Ispunjujuće slušateljsko iskustvo

Ciklus Sfumato Zbora Hrvatske radiotelevizije: Zlatne ikone, dir. Valerij Poljanski, Muzej Mimara, 10. svibnja 2011.

• 
  
  Samo je po sebi razumljivo da duhovna djela zvukovno naprosto bolje pristaju crkvenim prostorima gdje sve njihove komponente i namjena, odnosno izvorišta, dolaze do punog izražaja. A ta se činjenica ponovno osobito nametnula na posljednjem koncertu Zbora Hrvatske radiotelevizije u sklopu njegova ciklusa Sfumato u maloj i premalenoj, akustički suhoj, izložbenoj dvorani Muzeja Mimara gdje ništa ne može odzvoniti do kraja. Nakon mnogo iskustava i vrlo zapaženih izvedbi cjelovečernjih djela za zbor a cappella Schnittkea, Pärta, Papandopula..., Zbor HRT-a je nakon Cjelonoćnog bdijenja s početaka ciklusa, posegnuo za još jednim kapitalnim sakralnim djelom Sergeja Rahmanjinova.
  
  Za izvedbu njegove Liturgije svetoga Ivana Zlatoustog angažiran je Valerij Poljanski, glasoviti dirigent i osobito upućen poznavatelj ruske zborske glazbe i liturgijske izvodilačke prakse, utemeljitelj i dugogodišnji voditelj slavne Ruske državne kapele. Iako nije bila riječ o crkvenom prostoru, iskusan i sadržaju posvećen Poljanski istaknuo je duhovnu komponentu djela, premda nema svećenika koji interpretiraju liturgijske tekstove na koje zborski narod odgovara.
  
  Zanimljiv je podatak da su crkvene vlasti u vrijeme nastanka, godine 1910., djelo zabranile zbog premoderna duha. Posljedica je toga bio zaborav i naknadna rekonstrukcija iz sačuvanih dionica u američkom Pravoslavnom samostanu. Nasreću, jer strogi propisi i nepromišljena odluka crkvenih vlasti uskratila bi nadolazeće generacije za antologijsko Rahmanjinovljevo djelo. U skrušenu poimanju usmjerenu na sadržaj, u dugom dahu sporih tempa, velikih dinamičkih raspona daleko od pomisli da se promovira samo blistavost zborskog sloga i njegovih izvođača, u izražajnom prijenosu dvadeset stavaka Liturgije svetoga Ivana Zlatoustog Zbora HRT-a i Valerija Poljanskog prošlo je još jedno iznimno i ispunjujuće slušateljsko iskustvo. U intenzivnom tijeku nije zasmetalo što je akustikom dvorane okrznuta punoća zborskog zvuka jer se to moglo nadomjestiti s malo mašte. Ipak, željeli bismo tako predanu izvedbu poslušati nekad ponovo u primjerenijem crkvenom prostoru.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 12. svibnja 2011.

Piše: