Nježne strune gitare

58. koncertna sezona Zagrebačkih solista, dir. Marca Coppey, solistica: Ana Vidović, gitara, Hrvatski glazbeni zavod, 29. svibnja 2012.

• 
  
  Posljednji ovosezonski koncertni nastup Zagrebačkih solista bio je primjeren zaključak u uspješnom kontinuiranom povratku tog uglednog ansambla na mjesto koje zaslužuje ne samo u našoj glazbenoj sredini, nego i na širem glazbenom obzoru. Kontinuitet se poklopio s dolaskom violinista Borivoja Martinića-Jerčića, koji se prihvatio mjesta koncertnog majstora, ali i umjetničkog voditelja, te je u suradnji s najistaknutijim pojedincima Ansambla krenuo u nužno pomlađivanje. To se pokazalo svojevrsnim eliksirom ozdravljenja Zagrebačkih solista, koji su nam u protekle tri sezone priuštili pregršt vrhunskih interpretacija i ponovno su jedan od najjačih glazbenih aduta grada. Sve ovo treba spomenuti, jer nakon uglednih ljetnih turneja, među kojima se izdvaja ona desetodnevna u Japanu, Borivoj Martinić-Jerčić će na našu žalost, ali ponajprije svojih kolega u Ansamblu, među kojima je posebno omiljen i poštovan bio od strane najmlađih, svoje mjesto zbog povratka u Sjedinjene Države prepustiti nekom drugom. Od naredne sezone bit će to gostujući koncertni majstor Sreten Krstić i nadamo se da će se veliki uspon Zagrebačkih solista nastaviti, jer ako njih pitate zasigurno će reći da je pred njima još mnogo posla.
  
  Dobar rad posljednjih godina svakako je bio oplođen koncertom na kojem se pojavila jedna od naših u svijetu najuglednijih glazbenica, gitaristica Ana Vidović, koja je u Hrvatskoj rijetko nastupala u posljednjih dvadesetak godina. Bio je to dovoljan mamac za mnogobrojnu publiku koja je pohrlila vidjeti i čuti najmlađu brucošicu u povijesti Muzičke akademije u Zagrebu, danas vrhunsku solisticu koja neumorno nastupa diljem svijeta. Njezin su nastup obilježile interpretacije dva Vivaldijeva Koncerta za gitaru i gudače izvorno napisana za lutnju (D-dur) i mandolinu (C-dur). Izvedbama je dominirala motoričnost i protočnost glazbenog materijala u izmjenama s ansamblom, koji je većim dijelom bio dobar sugovornik.
  
  Ipak, solistica je imala problema u suradnji s dionicom bassa continua, u ovom slučaju violončela, koji je u okvirnim, brzim stavcima obaju djela isuviše kaskao za lakim koracima koje je solistica iščitavala iz Vivaldijevih prpošnih i poletnih djela. Sve to nije slušatelje sputalo u uživanju muziciranja Ane Vidović, koje krasi suptilan, a istovremeno potpuno izgrađen i raskošan ton, sačinjenih od pregršt sitnih nijansi. One su posebno došle do izražaja u dvama dodacima, Tarreginom Sjećanju na Alhambru i Albenizovu Asturiasu, u kojima je solistica naprosto briljirala, pokazavši nevjerojatan raspon boja u dinamikama nižim od mezzofortea, pa su kontrasti s najjačim dinamikama bili izvrsna protuteža začinjena sjajnim osjećajem za glazbeni protok.
  
  Prije i poslije dugo očekivanog odličnog nastupa Ane Vidović odličnu su večer zaokružile dojmljive izvedbe Concertina za gudače Stanka Horvata i Dvořákove Serenade za gudače u E-duru, op. 22. Solisti su bili suvereni i koncentrirani tumači Horvatova prigušena, a opet snažna i dramatična skladateljskog jezika utkana u majstorski strukturiranu formu, dok su u Dvořákovu djelu uz umjetničko vodstvo Marca Coppeya potpuno otpustili svoje kočnice i predali se iskrenom i nesputanom izrazu, zbog kojih je taj skladatelj jedan od najomiljenijih među izvođačima. Oduševljenje izvođača dijelila je i publika, koja zasigurno s nestrpljenjem iščekuje novu sezonu, još jednu ili možda više stepenica u stjecanju ugleda Zagrebačkih solista kakav ih je nekada krasio u najelitnijim glazbenim krugovima.
  
  © Zvonimir Bajević, KLASIKA.hr, 31. svibnja 2012.
  foto © Mirko Cvjetko

Piše: