Veličanstvena završnica festivala

7. festival Orgulje sv. Marka 2024.: Juan Paradell Solé, titularni orguljaš Sikstinske kapele u Vatikanu, Crkva sv. Marka, Zagreb

• 

  Ovogodišnji 7. festival Orgulje sv. Marka 2024. imao je – nećemo pretjerati kažemo li, doista veličanstvenu završnicu. Od planiranih osam koncerta jedan je održan krajem lipnja, još šest ih je održano od rujna do početka studenoga, a posljednji je održan u srijedu, 20. studenoga 2024. Umjetnički voditelj festivala Pavao Mašić uspio je okupiti nekoliko vrsnih europskih orguljaša, a nastupio je i sam s bas-baritonom Krešimirom Stražancem te sa zborom Cantores Sancti Marci, vokalnim solistima i dirigentima proslavivši 29. listopada ove godine 25. obljetnicu djelovanja kao stalni orguljaš crkve sv. Marka evanđelista.

  Završni koncert bio je istinski glazbeni doživljaj za publiku koja je pozorno pratila muziciranje jednog od iznimnih glazbenika. Prvi put je u Zagrebu (Hrvatskoj) nastupio španjolski orguljaš Juan Paradell Solé (Igualada-Barcelona, 1956.) čiju su karijeru obilježili orgulje i gregorijansko pjevanje. Njegov prvi učitelj glazbe bio je otac Alberto Foix koji je podučavao gregorijansko pjevanje pa je Juan pjevao u zboru Pueri cantores, a otkrivši ljepotu orgulja počeo je studirati na konzervatoriju u Barceloni gdje mu je mentor bio Montserrat Torrent. Istodobno studirao je zborsko dirigiranje i glazbenu pedagogiju u gradu Lleida (u zapadnoj Kataloniji). Godine 1973. Juan Paradell Solé odlazi u Rim, gdje uči orgulje kod monsinjora Valentina Miserachsa Graua (1943.). Godine 1981. završava studij orgulja i orguljske kompozicije na Akademiji sv. Cecilija. Nakon trogodišnjeg usavršavanja kod profesora Gerharda Kaunzingera u Njemačkoj, već po završetku studija, Juan Paradell Solé nastupa kao orguljaš na više kontinenata. Vrativši se u Rim od 1989. do 2012. godine bio je prvi titularni orguljaš bazilike Santa Maria Maggiore, a već desetak godina je titularni orguljaš emeritus liturgijskih slavlja u bazilici sv. Petra u Vatikanu, koja vodi Sveti Otac Papa Franjo te voditelj zbora Papinske kapele Sikstina. Uz stalno koncertiranje i sviranje liturgijskih obreda Juan Paradell Solé je i profesor orgulja i gregorijanskoga pjevanja na Konzervatoriju Licinio Refice u Frosinoneu. Član je mnogih udruga i institucija, između ostalih predsjednik je i umjetnički ravnatelj Rimske akademije César Franck, Međunarodnog orguljskog festivala u Igualadi te predsjednik udruženja Les Amis de l'Orgue Merklin d'Obernai u Francuskoj i dr. Njegovo muziciranje na orguljama zabilježeno je na snimkama više radiostanica u više zemalja, na brojnim nosačima zvuka, a ostvario je i snimke i sa zborom Papinske kapele Sikstina. Juan Paradell Solé svira raznolik repertoar skladbi nastalih od 17. stoljeća do danas, u kome osobito mjesto pripada skladbama francuskih i španjolskih skladatelja.

  

