Stradivarijeva violina u rukama istinskog virtuoza

Zagrebačka filharmonija, Plavi ciklus, Robert Lakatoš, violina, Alessandro Cadario, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Na koncertu održanom za pretplatnike Plavoga ciklusa 23. svibnja 2025. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog Zagrebačka filharmonija nastupila je pod ravnanjem maestra Alessandra Cadarija, a kao solist predstavio se mladi violinist Robert Lakatoš. Program je bio sastavljen prema uobičajenome ključu: prva skladba bila je uvertira glazbenoj komediji (comédie musicale) Mozart venezuelansko-francuskoga skladatelja Reynaldoa Hagna de Echenagucia (1874–1947). Slijedio je Koncert za violinu i orkestar br. 1 u fis-molu, op. 14 poljskog violinista, skladatelja i pedagoga Henryka Wieniawskog (1835–1880), a u drugome dijelu koncerta Simfonija br. 2 u c-molu, op. 17 Petra Iljiča Čajkovskog (1840–1893).

  Ukupno trajanje izvedenih skladbi prema minutaži (redovito naznačenoj na programima) trebalo je biti 57 minuta, što je znatno manje od 90-100 minuta koliko može prosječno percipirati koncertna publika (prema istraživanjima više uglednih muzikologa). No, vrijedilo je poslušati kratku, brzu, živahnu petominutnu uvertiru u kojoj je skladatelj Reynaldo Hagn de Echenagucia uz svoje, uvrstio i teme Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756–1791), između ostalih neke koje je uvrstio u dramu giocoso Don Giovanni. Glazbena komedija Mozart praizvedena je 1925. godine, a skladana je na libreto Sache Guitryja čija je supruga na premijeri pjevala ulogu Mozarta. Odabravši kao temu posjet dvadesetdvogodišnjega Mozarta Parizu i provode u salonima aristokrata, možda je Guitry želio poslati poruku svojoj „malo manje vjernoj“ supruzi. André Messager, skladatelj, nakon uspješne premijere zaključio je da je Hagn „toliko uspješno stopio vlastiti stil s onim svojeg 'predloška' da više nije jasno gdje su šavovi i što bi trebalo pripisati kojemu od njih.“

  

  Henryk Wieniawski rano je počeo svirati violinu nakon što je otkriven njegov izniman talent, a poput virtuoza 19. stoljeća – primjerice pijanista i skladatelja Franza Liszta (1811–1886) na brojnim je nastupima u vlastitim skladbama potvrđivao dostignuća tehnike sviranja violine koja je zabilježio u skladbama pedagoške namjene. U popisu njegovih skladbi s oznakom opusa su dva koncerta za violinu i orkestar: prvi u fis-molu, op. 14, skladan 1852. godine i posvećen pruskome kralju Friedrichu Wilhelmu IV. (1795–1861) te drugi u d-molu, op. 22, objavljen 1870. godine i posvećen violinskome virtuozu Pablu de Sarasateu (1844–1908). Na popisu neobjavljenih skladbi i bez oznake opusa još su dva koncerta za violinu i orkestar: u D-duru (1847.) i u a-molu (1878.). No, Henryk Wieniawski ostavio je još nekoliko skladbi za violinu i orkestar. Programnoga su karaktera Legenda, op. 17 (cca 1860.) i Souvenir de Moscou, op. 6; plesnoga karaktera su Poloneza br. 1, op. 4 i Polonaise brillante, op. 21 (1870.) te Scherzo-tarantelle in g, op. 16 (1856.), a kako su i mnogi skladatelji romantizma skladali varijacije, fantazije ili rapsodije na teme iz popularnih opera, tako je i Wieniawski ostavio Briljantnu fantaziju na teme iz Gounodove opere Faust, op. 20 (1868.).

  Iako je Wieniawskome bilo tek sedamnaest godina kad je skladao Violinski koncert u fis-molu, zahvaljujući blistavo započetoj karijeri nekoliko godina ranije, uspješno se uhvatio u koštac s tako zahtjevnom glazbenom formom podarivši glazbenoj javnosti djelo iznimne ljepote, briljantne solističke dionice i uzorne instrumentacije. Prvi stavak (Allegro moderato) građen je u sonatnom obliku s dvije kontrastne teme koje nastupaju nakon dugog orkestralnog uvoda. Polagani stavak Preghiera (Molitva) lirski je interludij u A-duru u kome značajniju ulogu imaju drveni i limeni (dva roga, dvije trube, tri trombona) puhači, a doima se kao polagana scena iz opere u kojoj violina pjeva umjesto vokalnog solista. Treći, živahni, brzi stavak (Rondo. Allegro giocoso) u tempu plesa Alla polacca ponovno obiluje visokim tehničkim zahtjevima nakon opuštenijeg drugog stavka. Uz dvohvate, pasaže, rastvorbe, visoke flageoletne tonove, skokove i nagle prijelaze, dionici violine povjerio je Wieniawski i nekoliko prelijepih pijevnih tema.

  Drugu simfoniju u c-molu, op. 17 skladao je Petar Iljič Čajkovski 1872. godine. No, iako je njena praizvedba polučila uspjeh, skladatelj nije bio zadovoljan pa ju je sedam godina kasnije revidirao i danas se uglavnom izvodi u toj kasnijoj verziji (pretpostavljamo da je izvedena i na koncertu 23. svibnja 2025.). Iako nije pripadao Moćnoj gomilici (Petorici), skladateljima koji su svoje skladbe nerijetko temeljili na ruskoj tradicijskoj glazbi, Čajkovskijevu drugu simfoniju nazvao je njegov prijatelj, glazbeni kritičar Nikolaj Kaškin (1839–1920), Malom ruskom (kako se u to vrijeme nazivalo Ukrajinu). Razlog je što je posegnuo za trima ukrajinskim narodnim pjesmama i uvrstio ih u tri stavka: prvi (Andante sostenuto – Allegro vivo), drugi (Andantino marziale, quasi moderato) i četvrti (Finale. Moderato assai – Allegro vivo). Trodijelni treći stavak (Scherzo. Allegro molto vivace) ne odaje bliskost s tradicijskom glazbom. Drugi stavak nije kao obično u polaganome tempu nego ga je skladatelj ostvario kao koračnicu uvrstivši neke motive iz svadbene koračnice iz opere Undine (koju nije dovršio ili objavio?). Instrumentiravši simfoniju za veliki orkestar (s više udaraljki) Čajkovski je – slijedeći princip oblikovanja prvog stavka u sonatnom obliku, povjerio prvu temu rogu. I ostali stavci odgovaraju u formalnome pogledu uobičajenim rješenjima, dok je četvrti stavak ostvario kao svojevrsni sonatni oblik iskoristivši bogate orkestralne boje za varijacije na prvu temu, ukrajinsku pjesmu Ždral, dok drugu, lirsku temu donose gudači. Provedbu gradi koristeći obje teme, a nakon reprize simfonija završava dugom, razigranom, blještavom codom.

  Dirigent Alessandro Cadario (1979.) ravnao je Zagrebačkom filharmonijom drugi put u ovoj sezoni. Posljednjih devet godina glavni je gost-dirigent orkestra I Pomeriggi Musicali u Milanu, a ravnao je brojnim uglednim simfonijskim i opernim orkestrima u Europi. U programskoj knjižici koncerta zabilježeno je: „Uvelike cijenjen kao senzibilan i izražajan dirigent, Cadario unosi iznimno karizmatično, duboko i odlučno vodstvo u svoje glazbene interpretacije. S obzirom na to da je svestran glazbenik, njegove interpretacije simfonijskog i opernog repertoara uvijek su usklađene s izvedbenim praksama različitih stilskih razdoblja.“ Alessandro Cadario diplomirao je orkestralno i zborsko dirigiranje, kompoziciju i violinu na Konzervatoriju Giuseppe Verdi u Milanu i na Accademii Musicale Chigiana.

  

  Mladi violinist Robert Lakatoš (1991.) odrastao je u glazbenoj obitelji gdje je prvu poduku iz violine dobio od oca Imre Lakatoša. Studij je završio na Akademiji umetnosti u Novome Sadu, a usavršavao se na Sveučilištu za umjetnost u Zürichu te kod više poznatih europskih violinista. U programskoj knjižici zabilježene su opaske kritičara P. Connorsa: „Idealni solist raskošnog, samopouzdanog tona, koji u svakom trenutku nastoji zadiviti publiku virtuozitetom.“ Svoja bogata iskustva s brojnih natjecanja na kojima je osvajao prve nagrade i s brojnih koncerata, Robert Lakatoš danas prenosi svojim studentima na Akademiji umetnosti u Novome Sadu.

  Od prvih taktova uvertire za glazbenu komediju Mozart Reynalda Hahna de Echenagucia maestro Alessandro Cadario potvrdio je riječi (nepoznatoga?) glazbenoga kritičara zabilježene u programskoj knjižici. Njegov siguran i odlučan nastup, jasne kretnje i znakovi glazbenicima te temperament koji iskazuje pri interpretaciji skladbi bili su dovoljno poticajni za sve glazbenike Zagrebačke filharmonije. Svirajući svoje dobro proučene dionice potvrdili su savršenu tehniku, preciznu intonaciju, suglasje, dinamičke nijanse i muzikalnost, što je osobito došlo do izražaja u simfoniji Petra Iljiča Čajkovskog.

  

  Virtuozni violinski koncert Henrika Wieniawskog bio je pravom prilikom za upoznavanje mladoga violinista Roberta Lakatoša, pod čijim su se prstima iz violine cremonskoga graditelja Antonia Stradivarija (1644–1737) iz 1709. godine dvoranom rasprostirali tonovi neobične ljepote. Sviranje Roberta Lakatoša odisalo je sigurnošću (u odnosu na intonaciju i najsloženije tehničke zahtjeve), lakoćom i jednostavnošću pokreta, dinamičkom raznolikošću i muzikalnošću. Orkestar, koji uz dugi uvod u prvome stavku ima više samostalnih nastupa, bio je sjajna podrška violinistu koji je svoj izniman talent i virtuozitet pokazao osobito u kadenci prvoga stavka skladanoj u visokome registru violine (više flageoletnih tonova). Ovaj koncert Wieniawskog rijetko se izvodi, ali sigurno zavrjeđuje uvrštenje u program, pogotovo ako imamo priliku slušati Stradivarijevu violinu u rukama istinskog virtuoza, pod vodstvom energičnoga dirigenta Alessandra Cadarija koji je sjajno pokrenuo Zagrebačku filharmoniju.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 3. srpnja 2025.

  Program:

  Reynaldo Hahn: Mozart, uvertira
  Henryk Wieniawski: 1.koncert za violinu i orkestar u fis-molu, op.14
  Petar Iljič Čajkovski: Simfonija br.2 u c-molu, op.17

Piše: