Falstaff bez ljepote

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Falstaff, dir. Michael Helmrath, red. Arnaud Bernard

  • Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Falstaff, dir. Michael Helmrath, red. Arnaud Bernard, foto: Saša NovkovićVerdi već duže vrijeme nema sreće u HNK-u u Zagrebu. Ili su realizacije osrednje ili one atraktivnije, kao što je Nabucco, nestaju iz repertoara. Što nam je donijela najnovija, u stanovitom smislu i najzahtjevnija, jer ovu operu dobri solisti ne mogu spasiti, kao što to mogu u većini Verdijevih opera?

    Nesporno je da ju je na premijeri dio publike ispratio gromoglasnim pljeskom i nema sumnje da je milenijska fotografija na kraju izvedbe uspješno zaokružila redateljski (Arnaud Bernard) pristup djelu kao lakrdiji. Bilo je mnogo zadovoljnih, pa i oduševljenih. Ako netko misli da se maštovitost scenografkinje (Emmanuelle Favre) očituje u soboslikarskim ljestvama, a kostimografkinje (Carle Ricotti) u Fentonu s crvenom pionirskom maramom i Pistole s frizurom Jamesa Deana, vjerojatno je bio zadovoljan. Hvala Bogu da se na kraju, nakon nekakve ružne (tko bi ga znao zašto) američke birtije iz sredine 20. stoljeća na sceni  ipak pojavio veliki vindsorski hrast, jer se bez njega zaista ne može, i da su u tom prizoru lijepi kostimi vila i vilenjaka ponešto ublažili dotadašnji sivi dojam!

    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Falstaff, dir. Michael Helmrath, red. Arnaud Bernard, foto: Saša NovkovićKad je o suvremenim režijama riječ, svatko ima pravo na svoje mišljenje. Mogu se svidjeti ili ne, opće se mjerilo ne može uspostaviti. Može se, međutim, napomenuti da Falstaff nije opera buffa nego lirska komedija, a to bi trebalo nešto govoriti, barem onome tko raspoznaje razliku između tih žanrova. Koliko se kome sviđa neprestana strka na sceni, također je pitanje ukusa, ali se može zapitati koliko je ona suvisla, a poglavito odmaže li ili pomaže glazbi. Jer, koliko je god danas dominantno scensko postavljanje opere, ipak je opera u prvom redu glazbeno pa zatim scensko djelo! I ako ta trka pogoduje glazbenim raspadima, onda šteti operi.

    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Falstaff, dir. Michael Helmrath, red. Arnaud Bernard, foto: Saša NovkovićNikako nisam protivnica osuvremenjenih režija, naprotiv, ali ih isto tako ne mogu prihvatiti kad štete glazbenoj realizaciji. Mislili mi što hoćemo o njemačkim uprizorenjima opera koja su ponekad ispod standarda dobra ukusa, jedno im je zajedničko i imperativ: odlična glazbena izvedba. Ali, kad se završna fuga ili nonet, da navedem samo eklatantne primjere brojnih raspada, ne mogu uvježbati tako da se neprestano komešanje potpuno uskladi s glazbom, onda molim vas, gospodo redatelji, dopustite izvođačima da takve osjetljive dijelove otpjevaju u miru, usmjereni isključivo na glazbene vrijednosti.

    Dakle, ocjenu dometa ove scenske realizacije prepustimo osobnom ukusu i senzibilitetu. No, domet glazbene realizacije je mjerljiv. Kad i oni kojima se scenska realizacija svidjela odlučno kažu da od Verdija nije bilo ni V, onda to mnogo govori. Krenimo redom.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Falstaff, dir. Michael Helmrath, red. Arnaud Bernard, foto: Saša Novković
    Najprije, čemu izbor stranog dirigenta (Michael Helmrath) za realizaciju osjetljive partiture specifične duhovne estetike i emotivnosti, kad smo u posljednjih desetak godina u Splitu i Rijeci imali dvoje hrvatskih koji su pokazali itekakav senzibilitet prema tom prekrasnom djelu i realizirali ga istaknuvši svu njegovu veliku skrivenu ljepotu? (Naravno, ima i drugih naših dirigenata koji su ga mogli muzikalnije, ali i redatelja, scenografa i kostimografa koji su ga mogli ljepše i primjerenije uprizoriti!) Kažem skrivenu, jer Falstaff doista nije opera koja djeluje, kako se u žargonu kaže, na prvu loptu. To nije klasičan Verdi dugih melodijskih lukova, ali nije ni Verdi bez ijednog luka, bez fraze, u gotovo neprestanom štosanju (udaranju).

    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Falstaff, dir. Michael Helmrath, red. Arnaud Bernard, foto: Saša NovkovićNije Verdi u kojem se tek tu i tamo razumije poneka riječ savršena teksta Arriga Boita, jer je, na način kako je to dirigent od njih tražio, pjevači (inače itekako muzikalni i dobre dikcije) nisu mogli razgovijetno donijeti. Nažalost, Helmrath nije pokazao senzibilitet za partituru i previše ju je germanski shvatio i ostvario. Nije u njezinoj realizaciji bilo sunčane vedrine koja krasi to djelo. Moglo bi se naći obilje dokaza za tu tvrdnju, a izabrat ću samo jedan: brojenje otkucavanja ponoći. Senzibilan dirigent neće se ograničiti na puko nizanje brojeva nego će svakome broju dati posebnu boju jer to ima dublje značenje. A da i ne spominjem suptilnu razradu Falstaffovih monologa, pogotovo onoga u trećemu činu, koji je cijela mala priča životne mudrosti.

    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Falstaff, dir. Michael Helmrath, red. Arnaud Bernard, foto: Saša NovkovićDa, životna mudrost, ono što Falstaffa čini jedinstvenim likom u Shakespearea, a možda čak još i više u Verdija – to je izmaklo dirigentu i redatelju, a i Kirilu Manolovu, inače vrhunskoj glazbeno-scenskoj osobnosti današnje hrvatske operne scene. I na kraju, a to je možda i najbitnije, ni u pjevanju (ali za to nije krivnja na pjevačima ni na zboru koji je uvježbao Ivan Josip Skender) a pogotovo ne u orkestru mutna, opora zvuka, nije bilo one divne prozračne čipke ni onog nužnog savršeno usklađenog skupnog muziciranja što ovu partituru čini jedinstvenom u opernoj literaturi. Nije bilo ljepote, osim u prekrasnim pianima Marije Kuhar-Šoša u ulozi Nannette. S ovakvim vrsnim solistima moglo se više napraviti jer su svi, uz navedene, nabrojit ćemo ih redom s programske cedulje: Miljenko Đuran, Marko Mimica, Ladislav Vrgoč, Davor Radić, Domagoj Dorotić, Zlatomira Nikolova, Martina Gojčeta Silić na čelu s Adelom Golac-Rilović, u smirenijem nastupu mogli dati mnogo više.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Falstaff, dir. Michael Helmrath, red. Arnaud Bernard, foto: Saša Novković
    I na kraju, tko voli lakrdiju, bit će zadovoljan. Tko ne smatra da je Falstaff budala i humor očekuje iz savršenog glazbenog predanja veličanstvene glazbe a ne glupiranja, u kakve ubrajam sebe, bio je u najblažu ruku razočaran i uskraćen, da ne kažem ogorčen i zdvojan.

    Falstaff bez ljepote? Hvala, ne.

    © Marija Barbieri, KULISA.eu, 7. lipnja 2009.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...