  Dio repertoara koji preferira odsvirao je na koncertu u crkvi sv. Marka evanđelista, a uvrstio je i Fantaziju po pučkoj pjesmi „Pozdravljeno budi telo Jezuša“ Franje Dugana st. (1874–1948) zahvalivši možda na taj način domaćinima festivala na pozivu. Koncert je otvorila Rapsodija na katalonske napjeve koju je francuski orguljaš i skladatelj Eugène Gigout (1844–1925) skladao 1897. godine. Prvu glazbenu naobrazbu dobio je u dječačkom zboru katedrale u rodnom gradu Nancyju, a kao trinaestogodišnjak otišao je u Pariz, gdje je ostao do kraja života. Njegovi učitelji Camille Saint-Saëns (1835–1921) i Gustave Lefèvre (1831–1910) upoznali su ga sa gregorijanskim napjevima i glazbom za orgulje, posebno s opusom Johanna Sebastiana Bacha (1685–1750). Od 1863. godine do smrti (šezdeset i dvije godine!) Gigout je djelovao kao orguljaš župne crkve Saint-Augustin u Parizu. Godine 1868. orgulje je u crkvi izgradio engleski orguljar Charles Spackman Barker (1806–1879) primijenivši elektropneumatski prijenos, čiji je izumitelj pravnik i orguljaš Albert Peschard (1836–1902). Novi je instrument velikih sviračkih mogućnosti poticao Gigouta na skladanje tako da njegov opus sadrži uglavnom skladbe za orgulje uz tek nekoliko onih koje pripadaju drugim glazbenim vrstama. Druga skladba koncerta bio je Simfonijski stavak, op. 25 (s tri cjeline Introduction-Cantabile-Final) koji je baskijski (španjolski) skladatelj José Maria Usandizaga (1887–1915) skladao 1904. godine. Nakon prve glazbene poduke u rodnome San Sebastianu nastavio je studij kompozicije u Parizu na Scholi Cantorum kod Vincenta D'Indyja (1851–1931). Unatoč kratkome životnom vijeku, Usandizaga je ostavio velik broj skladbi različitih glazbenih vrsta, od kojih se mnoge temelje na baskijskim tradicijskim napjevima, što bi se moglo reći i za Simfonijski stavak, tj. za prvi i treći dio s temom od četiri takta koju u Introdukciji koristi za kratki fugato, a u Finalu za rapsodičnu formu.

  Slijedile su dvije skladbe talijanskoga skladatelja i orguljaša Marca Enrica Bossija (1861–1925). Rođen u gradiću Salò (u provinciji Brescia u Lombardiji) upoznao je orgulje prateći sviranje oca Pietra u katedrali. Glazbu je učio na Liceo musicale u Bologni i na konzervatoriju u Milanu: učitelj kompozicije bio je Amilcare Ponchielli (1834–1885), a orgulja Polibio Fumagalli (1830–1900). Nekoliko je godina Bossi bio orguljaš katedrale u mjestu Como, a najdulje je djelovao kao pedagog na više konzervatorija i visokih glazbenih škola – u Napulju, Veneciji, Bologni i Rimu, gdje je osmislio program studija orgulja po kome se i danas podučava u Italiji. Njegov opus obuhvaća različite glazbene vrste za različite instrumente, ali velik dio opusa čini glazba za orgulje. Juan Paradell Solé odabrao je dvije skladbe različita ugođaja: brzi Scherzo u g-molu, op. 49 br. 2 i mirnu Večernju pjesmu, prvu iz ciklusa 3 Pièces, op. 92. Svećenik Eduardo Torres (1872–1934), rođen u Albaidi, učio je glazbu kod Salvadorea Ginera Vidala (1832–1911) i prije kod Joana Baptista Guzmána i Martineza (1846–1909) kao član dječjega zbora katedrale u Valenciji. Od 1895. godine bio je zborovođa u katedrali u Tortosi. Živeći od 1910. godine u Sevilli djelovao je kao zborovođa katedrale (treće najveće crkve u svijetu), orguljaš, skladatelj, osnivač Simfonijskog orkestra, dirigent i glazbeni kritičar. Njegove crkvene skladbe odaju utjecaj impresionizma u harmonijama i bojama orguljskih registara, a melodije je često skladao nadahnut andaluzijskom tradicijskom glazbom. Impresión Teresiana (Terezijanska impresija) je osma skladba iz trećega djela zbirke Cantos intimos: colleción des obras fáciles … para órgano o armonio, en tres volúmenes (Intimne pjesme: zbirka laganih skladbi … za orgulje ili harmonij, u tri sveska). Njen prijepis iz svibnja 1934. godine bez navedenoga nadnevka nastanka, sačuvan je u arhivu katedrale u Sevilli. Ta kratka skladba formalno se može odrediti kao uvod-dijelovi A-B-C-B-coda; A i C dijelovi su polaganiji, a B-dio počiva na bržoj temi folklornoga prizvuka.

  

  Pedagog kod kojeg je Juan Paradell Solé studirao u Rimu je monsinjor Valentino Miserachs Grau. Svećenik, skladatelj, orguljaš, zborovođa i pedagog rođen je u Španjolskoj u mjestu Sant Marti Sesgueioles, gdje je već u dobi od šest godina počeo učiti klavir i teoriju, a kao osmogodišnjak je već svirao orgulje u župnoj crkvi. Rano je odabrao studij teologije i nastavio ga u Rimu, kamo se preselio 1963. godine te počeo studij gregorijanskog pjevanja, kompozicije i orgulja. Uspješnu karijeru ostvario je kao crkveni glazbenik i pedagog, a neko vrijeme bio je predsjednik Pontifikalnog instituta za svetu glazbu. Opus Valentina Miserachsa Graua sadrži djela različitih vrsta crkvene glazbe za različite sastave (zbor a capella; solisti, zbor i orkestar; orgulje, i dr.). Juan Paradell Solé odabrao je fantaziju za orgulje na napjev U se vrijeme godišta skladanu 2022. godine. Tekst nepoznatog autora, pisan izvorno na latinskome jeziku (In hoc anni circulo), sačuvan u kodeksima iz 11. stoljeća iz samostana Saint-Martial, ima ukupno trideset kitica u kojima su detaljno opisani svi događaji povezani uz rođenje Krista. U repertoaru hrvatskih božićnih pjesama ističe se kao jedna od najstarijih; najranije se pjevala u Istri, zatim u Dalmaciji te kasnije u cijeloj Hrvatskoj. U svojoj fantaziji Valentino Miserachs Grau božićnu pjesmu u 6/8 mjeri ostavio je u pedalu, iznad kojeg se na tri manuala gotovo bez duljeg predaha prepliću melodijske figure dvostruko kraćega trajanja (šesnaestinke) oslonjene na akorde koji nerijetko izlaze iz osnovnoga tonaliteta F-dura, tvoreći kadikad i oštre disonance.

  Posljednju, najdulju skladbu koncerta skladao je Jesús Guridi (1886–1961). Naslovljena Triptih Dobrog pastira (Tritico del Buon Pastor) sa stavcima Stado-Izgubljena ovca-Dobri pastir (El rebaño-La oveja perdida-El Boun Pastor) temelji se na tekstu iz Evanđelja po Luki i Evanđelja po Mateju. Baskijski (španjolski) skladatelj, orguljaš i pedagog Jesús Guridi rođen je u obitelji glazbenika (majka je bila violinistica, otac pijanist). Rano je počeo učiti glazbu u rodnome gradu i Zaragozi, zatim je nastavio studij violine u Madridu i u dobi od petnaest godina nastupio prvi put na koncertu. Glazbeno školovanje nastavio je kasnije u Parizu na Scholi Cantorum gdje mu je profesor kompozicije bio Vincent d'Indy, zatim u Bruxellesu i Kölnu. Od 1944. godine predavao je na Konzervatoriju u Madridu, postavši kasnije i ravnateljem. Njegov skladateljski stil oblikovao se pod utjecajem Richarda Wagnera (1813–1883) i kasnih romantičara, a ostavio je skladbe različitih glazbenih vrsta. Prema mišljenjima Guridijevih biografa orgulje su bile njegov najdraži instrument, kao skladatelja i kao interpreta, a Triptih Dobrog pastira smatraju njegovim najboljom skladbom za orgulje. Skladana 1953. godine, pobijedila je na natjecanju skladatelja koje je organizirala udruga Organeria Española za inauguraciju novih orgulja u katedrali Dobrog pastira u San Sebastianu. Sam skladatelj ju je praizveo 20. siječnja 1954.

  

  Ovaj neobično zanimljiv i opsežan program pružio je zagrebačkoj publici tek djelomičan uvid u bogatstvo novije španjolske glazbe za orgulje koju tek rijetko možemo pratiti na koncertima. Svojim je sviranjem Juan Paradell Solé unio u prostor crkve sv. Marka evanđelista malo ozračja španjolske tradicijske glazbe, ali i hrvatskih pučkih crkvenih popijevki u fantazijama Dugana i Miserachsa. Sve skladbe – bez obzira na tehničke zahtjeve manualne i pedalne tehnike orgulja, protjecale su u jednome dahu, ostavljajući na publiku dojam da se glazbenik s lakoćom poigrava s registrima orgulja, stvarajući iznimno lijepe, ugodne i dinamički iznijansirane kombinacije. Jasna artikulacija, vođenje linija u cantilenama i polifonim odlomcima, profinjeno fraziranje i nadasve muzikalno sviranje obilježile su nastup Juana Paradell Soléa. Publika ga je nagradila dugotrajnim pljeskom nakon kog je umjetnik odsvirao još jednu iznimno zahtjevnu i atraktivnu skladbu – završni stavak Toccata iz Gotičke suite, op. 25 koju je Léon Boëllmann (1862–1897) dovršio dvije godine prije prerane smrti. Bila je to doista veličanstvena završnica festivala Orgulje sv. Marka 2024., koji se u posljednjih sedam godina pokazao privlačnim odredištem za mnoge istaknute europske orguljaše koji su se rado odazvali pozivu organizatora.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 27. prosinca 2024.
  © Autor 2. i 4. fotografije: Mirko Cvjetko

  Program:
  
  E. Gigout, J. M. Usandizaga, M. E. Bossi, F. Dugan, E. Torres, V. Miserachs, J. Guridi

Piše: