Iskonska ekspresija i temperament

2. Zagrebačko glazbeno proljeće, Stjepan Šulek, 8. - 11. svibnja 2025.: O koncertu Zagrebačke filharmonije, Martin Draušnik, violina, Dawid Runtz, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog (2. dio)

• 

  Tijekom drugoga festivala Zagrebačko glazbeno proljeće (od 8. do 11. svibnja 2025.) održan je u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u petak, 9. svibnja 2025. koncert Zagrebačke filharmonije. Na programu koncerta bile su dvije skladbe Stjepana Šuleka: Koncert za violinu i orkestar i Šesta simfonija te na početku Passacaglia mladoga skladatelja Šimuna-Čarlija Botice (1997.). Solist na violini bio je koncertni majstor Zagrebačke filharmonije Martin Draušnik, a skladbe su izvedene pod ravnanjem šefa-dirigenta Dawida Runtza. Passacaglia je prvonagrađena skladba na natječaju za novu skladbu festivala, raspisanom 2024. godine, čiji je cilj bio „potaknuti skladatelje i skladateljice na povezivanje dostignuća suvremene glazbe s djelima Stjepana Šuleka.“ Šimun-Čarli Botica student je pete godine kompozicije u klasi prof. Ivana Božičevića na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Njegovu uspješnost u svladavanju tajni skladateljskoga zanata potvrđuje niz rektorovih i dekanovih nagrada za izvrsnost, kao i uvrštavanje u programe hrvatskih ansambala. Barokna forma passacaglia povezuje Boticu s neoklasičnim stilom Stjepana Šuleka, a mogla bi se zadržati na koncertnome repertoaru kao inventivno ostvarena skladba u kojoj je potvrđeno veliko poznavanje forme i orkestracije. Izvor riječi passacaglia (talijanski) je u španjolskim riječima „passa“ i „calle“, što u prijevodu znači „šetnja“ i „ulica“, jer su od početka 17. stoljeća na otvorenome prostoru glazbenici – najčešće gitaristi, svirali kraće skladbe između nastupa s pjevačima. Passacaglia je niz varijacija na temu od osam taktova u tročetvrtinskoj mjeri u najdubljem glasu.

  Autor je rekao o svojoj skladbi: „Passacaglia, za orkestar, mogao bih reći, glavni oslonac ima u jednom ključnom akordu – upravo onom kojim počinje, ali i završava. U početnim, izrazitim naletima, najviše budi onu iskonsku ekspresiju i temperament pojedinca; postavlja i priprema teren za pojavu glavne teme (…) Želja mi je bila napraviti suptilno orkestralno prelijevanje iz varijacije u varijaciju da se kompletno izlaganje svih varijacija doživi kao kontinuirana, neprekinuta misao.“ I upravo takav željeni dojam ostavila je skladba u kojoj je, doduše, bilo teže slijediti glavnu temu, obgrljenu raskošnom paletom boja različitih instrumenata velikog orkestra.

  

  Svoj jedini Koncert za violinu i orkestar posvetio je Stjepan Šulek svome profesoru violine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Václavu Humlu (1880–1953) čije je djelovanje od gotovo pola stoljeća snažno utkano u poduku violine u Zagrebu, što se odrazilo i na visoko profesionalnoj razini izvedbi solističkih, komornih i orkestralnih skladbi. Klasični raspored stavaka I. Allegro-II. Adagio-III. Allegro vivace okvir je u kome je skladatelj najviše prostora dao violini kao nositeljici tematske građe kojoj je orkestar čvrsti harmonijski oslonac, iskoristivši široku lepezu izražajnih mogućnosti. Koncert (u trajanju od 36 minuta, prema bilješci u bazi autora Hrvatskog društva skladatelja) praizveden je 17. listopada 1951. na koncertu Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem maestra Milana Horvata (1919–2014), a solističku dionicu svirao je sam Šulek. Iako je izvedba koncerta pohvalno ocijenjena, neki su kritičari zamjerili skladatelju da je posrijedi „stilska neujednačenost, ustvari mješavina stilova od Beethovena pa do R. Straussa.“

  Sličnim je komentarima popraćena i praizvedba Šulekove Šeste simfonije koja je 23. svibnja 1966. praizvedena na koncertu Simfonijskog orkestra Radiotelevizije Zagreb pod ravnanjem autora. U klasična četiri stavka simfonije (I. Adagio non troppo; II. Allegretto – quasi una marcia fantastica; III. Adagio; IV. Presto) pronašli su neki kritičari ponovno sličnosti sa skladateljima koji su koristili teme drugih skladatelja za svoje skladbe. No, bilo je i onih koji su pohvalno pisali o skladbi, poput muzikologa Krešimira Kovačevića (1913–1992) koji je napisao da je Šulek „Neiscrpan u iznalaženju uvijek novih zvukovnih finesa, [Šulek je] u Šestoj simfoniji orkestar proširio brojnim udaraljkama, ali one – pomno dozirane – nigdje ne narušavaju ravnotežu ostalih orkestralnih skupina, koje se u divnom skladu prelijevaju u brojnim nijansama, od lirskog šapta do moćne dinamike.“ Možda bismo mogli – u kontekstu ravnoteže orkestralnog zvuka, ipak napomenuti jedan detalj iz Koncerta za violinu i orkestar koji je iskočio tijekom izvedbe kad je solo-violinu u dva nastupa dinamički gotovo prekrio piccolo.

  Ustaljen je običaj da solističke dionice u koncertima sviraju koncertni majstori ili vođe dionica Zagrebačke filharmonije. Ovaj put priliku je dobio koncertni majstor Martin Draušnik koji je suvereno i sugestivno svladao tehnički zahtjevnu solističku dionicu te muzikalno i usuglašeno svirao uz veliki orkestralni sastav, ostavši dominantnim dionicom u bogato iznijansiranoj dinamici. Za Passacagliu Šimuna-Čarlija Botice već smo ustvrdili da bi mogla postati dijelom repertoara, jer se radi o skladbi koja je formalno definirana, harmonijski se može podvesti pod proširenu tonalitetnost, a pravu vještinu orkestracije pokazao je skladatelj u prijelazima iz jedne u sljedeću varijaciju rasporedivši promišljeno dinamičke nijanse. Šulekova Šesta simfonija je na kraju poput ogledala izražajnih mogućnosti glazbenika Zagrebačke filharmonije predstavila orkestar kao uigrani, homogeni ansambl koji besprijekorno svladava notni tekst i obogaćuje ga sugestivnom interpretacijom.

  Skladbe Stjepana Šuleka zaintrigirale su maestra Dawida Runtza tako da koristi priliku da ih ponovno uvede u glazbeni život (Zagreba i Hrvatske) kako je to bilo u vrijeme Šulekova djelovanja kao violinista, dirigenta i skladatelja. Takav pristup uključuje temeljito čitanje partitura (koje je koristio tijekom izvedbe iako smo navikli da na koncertima nema ni njih ni pulta), razradu svih detalja i koordinaciju sa svim glazbenicima. Od početka prvi put izvedene Botičine Passacaglie do posljednjih, gotovo trijumfalnih završnih taktova simfonije, maestro Runtz je sigurno, kao i obično s malo, ali znakovitih pokreta ruku, stvarao pred publikom zanimljiv tonski prostor pazeći na uravnoteženost zvuka i dinamičkih vrijednosti, u čemu su ga slijedili glazbenici Zagrebačke filharmonije. U uvodu knjižice festivala maestro Runtz naglasio je njegov obrazovni moment, što se može odnositi na publiku. Prvi dio koncerta, u kome su izvedeni Passacaglia i Koncert za violinu i orkestar, pratilo je malo publike u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog – u kojoj su možda bili i studenti Muzičke akademije, gdje Martin Draušnik djeluje kao pedagog. Drugi dio odsvirala je Filharmonija pred još manje slušatelja koji su, eto, željeli upoznati i Šulekovu Šestu simfoniju.

  Ulaz na koncert bio je besplatan, što bi možda nekima mogao biti i dodatni poticaj za odlazak na koncert. No, jesu li (potencijalni) posjetitelji bili na vrijeme upoznati s programom festivala Zagrebačko glazbeno proljeće i je li se možda ispunjenje obrazovnoga cilja moglo povezati s dolaskom učenika srednjih škola (gimnazija, strukovnih i glazbenih) koji tijekom školovanja, doduše, nešto i čuju o hrvatskim skladateljima, ali puno premalo (ili bolje rečeno ovisno o stručnosti i dobroj volji nastavnika) prema prihvaćenome Nastavnom planu i programu? Možda bi o tome trebalo razmisliti prije sljedećeg Zagrebačkoga glazbenog proljeća kako se veliki trud izvođača (a sigurno i ne skromna materijalna sredstva) ne bi isplatili za malobrojnu publiku.

  

  (Pročitajte sljedeći nastavak)

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 14. lipnja 2025.

  Program:

  Šimun-Čarli Botica: Passacaglia, praizvedba (nagrađena skladba na Natječaju za novu skladbu festivala Zagrebačko glazbeno proljeće)

  Stjepan Šulek: Koncert za violinu i orkestar                         
  Allegro                         
  Adagio                         
  Allegro vivace

  Stjepan Šulek: Šesta simfonija                         
  Adagio non troppo                       
  Allegretto (quasi una marcia fantastica)                       
  Adagio                       
  Presto

Piše: