Virtuoznost Jasminke Stančul

Zagrebačka filharmonija, dir. Chikara Iwamura, solisti: Jasminka Stančul, klavir, KD Vatroslav Lisinski

• Koncertom za pretplatnike Crvene oktave 16. svibnja 2008, Zagrebačka filharmonija pridružila se proslavi 60. obljetnice Klinike za traumatologiju u Zagrebu. Reprezentativni program počeo je antologijskom skladbom Hommage à Bach Borisa Papandopula. Briljantni orkestralni stavak pun energije i ritma, koji polazi od prepoznatljive teme satkane od tonova Bachova imena be-a-ce-ha i razvija se na valovima autorove mašte i genijalnosti do velikoga praska, ovoga je puta ostao nedorečen; protutnjao preglasno, grubo i površno pod ravnanjem maestra Chikare Iwamure. Djelu očito nije posvećeno dovoljno pozornosti.
  
  Bolje je prošao najpoznatiji, iako rijetko izvođen 2. koncert za glasovir i orkestar u g-molu, op. 22 Camillea Saint-Saënsa, čiji je prvi stavak također svojevrsna posveta Johannu Sebastianu Bachu, a treći stavak u stilu tarantele više nalik Jacquesu Offenbachu, kako je primijećeno nakon neuspjele praizvedbe u Parizu s autorom kao solistom i pijanistom Antonom Rubinsteinom, koji se tom prigodom prvi put predstavio za dirigentskim pultom. Zbog izrazite virtuoznosti djelo se ipak svidjelo Franzu Lisztu, a očito i Jasminki Stančul, uglednoj srpskoj pijanistici s austrijskim državljanstvom. Zahvaljujući njezinom iskustvu, umijeću i muzikalnosti koncert je zračio toplinom, elegancijom, virtuoznošću i energijom, unatoč povremenim nesigurnostima u pratnji orkestra i neumjesnom pljeskanju prigodne publike između stavaka.
  
  Završetak koncerta obilježila je izvedba popularne 8. simfonije u G-duru, op. 88 Antonina Dvořáka. U tom uspješnom poetskom simfonijskom djelu nadahnutom prirodom Dvořák je iskazao nacionalnu svijest, herojstvo i melodijsku invenciju, ogrnutu u profinjeno orkestralno ruho. U bogatoj instrumentaciji istaknuli su se pojedini solistički instrumenti ili skupine. Posebice flauta, violina, trublja, timpani, limeni puhači, ali i dionica violončela, koje je Dvořák naročito volio, a kojom je poklonio prekrasne teme koje su čelisti Zagrebačke filharmonije izveli uzorno, za razliku od dionice violina, kojoj je ponekad nedostajalo tonsko jedinstvo i volumen. Japanski dirigent Iwamura, čest gost Zagrebačke filharmonije, svojom velikom, napadnom i silovitom gestom pretjerao je i u forte dinamici, što je mjestimice rezultiralo grubošću i grčem.
  
  © Višnja Požgaj, KULISA.eu, 18. svibnja 2008.

Piše: