Sjedinjenje vrhunskog pijanizma i postmodernističkog propitivanja izvedbe

Dubrovački simfonijski orkestar, Zvjezdani ciklus, Ivo Pogorelić, klavir, Valentin Egel, dirigent, atrij Kneževa dvora

• 

  Koncert održan u atriju Kneževa dvora (5. i 6. lipnja) u ciklusu nazvan Zvjezdani Dubrovačkog simfonijskog orkestra, ansambla koji ove godine slavi sto godina postojanja, u svakom pogledu bio je intrigantan i u nekim segmentima nenadmašne kvalitete. Izbor solista, pijanista Iva Pogorelića i dirigenta Valentina Egela uvelike je pridonio tome da ovaj glazbeni događaj bude najviša referenca svih ostalih izvedbi klasične glazbe uopće.

  Ulazimo u Knežev dvor. Atrij je osvijetljen plavičastom, blagom svjetlošću reflektora. Polutama. Za klavirom sjedi maestro Pogorelić, ramena mu pokrivena kariranom, mekom dekicom, vunena kapa na glavi i maska preko lica. Sporo  i pažljivo svira određene harmonijske sklopove. Kao ritual. Koncentracija i meditacija. Bivanje u prostoru dok publika ulazi. Svojim fizičkim prisustvom lišava barijere između izvođača i auditorija. Skromnom pojavom ostavlja dojam slučajnog prolaznika koji je sjeo prije koncerta malo prebirati po klaviru. Publika traži svoja mjesta; žamor, razgovara se, upitni pogledi zbog neuobičajene scene. Maestro i dalje mirno svira silaznom putanjom klavijature. Točno u devet napušta podij i odlazi u garderobu presvući se. Publika sjedi u potpunoj tišini. Iščekuje izlazak maestra. Pale se jaki, blješteći reflektori i maestro stupa na scenu.

  

  Za svoj nastup s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom izabrao je klavirski koncert Frederica Chopina br. 2 op. 21. Pogorelića je upravo ovaj  skladatelj  svrstao u galeriju pijanističkih legendi, pa je odabir ovog djela željno dočekan. Na Chopinovom natjecanju 1980. godine svojim iznimnim i začudnim sviranjem Pogorelić je izazvao cijelu buru reakcija, jer se oteo uobičajenim interpretacijama. Autoritativna Marta Argerich, članica žirija, zagovarala je da mu se dodijeli prva nagrada, međutim, to se nije dogodilo. Ta očigledna nepravda, kakve se događaju na natjecanjima, otvorila mu je vrata karijeri koju nijedan naš umjetnik nije dosegao, a vjerojatno niti neće doseći. Njegov uzlet poslije, uvjetno rečeno- neuspjeha, izazvao je takvo zanimanje u bivšoj državi Jugoslaviji, da je svaki prolaznik upitan u nekoj anketi – zna li tko je Ivo Pogorelić, znao za njega. Postao je sinonim za pijanistu i pijanizam.

  Postati zvijezda, pop-ikona u klasičnoj glazbi i s dugotrajnom karijerom nije samo pitanje sreće,  protežiranja agenata, niti posjedovanje iznimnih sviračkih kvaliteta. Moraš biti iskreno drugačiji. A Pogorelić ne sili svoju različitost. On postiže preuzimanje pažnje na sebe stalnim promišljanjem i propitivanjem svoga glazbenog koncepta bez lažnog prenemaganja. U  permanentnom umjetničkom rastu kroz pitanja i odgovore, izvedbe drži u potpunoj budnosti slušatelja. I upravo ta kreativna promjenjivost i raznovrsni strukturalni koncepti stavljaju ga u dvojnu poziciju interpretatora i autora. On ne oklijeva ispitivati zvuk od gromkog ili oštrog fortea do nježnog piana  s uvjerljivošću koja se temelji na visokoj, ali i neokovanoj umjetničkoj intuiciji; ne rabi mehanizme tumačenja kroz naučenu, školsku posvećenost; izbjegava sentimentalna emocionalna stanja i ne vodi nas u druge svjetove. Od notnog teksta stvara svoju viziju zapisane glazbe i takvim svježim pristupom daje drugu i drugačiju percepciju odsviranog. Ono što ponekad veseli obožavatelje jest činjenica da izaziva negodovanje akademske, uštogljene zajednice, pa postaje sinonim otvorenog duha i mladalačke buntovnosti.

  

  A o njegovoj vještini je irelevantno govoriti. Kako izvodi zamišljeno je na razini magije. Njegove pjenaste leggiero pasaže, njegov pjevni pianissimo, udar, zvučna višeslojnost – nenadmašna je.  Takav jasan, raznolik raspon glazbenoga jezika može se čuti kod nekolicine pijanista kroz povijest na dostupnim nam snimkama. Svaki nastup pijanista Iva Pogorelića svojevrsni je performans u kojem se sjedinjuje vrhunski pijanizam, postmodernističko propitivanje cjelokupne izvedbe: od izlaska pred publiku, načina na koji sjedi, kako diše glazbu, kako govori glazbom.

  Iako je u ovom članku gotovo cijelu pažnju preuzeo solist, moramo se osvrnuti i na ostale sudionike izvedbe: dirigenta Valentina Egela i Dubrovački simfonijski orkestar. Mladi dirigent sa zavidnom karijerom u usponu pokazao se ravnopravnim pratiocem svih Pogorelićevih agogičkih akrobacija: rubata, ritardanda, acceleranda, disanja. Predanom i koncentriranom pažnjom usmjeravao je orkestar, pa se cjelokupna izvedba Chopinovog klavirskog koncerta uzdigla na najviši nivo. Valentin Egel se i u prvoj Simfoniji, op. 21 Ludviga van Beethovena s izvanrednim spojem intelekta i strasti, bez velikih, inače uobičajenih nadmenih dirigentskih gesta, predstavio kao mudar i pametan vođa, pa je orkestar uz povremene nepreciznosti puhača i intonativnih nesigurnosti nekih gudačkih dionica, zvučao jako dobro, kompaktno i koherentno. I po ne znam koji put pokazalo se da nema loših orkestara, nego samo loših dirigenata.

  

  Ovaj koncert će sigurno ostati dugo u našem sjećanju i biti mjerilo za ostala buduća glazbena događanja. A Dubrovačkom simfonijskom orkestru još jedanput čestitamo sto godina postojanja, s kojim je i sam Ivo Pogorelić kao solist na velikoj američkoj turneji sedamdesetih godina prošlog stoljeća započeo svoju sjajnu karijeru. 

  ©Marija Grazio, KLASIKA.hr, 17. lipnja 2025.

Piše: