Razigrano i stilski čisto

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Gioachino Rossini, Pepeljuga, red. Peter Pawlik

  • Ozren Bilušić (Don Magnifico), Ning Liang (Angelina - Pepeljuga); HNK u Zagrebu, Gioachino Rossini, Pepeljuga, red. Peter Pawlik, foto: Saša NovkovićZagrebačka Opera izvela je prvu ovosezonsku premijeru. Vjerojatno potaknuta uspjehom Seviljskog brijača, opet je odabrala djelo velikog majstora komične opere Gioachina Rossinija i ostvarila ga u suradnji s Rumunjskom narodnom operom iz Bukurešta i CEE Musiktheterom, pa su u realizaciji prisutne osobe različitih nacionalnosti, počevši od austrijskog redatelja Petera Pawlika. Pawlik je režiju umjereno osuvremenio. I kao što Rossini u svojoj operi nije želio vile, miševe ili staklene cipelice, tako i Pawlik izbjegava sve što bi moglo podsjećati na skladateljevo doba i maštovito prodire u samu bit djela, rječito izraženu u njegovu podnaslovu – Pobjeda dobrote.

    Kiril Manolov (Dandini) i Muški zbor Opere; HNK u Zagrebu, Gioachino Rossini, Pepeljuga, red. Peter Pawlik, foto: Saša NovkovićRežija je razigrana, sa zgodnim pojedinostima (sjajan ples Alidora i Dandinija u finalu), s ponekom pretjeranošću kao npr. u koncepciji lika Don Magnifica ili u prizoru oluje, ali sve je uglavnom bilo ukusno, odmjereno razigrano i stilski čisto, u skladu s profinjenošću glazbene partiture. Njegovi su ga suradnici slijedili u ideji, Vesna Režić u prilično jednostavnoj i funkcionalnoj scenografiji, Barbara Bourek u kostimima koji su korespondirali s karakterom lika (možda je ipak upitan elegantan crni protagonistice na plesu) i Deni Šesnić djelotvornim oblikovanjem rasvjete. Uglavnom, vizualna je komponenta, uz sitnije zamjerke, bila dobar okvir za glazbeno odvijanje radnje, nije u njoj bilo ničega što bi odvraćalo pozornost od glazbe same (što se u nekim ranijim zagrebačkim opernim realizacijama znalo događati).

    Yang Yang (Don Ramiro), Ning Liang (Angelina - Pepeljuga); HNK u Zagrebu, Gioachino Rossini, Pepeljuga, red. Peter Pawlik, foto: Saša NovkovićA u glazbenom odvijanju bile su dvije sastavnice različitih dometa. Dok o solističkim ostvarenjima možemo govoriti sa zadovoljstvom, uz manje primjedbe, o orkestralnom dijelu možemo tek reći da se u odnosu na Turandot osjetio velik pomak nabolje, iako daleko od onoga što traži Rossini. Orkestar je bio preglasan, a nije bilo ni toliko karakteristične gradacije u slavnim rosinijevskim ansamblima koji su tako ostali bez pravog karakterističnog brija i uglavnom se kretali u istoj ravnini. Muški zbor bio je premoćan (zborovođa Ivan Josip Skender), kao da se priprema pjevati kasnoromantičnu partituru a ne suptilnu rosinijevsku tonsku čipku.

    Kiril Manolov (Dandini), Yang Yang (Don Ramiro); HNK u Zagrebu, Gioachino Rossini, Pepeljuga, red. Peter Pawlik, foto: Saša NovkovićSvi su solisti i više nego zadovoljili. Na prvoj reprizi, 19. siječnja, Luciano Batinić kao Alidoro svoj je lijepi, bogati verdijanski glas prilagodio specifičnim zahtjevima uloge. Obogaćen iskustvom izvođenja Rossinija u  milanskoj Scali (u kojoj je pjevao Don Basilija u Seviljskom brijaču), uspio je pjevati u rosinijevskom stilu i zadržati glasovnu raskoš, što je poglavito došlo do izražaja u vrlo teškoj i nezahvalnoj ariji. A upravo je raskošni basovski glas nedostajao Ozrenu Bilušiću za ulogu Don Magnifica. On je vrlo profesionalno, uostalom kao i uvijek, svladao pjevačku komponentu uloge, dok je u glumi često karikirao. Kiril Manolov kao Dandini ponovno je dokazao kako mu Rossini leži, iako je uloga pisana malo dublje od njegovog optimalnog opsega. Manolov je snažna osobnost te s lakoćom spaja vokalni i dramski izraz, potpuno vlada scenom i upravo je neodoljiv.

    Ning Liang (Angelina - Pepeljuga), Yang Yang (Don Ramiro), Zbor Opere; HNK u Zagrebu, Gioachino Rossini, Pepeljuga, red. Peter Pawlik, foto: Saša NovkovićUgodno iznenađenje bio je kineski gost Yang Yang kao Don Ramiro. U nas nema tradicije takvog tenorskog pjevanja pa zadivljuje njegova suverena tehnika i vladanje visokim registrom (do visokog D!). K tome mu je glas i lijep, što nije uvijek slučaj kod takvih tenorskih glasova. Decentno je glumio i doimao se simpatičnim. U takvoj operi izrazite dominacije muških glasova, ženama ne preostaje baš puno, osim protagonistici u finalu. A Kineskinja Ning Liang, ugodna mezzosopranska glasa i fine glume, nije imala dovoljno virtuoziteta (poglavito u visinama) za briljantni završni rondo Non più mesta, pa pretvorba Pepeljuge u okrunjenu vladaricu nije bila dovoljno upečatljiva. Njezine zločeste sestre Clorindu i Tisbe vrlo su atraktivno razradile sopranistica topla glasa i zvučnih visina, izvrsna Ivana Kladarin te mlada mezzosopranistica na početku karijere Marta Babić. Dirigirao je Gianluca Marcianò.

    Ukratko, predstava koju se ugodno prati i iz kazališta izlazi dobre volje. A to u današnje vrijeme nije bez značenja!

    © Marija Barbieri, KULISA.eu, 21. siječnja 2009.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...