Proljeće nadahnuto sjećanjem: Suglasje i virtuoznost kvarteta i solista

Koncert Gudačkog kvarteta Rucner Proljeće iz ciklusa Četiri godišnja doba – In memoriam fagotistima Rudolfu i Željku Klepaču: Osvrt na koncert i završna razmišljanja (2/2)

• 

  Osvrt na concert

  Koncert Proljeće iz ciklusa Četiri godišnja doba održali su članovi Gudačkoga kvarteta Rucner i njihovi gosti Beatrice Rentsch (flauta), te fagotisti Yoshinori Honda Tominaga i Petar Križanić u Studiju Bajsić Hrvatske radiotelevizije. Izravni radioprijenos koncerta vodila je spikerica i voditeljica Rosanda Tometić, a ovaj put izostao je razgovor s glazbenicima kao što je uobičajeno na koncertima Gudačkoga kvarteta Rucner. Prisjećanje na dvojicu glazbenika-virtuoza od kojih je prvi, Rudolf Klepač osigurao fagotu zavidnu poziciju kao solističkome glazbalu – usudili bismo se reći u glazbenome životu u svijetu, a drugi Željko Klepač ostvario isto to u skromnijim razmjerima u domovini, postavilo je isto tako visoke izvođačke kriterije za Gudački kvartet Rucner i njihove goste. Stoga je valjalo odabrati glazbu kojom će glazbenici, koji su – sigurni smo, na ovome koncertu bili posebno raspoloženi prebirući po uspomenama na dvojicu fagotista, predstaviti domete svoga muziciranja. I nismo se prevarili, jer su u potpunosti ispunili očekivanja publike.

  Flautistica Betrice Rentsch i fagotist Yoshinori Honda Tominaga, čije su uspješne karijere zaključene prije nekoliko godina, odabrali su polagane stavke iz Kvarteta za flautu, violinu, violu i violončelo u D-duru, KV 285 i Koncerta za fagot i orkestar u B-duru, KV 191 Wolfganga Amadeusa Mozarta čije je dominantno obilježje pijevna melodijska linija, fraziranje, mekani ton i profinjene dinamičke nijanse. Petar Križanić odsvirao je ležerno i intonativno sigurno virtuozne Varijacije za fagot i gudački kvartet Antonína Reiche pokazavši se pravim nasljednikom Željka Klepača na mjestu solo-fagotista Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije. Gudački kvartet Rucner pružio je sigurnu podršku solistima, a Gudački kvartet br. 21 u D-duru – Pruski, KV 575 odsvirao je primjereno zahtjevima klasičnoga stila; svi su članovi potvrdili svoje tehničko-interpretativne vještine i suglasje.

  

  Razmišljanja nakon koncerta

  Na prijedlog Snježane Rucner rado sam prihvatila oblikovanje programske knjižice za proljetni koncert ciklusa Četiri godišnja doba Gudačkoga kvarteta Rucner. Violist Dragan Rucner moj je mlađi kolega iz Glazbene škole Vatroslava Lisinskog, a sa starijim bratom Zlatkom, stalnim članom Zagrebačkih solista tijekom više desetljeća, pohađala sam nastavu solfeggia u istoj školi kod vrsnoga pedagoga Tomislava Adamića (1907–1987). Sa Snježanom i Draganom Rucner družila sam se tijekom studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a naše se poznanstvo učvrstilo od 1996. godine kad je moj sin Nikola Ćeran postao učenikom viole kod Dragana Rucnera u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog. Posljednje tri godine studija na Muzičkoj akademiji (od 2001. do 2004.) bio je također student Dragana Rucnera, za čijega su kratkog djelovanja studij viole završile još dvije studentice – Nives Šimunić i Danijela Zmazek. Od 1998. godine, kad je bračni par Rucner osnovao gudački kvartet, pratila sam njihove nastupe te tijekom nekoliko sezona pisala programske knjižice za koncerte ciklusa Četiri godišnja doba. Bio je to jedan od meni mogućih izraza zahvalnosti dugogodišnjem predanom pedagogu Dragecu.

  Pišući u programskoj knjižici koncerta održanog 27. travnja 2025. o fagotistu Željko Klepaču, istaknula sam podatak o njegovome predanom radu u Savezu društava distrofičara Hrvatske. Iz šturih biografskih podataka moglo se pogrešno zaključiti da je i sam bolovao od mišićne distrofije. No, obitelj Željka Klepača – supruga Ester, violistica u Simfonijskom orkestru Hrvatske radiotelevizije i kćerka Bojana Klepač-Rolih (koju je Željko Klepač volio i odgajao kao vlastito dijete, a rođena je u prvome braku Ester s Bojanom Pogrmilovićem) upozorile su me na ovaj površno protumačen podatak. Isto tako su njih dvije, kao i neki posjetitelji koncerta, predložili da se tekst iz programske knjižice koncerta objavi u nekom od informativnih glasila kako bi se predstavilo humanitarni rad Željka Klepača i njegov značajan doprinos poboljšanju životnih uvjeta ljudima oboljelim od mišićne distrofije.

  Kako je počelo zanimanje Željka Klepača za ljude kojima neizlječiva bolest otežava motoriku i kretanje te ih s vremenom veže uz invalidska kolica i iziskuje tuđu pomoć? Tijekom oporavka nakon operacije u Kliničkoj bolnici Sv. Duh 1995. godine Željko Klepač upoznao je Stjepana Kulfu iz Šestinskog Dola koji je s njim dijelio bolničku sobu. Upoznao je čovjeka koji je bolest osjetio već u devetoj godini života, a od dvadeset i pete bio je vezan uz invalidska kolica. Kad su se upoznali u bolničkoj sobi Stjepan je mogao samo pomicati prste na rukama pa je i s osjetno smanjenom pokretljivošću nastavio svoj umjetnički put – izradu drvenih figurica. Novinar Željko Slunjski zapisao je u članku objavljenom u tjedniku Arena 13. lipnja 1996.: „U bolnici ih je povezala ljubav prema umjetnosti – Stjepan je, naime, vrstan skulptor koji u drvu radi minijaturne kipiće i zagorske kapelice.“ Tekst je objavljen nakon humanitarnoga koncerta koji je organizirao Željko Klepač u Hrvatskome glazbenom zavodu i na kome su nastupili violinist Josip Klima (1927–2012), sopranistica Lidija Horvat-Dunjko, pijanist Stjepan Mihaljinec (2014), Gudački kvaret Grazioso, Zagrebački gitaristički kvartet, Komorni zbor Posavec, Vokalni ansambl Trnjanka i Zagrebački akademski ansambl. Prema riječima novinara Slunjskog, „Željko Klepaču nije bilo teško da obilazi svoje znance i sam prodaje ulaznice za koncert, čime je prikupljena polovica potrebnog iznosa. Ostatak su osigurali sponzori – Internacionalni institut za sociologiju i umjetnost iz Tokija i hrvatska poduzeća. Tako su za Stjepana Kulfu nabavljena motorna invalidska kolica“.

  Dana 22. svibnja sljedeće godine objavljena je u tjedniku Arena reportaža Kristinke Šćavina o dobrotvornome koncertu Zagrebačke filharmonije koji se trebao održati u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 27. svibnja 1997., a prihod je bio namijenjen kupnji invalidskih kolica za šest sestara iz obitelji Petreković koje su od djetinjstva bolovale od mišićne distrofije. I taj je projekt Željka Klepača bio uspješan! 2002. godine odlikovan je za svoj humanitarni rad predsjedničkim odličjem Red Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinski, a posthumno 2011. godine dobio je Srebrnu plaketu Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske. Jedan detalj koji Željka Klepača trajno povezuje s osobom koja ga je potaknula na humanitarni rad, sa Stjepanom Kulfom: on je izradio drvenu figuricu fagotista Željka Klepača koja je iskorištena za naslovnicu kompakt-ploče snimljene 1993. godine sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije. Željko Klepač izvodi pod ravnanjem Pavla Dešpalja (1934–2021) Koncert za fagot Stjepana Šuleka (1914–1986), a s ocem Rudolfom pod ravnanjem Milana Horvata (1919–2014) izvodi Koncert za dva fagota u B-duru Christiana Ludwiga Dietera. Koliku su zahvalnost i razumijevanje za humanitarni rad Željka Klepača iskazali članovi Saveza društava distrofičara Hrvatske, najbolje posvjedočuje tekst napisan nakon njegove smrti:

  „Davao si se do kraja upravo onima kojima bijaše najpotrebnija pomoć. Bio si nam duhovni i materijalni pomagač, pratitelj tolikih. Nebrojenih. Ostavio si svoj trag, neizbrisiv, poglavito si ljubio one koje nitko nije ljubio, koji su ostavljeni i zapušteni, koje je mišićna distrofija i ljudska nepravda strahovito ranila. Tješio, pomagao, prihvaćao, nasmijavao. Nisi mario za sebe. I zato si prerano otišao jer si se potpuno dao. Pobrojati sva dobra, velika i plemenita djela kojima si zadužio naš Savez i nas, distrofičare, u ovom momentu nije moguće, a nismo ni svjesni njihovih dosega.“

  Koncert Gudačkoga kvarteta Rucner podsjetio nas je na dva velika glazbenika, virtuoza fagota koja su ostvarila uspješne, ali različite karijere. Možda bismo se mogli i složiti s izjavom Željka Klepača objavljenoj u članku novinara Željka Slunjskog u dnevnome listu Vjesnik 18. svibnja 1997. O svome umjetničkom djelovanju rekao je:

  „Odrastao sam u očevoj sjeni. Ako me s njim uspoređuju, onda moram biti zadovoljan, premda znam da je Rudolf Klepač bio jedan jedini. Moja je misao vodilja „Ne traži sebe u umjetnosti, nego umjetnost u sebi“.“

  Osim umjetničke crte koju je pronašao u sebi po kojoj će ga pamtiti glazbena publika, Željko Klepač pronašao je u sebi i onu plemenitu crtu nesebičnoga pomaganja osobama oboljelima od neizlječive bolesti po kojoj će ga pamtiti sigurno i više ljudi zbog njegova doprinosa Savezu društava distrofičara Hrvatske, čiji bi predsjednik bio možda i dulje da je poživio. Koncert i tekst iz programske knjižice potaknuli su kćer Bojanu da izradi web-stranicu naslovljenu Fagotist i humanist na kojoj se od sredine svibnja mogu pronaći podatci iz obiteljske arhive, podatci koji govore o plemenitom i ustrajnom čovjeku, borcu za oboljele osobe kojima je potrebna pomoć zajednice i plemenitih ljudi, jer je ne mogu ostvariti u krugu obitelji.

  (Pročitajte prethodni nastavak...)

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 29. svibvnja 2025.

  Program:

  Wolfgang Amadeus Mozart (1756–1791):
  Kvartet za flautu, violinu, violu i violončelo u D-duru, KV 285
  II. stavak: Adagio

  Antonín Reicha (1770–1836):
  Varijacije za fagot i gudački kvartet
  Solist: Petar Križanić, fagot

  Wolfgang Amadeus Mozart:
  Koncert za fagot i orkestar u B-duru, KV 191
  II. stavak: Andante ma Adagio
  Solist: Yoshinori Honda Tominga, fagot

  Wolfgang Amadeus Mozart:
  Gudački kvartet br. 21 u D-duru – Pruski, KV 575
  I. Allegretto
  II. Andante
  III. Menuet i Trio. Allegretto
  IV. Allegretto

Piše: