecao je u domovini i u više gradova u Njemačkoj. U Bonnu je ušavši u Dvorsku kapelu upoznao Ludwiga van Beethovena (1770–1827) s kojim je ostao prijatelj družeći se s njim i kasnije u Beču. Neko je vrijeme djelovao u Hamburgu, zatim u Beču, da bi mu uspješne izvedbe nekih skladbi osigurale mjesto profesora teorijskih glazbenih predmeta na Konzervatoriju u Parizu. Reicha je danas poznat po svojim kvintetima za puhače, jer je između 1811. i 1820. godine skladao dvadeset i četiri kvinteta za klasični puhački kvintet u sastavu flauta, oboa, klarinet, fagot i rog. Isto je tako istraživao mogućnosti povezivanja zvuka fagota i gudačkoga kvarteta, što se potvrdilo u njegovim Varijacijama za fagot i gudački kvartet (bez oznake opusa). Dionica fagota izrazito je virtuozna i nositelj je varijacija dok joj gudački kvartet osigurava čvrstu harmonijsku podlogu. Skladba počinje polaganim uvodom iza koga slijedi kratka jednostavna tema plesnog prizvuka u G-duru. U sedam varijacija (od kojih je središnja, četvrta u e-molu) Reicha je otkrio različite mogućnosti fagota postavivši pred interpreta veoma visoke tehničko-interpretativne zahtjeve u odnosu na intonaciju, tempo, izdržljivost (daha) i dinamiku.

  O izvođačima

  Solisti večerašnjega koncerta povezani su na određeni način s fagotistima Rudolfom i Željkom Klepačem kojima je koncert posvećen.

  Gošća Gudačkoga kvarteta Rucner na večerašnjem koncertu je flautistica Beatrice Rentsch. Rođena je u Baselu gdje je na Konzervatoriju završila studij flaute, a studirala je i na Švicarskom društvu za glazbeno obrazovanje. Studij je nastavila na Konzervatoriju u Parizu kod profesora Michela Debosta (1934.) te kod profesora Herberta Weissberga (1939.) na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Grazu. Od godine 1980. članica je Orkestra Mozarteum u Salzburgu, a niz godina djelovala je kao profesorica flaute na Visokoj školi za glazbu i scensku umjetnost Mozartuem u Salzburgu.

  Yoshinori Honda Tominaga rođen je 1950. godine u Japanu. Na Visokoj školi Musashino u Tokiju počeo je učiti flautu u razredu profesora K. Yamahate, a s izvrsnim ocjenama završio je studij na Visokoj školi za glazbu i scensku umjetnost Mozarteum u Salzburgu u razredu profesora Rudolfa Klepača. Studirao je i u Baselu na Scoli Cantorum; pobjeđivao je na više međunarodnih natjecanja glazbenika. Stalno mjesto dobio je s vremenom u Orkestru Mozarteum u Salzburgu, a kako je studirao i barokni fagot, postao je s vremenom članom više komornih ansambala za izvedbu rane glazbe. Djelovao je niz godina kao profesor fagota na Mozarteumu u Salzburgu. Vršnjaci i studenti istoga profesora fagota Željko Klepač i Yoshinori Honda Tominaga nastupili su u Zagrebu 28. siječnja 1993. na koncertu Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem maestra Freda Buttkewitza (1951.). Na programu je – uz još tri skladbe, bio Koncert za dva fagota u B-duru Christiana Ludwiga Dietera, skladba koja je postala gotovo zaštitnim znakom dvojice vrsnih glazbenika-fagotista iz obitelji Klepač.

  Petar Križanić stekao je prvo glazbeno obrazovanje na Glazbenoj školi u rodnome Varaždinu. Studij fagota završio je u razredu profesora Marijana Kobetića (1933–2015) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Usavršavao se na Visokoj školi za glazbu i scensku umjetnost Mozarteum u Salzburgu i na Visokoj školi za glazbu u Beču u klasi Richarda Gallera (1967.). Jedan semestar studija boravio je u Sjedinjenim Američkim Državama na Indiana University of Pennsylvania, a tijekom boravka u Beču sudjelovao je na seminarima koje je vodio ugledni hrvatski fagotist Milan Turković (1939.). Deset godina bio je solo-fagotist u Simfonijskom orkestru Hrvatske radiotelevizije, dok od 2016. godine djeluje u Zagrebačkoj filharmoniji.

  

  Gudački kvartet Rucner, koji su 1998. godine utemeljili bračni par Snježana i Dragan Rucner (do tada dugogodišnji članovi Gudačkog kvarteta Klima) nastavlja na tradiciju komornoga muziciranja u Zagrebu te njegovanja klasičnog i suvremenog repertoara. Izvodi djela suvremenih hrvatskih autora, ali čini i repertoarni iskorak prema glazbi drugih žanrova, o čemu svjedoči uspješna suradnja s američkim bandoneonistom Peterom Soaveom. Tijekom umjetničkoga djelovanja Gudačkoga kvarteta Rucner posebno se ističe ciklus koncerata komorne glazbe Četiri godišnja doba – četiri koncerta kroz kalendarsku godinu, (Proljeće, Ljeto, Jesen, Zima). Održavali su se u Maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskoga (danas u Studiju Bajsić Hrvatske radiotelevizje), a reprizirali su se u manjim mjestima Hrvatske. To je jedini takav projekt u Republici Hrvatskoj koji od prvoga dana podržavaju Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Ured za kulturu Grada Zagreba. Na svakome koncertu Gudački kvartet Rucner ugošćuje jednog ili više glazbenika iz Hrvatske ili inozemstva, a praizvodi djela suvremenih hrvatskih i inozemnih skladatelja nastala često na poticaj osnivača kvarteta, bračnoga para Rucner. Za svoj dosadašnji rad Gudački kvartet Rucner dobio je dvije vrijedne nagrade: Diplomu Milka Trnina Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika i Nagradu Vatroslav Lisinski, koju dodjeljuje Hrvatsko društvo skladatelja za doprinos hrvatskom glazbenom stvaralaštvu.

  Tijekom ciklusa koncerata komorne glazbe Četiri godišnja doba Gudački kvartet Rucner ugostio je preko 200 glazbenika i praizveo više od sto skladbi, a na mnogobrojnim gostovanjima u Republici Hrvatskoj i zemljama Europe redovito je promovirao djela hrvatskih skladatelja. Gudački kvartet Rucner objavio je niz CD-a te monografiju povodom 10. obljetnice utemeljenja kvarteta (2008. godine).

  (Pročitajte sljedeći nastavak...)

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 28. svibvnja 2025.

   

Piše: