Svoj križ svatko sam nosi

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (u koprodukciji s Muzičkim biennalom Zagreb): Srećko Bradić, Crux dissimulata, dir. Zoran Juranić, red. Krešimir Dolenčić

  • Stigao je Prikriveni križ (dissimulo, latinski = graditi se, hiniti, skrivati, tajiti, ne mariti za), novo hrvatsko glazbeno-scensko ostvarenje. I tako nam se zahvaljujući Muzičkom biennalu Zagreb barem svake druge godine pruža mogućnost uvida u recentno hrvatsko stvaralaštvo na polju, ako ne najsloženijeg, a ono sigurno najintrigantnijeg segmenta glazbene i scenske umjetnosti.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (u koprodukciji s Muzičkim biennalom Zagreb): Srećko Bradić, Crux dissimulata, dir. Zoran Juranić, red. Krešimir Dolenčić, foto: © Novković
    Najprije treba jasno reći da Crux dissimulata nije opera (a pitanje je koliko uopće opera u klasičnom smislu može u današnjem vremenu nastati). Tražiti mu u pitanju forme neko pobliže određenje ne bi daleko dovelo. To je jednostavno glazbeno-scensko djelo i u gotovo jednako važnom udjelu sastavnica svojevrsno zajedničko umjetničko djelo svih sudionika, naravno, na temelju predloška koji su ponudili skladatelj Srećko Bradić i libretist Ivan Vidić. Da budemo iskreni, više skladatelj nego libretist. Bradićeva glazba puna je, doduše, asocijacija (osobito snažan ulazak bogova u Walhallu iz Wagnerova Rajninog zlata) ali, kako dobro kaže Krešimir Dolenčić u popratnoj knjižici: "On prati svoj unutrašnji svijet vrlo predano, gotovo svećenički, bori se za svaku notu i razgovara jezikom koji daleko nadilazi riječi, ili pak note." Bradić je doista prodro u bit križa koji svatko na svoj način nosi, pod njime pada, ustaje i opet pada, i tako neprekidno do kraja ovozemaljskoga života, s nadom u onozemaljsku budućnost. Duboko je osjetio njegovu poruku u svakidašnjici i na svoj je način tonski uobličio udahnuvši joj živ, ponajviše ekspresionistički, snažan jezik glazbe. Da je pritom sam finale završio prvim klimaksom, mislim da bi djelo bilo zgusnutije i, naravno, kraće što bi pridonijelo cjelokupnom dojmu.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (u koprodukciji s Muzičkim biennalom Zagreb): Srećko Bradić, Crux dissimulata, dir. Zoran Juranić, red. Krešimir Dolenčić, foto: © Novković
    Tekst Ivana Vidića u njegovu prepoznatljivu stilu neke više dimenzije nema najsretnije dramsko oblikovanje pa je tako lavlji dio posla u predstavljanju toga križa obavio redatelj Krešimir Dolenčić, koji sam kaže: "Koristim riječi kao glazbeni i ritmički element, Sprechgesang današnjice." Bez temeljitije fiksiranog predloška Dolenčić se našao u svom elementu, dao je mašti maha, razigrao je prostor i vrijeme, scenu i likove, i sve uvezao u mali dječji vlak s kojim priča počinje i završava. Predstavlja li taj vlakić određen otklon? Je li to igra, dijelić optimizma u okrutnoj stvarnosti suvremenog Kraljeva? Je li to Ivanova rečenica Želim se probuditi ali prije moram zaspati koja nagovješta da na kraju ipak dolazi otkupljenje, spas? Zadivljujuće je kako Dolenčić maksimalno osmišljeno popunjava prazni hod, kojega u djelu ipak ima. Možda je upravo ta, nazovimo je, sporedna radnja (jer siže je u osnovi realan, gotovo bismo rekli jednostavan) baš ono što daje posebno obilježje realizaciji cijeloga djela.

    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (u koprodukciji s Muzičkim biennalom Zagreb): Srećko Bradić, Crux dissimulata, dir. Zoran Juranić, red. Krešimir Dolenčić, foto: © NovkovićDolenčić je imao odlične suradnike u scenografkinji Dinki Jeričević, kostimografkinji Danici Dedijer Marčić i oblikovatelju rasvjete Deniju Šesniću. Oni su vjerno slijedili mračnu viziju crno-sivih tonova s malom notom crvenog u kostimu u prvom javljanju konobarice Roze, jedinom pozitivno životnom liku djela, u izvrsnoj vokalnoj i scenskoj interpretaciji Martine Zadro. Jednako izvrsni pjevački i scenski bili su Domagoj Dorotić u ulozi obogaljenog Maxa trajno zaljubljenoga u Rozu, i Marko Mimica u ulozi negativca Blaža. Taj je trio maksimalno iskoristio mogućnosti koje su mu pružili njihovi dobro zacrtani likovi.

    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (u koprodukciji s Muzičkim biennalom Zagreb): Srećko Bradić, Crux dissimulata, dir. Zoran Juranić, red. Krešimir Dolenčić, foto: © NovkovićDavor Radić kao Rozin muž, lokalni neradnik i probisvjet Ivan, ostao je ponešto u sjeni, ali ne svojom krivnjom nego zbog plošnosti lika koji nije mogao oživjeti onako kako inače vrlo dobro zna. Alen Ruško kao Jura uvodi u djelo opisujući događanja koje karakteriziraju "hodočašća, trgovanje, kocka, novac i kamatari, motori, invalidi, vjerski turizam, pijane krčme, pištolji, alkohol..." Blagim glasom i nastupom u kontrastu je s vlastitim krvavim licem i krvavim nastavkom radnje do ubojstva negativca Blaža. I Mario Bokun kao Policajac, Neven Mrzlečki, Igor Hapač i Damir Klačar kao kamatari te Diane Hilje u ulozi Maxove posesivne majke Matilde bili su uvjerljivi tumači svojih likova. Zbor koji je vodio asistent dirigenta i zborovođa Ivan Josip Skender, pogotovo njegov dio koji vrlo uspjelo sudjeluje u scenskoj radnji, dobro je ispunio tešku zadaću, a to je učinio i orkestar. Izvedbom je ravnao Zoran Juranić, držeći suvereno u rukama sve konce ove iznimno zahtjevne partiture i vodeći je do kraja u snažnom kreativnom glazbenom luku.

    Krije li ovaj Prikriveni križ kvalitete koje će mu omogućiti dalji život – pokazat će vrijeme, ali neosporno je da je riječ o visoko profesionalnom umjetničkom djelu i isto takvoj njegovoj realizaciji.

    © Marija Barbieri, KULISA.eu, 19. travnja 2009.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...